Ispitujući pobijanu presudu u smislu člana 408. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 72/11...18/20), Vrhovni kasacioni sud je ustanovio da revizija nije osnovana.

U postupku donošenja pobijane presude nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stava 2. tačke 2) Zakona o parničnom postupku, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je bio zaposlen u preduzeću sa većinskim društvenim, odnosno državnim, kapitalom PKS Lateks – HLC AD Čačak. Rešenjem Trgovinskog suda u Čačku St 3/06 (sada St 4/10) nad PKS Lateks – HLC AD Čačak je otvoren stečajni postupak. Tužilac je u stečajnom postupku blagovremeno prijavio svoje potraživanje iz radnog odnosa. Zaključkom Trgovinskog suda u Čačku St 3/6 od 14.05.2007. godine utvrđeno je da je u celini osnovano potraživanje tužioca na ime glavnog duga u iznosu od 142.321,50 dinara uvećano za zakonsku zateznu kamatu od dana dospelosti do dana pokretanja stečajnog postupka u iznosu od 8.648,85 dinara, što ukupno čini iznos od 150.970,35 dinara.

Rešenjem Privrednog suda u Čačku R4 34/18 od 26.03.2018. godine usvojen je prigovor za ubrzanje postupka predlagača, ovde tužioca, i utvrđeno da je predlagaču u postupku Privrednog suda u Čačku St 4/10 povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Stečajni postupak nije okončan. Tužilac nije naplatio svoje potraživanje.

Prema stanovištu prvostepenog suda, tužbeni zahtev nije osnovan jer tužilac nije dokazao da svoje potraživanje nije naplatio zbog dužine trajanja postupka stečaja.

Prema stanovištu drugostepenog suda, tužbeni zahtev je osnovan jer je imovinska šteta za tužioca nastala upravo usled povrede prava na suđenje u razumnom roku koje je utvrđeno sudskom odlukom, pa je tužena odgovorna za naknadu štete po principima objektivne odgovornosti.

PKS Lateks – HLC AD Čačak je privredno društvo - dužnik sa većinskim društvenim, odnosno državnim kapitalom, pa se u odnosu na njegova dugovanja konstituišu i posebne obaveze Republike Srbije. To je posledica činjenice da se odredbom člana 86. stava 1. Ustava jemči privatna, zadružna i javna svojina, dok se odredbom stava 2. istog člana određuje da se postojeća društvena svojina pretvara u privatnu svojinu pod uslovima na način i u rokovima predviđenim zakonom. Pretvaranje društvene i državne svojine u privatno vlasništvo je uređeno prvi put 1997. godine Zakonom o svojinskoj transformaciji („Službeni glasnik RS“ broj 32/97), a sada je na snazi Zakon o privatizaciji donet 2014.godine („Službeni glasnik RS“ broj 83/14...20/16). U periodu od 1997. do 2015. godine u više navrata su bili propisani rokovi za okončanje postupka privatizacije. Tužena je zakonskim aktivnostima - izvršenim dopunama i izmenama Zakona o privatizaciji kontinuirano vršila produženje utvrđenih rokova za privatizaciju. Postupak privatizacije društvenog i državnog kapitala još uvek nije okončan. Osim toga, zakonskim naređenjem konstituisanim odredbom člana 20ž Zakona o privatizaciji bila je propisana i zabrana sprovođenja postupka izvršenja prema subjektu privatizacije, odnosno na njegovoj imovini. Ovakve zakonske mere donete od strane Skupštine Republike Srbije objektivno su onemogućile blagovremeno i delotvorno namirenje potraživanja zaposlenih iz radnog odnosa prema subjektu privatizacije sa većinskim društvenim i državnim kapitalom. Zakonskim rešenjima objektivno je onemogućeno izvršenje sudskih odluka kojima su zaposlenima bila priznata i dosuđena potraživanja iz radnog odnosa prema poslodavcu sa većinskim društvenim, odnosno državnim kapitalom. Posledica takvih zakonskih rešenja se materijalizuje u konačnoj nemogućnosti namirenja (delimično ili potpuno) potraživanja zaposlenih iz radnog odnosa i u postupku stečaja okončanom nad subjektom privatizacije sa većinskim društvenim, odnosno državnim kapitalom. Iz navedenih razloga Republika Srbija po osnovu objektivne odgovornosti odgovara za naknadu štete, između ostalih situacija i u pravnoj situaciji koja je predmet ove parnice, kada bivši zaposleni pre otvaranja stečaja nije stekao pravnosnažnu presudu za svoje neizmireno potraživanje po osnovu zarada, ali je svoje potraživanje po tom osnovu blagovremeno prijavio u stečaju koji je otvoren nad poslodavcem – stečajnim dužnikom i isto su mu stečajni organi priznali, a ni drugi poverioci nisu osporili pa se isto potraživanje smatra utvrđenim u stečaju. Republika Srbija odgovara za puni iznos priznatog potraživanja, a ako je deo naplaćen u stečaju odgovara za preostali iznos, uz uslov da je prethodno utvrđena povreda prava na suđenje u razumnom roku. Pri navedenom treba ukazati i da prema praksi ESLJP za odgovornost države po navedenom osnovu nije od uticaja da li je stečaj okončan nad poslodavcem, te da je u svojim odlukama pomenuti sud utvrđivao obavezu Republike Srbije i dok je stečajni postupak još uvek trajao (presude ESLJP u Strazburu od 13.01.2015.godine, u predmetu Jovičić i drugi protiv Srbije i od 21.07.2015.godine, u predmetu Ljajić protiv Srbije).

Prema tome, saglasno Ustavom propisanom jemstvu prava na imovinu i ustanovljene opšte obaveznosti sudskih odluka, Republika Srbija je bila dužna da svojom zakonodavnom aktivnošću omogući delotvornu zaštitu imovine zaposlenih iskazane u visini potraživanja koja su im dosuđena pravnosnažnim sudskim odlukama po osnovu rada ostvarenog kod poslodavca sa većinskim društvenim, odnosno državnim kapitalom, ukoliko su pokrenuli postupak prinudnog izvršenja ili u stečaju prijavili dosuđeni iznos kao svoje potraživanje, kao i kada za ista nemaju pravnosnažnu presudu ishodovanu pre stečaja, ali su potraživanja prijavljena i priznata u stečaju ili su po osporavanju stečajnih organa pravnosnažno utvrđena u parnicama. U protivnom, konstituiše se objektivna odgovornost Republike Srbije za štetu koju su pretrpeli zaposleni zbog nemogućnosti da namire potraživanja koja su ili dosuđena pravnosnažnim sudskim odlukama ili utvrđena odlukama stečajnih organa. Iz tog razloga je i u presudama Evropskog suda za ljudska prava izričito utvrđena odgovornost Republike Srbije za štetu koju trpe zaposleni zbog neizvršenja njihovih potraživanja prema poslodavcu sa većinskim društvenim, odnosno državnim kapitalom (odluke Evropskog suda za ljudska prava Kačapor i drugi protiv Srbije od 15.1.2008. godine i Vlahović protiv Srbije od 16.12.2008. godine). Taj sud je utvrdio odgovornost Republike Srbije za materijalnu štetu koja je jednaka visini neizmirenog potraživanja zaposlenih utvrđenih pravnosnažnom sudskom odlukom. Na istom stanovištu je utemeljena i sudska praksa Ustavnog suda (odluke Ustavnog suda Už 775/2009 od 19.04.2012.godine, Už 4589/2012 od 15.7.2015. godine, Už 2897/2015 od 2.3.2017. godine, Už 5920/2015 od 6.3.2017. godine i Už 7263/14 od 11.1.2018. godine).

Vrhovni kasacioni sud je, na osnovu člana 414. stava 1. ZPP, odlučio kao u izreci.

Predsednik veća-sudija

dr Dragiša B. Slijepčević, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić