
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 2296/2020
11.02.2021. godina
Beograd
R E Š E NJ E
NE DOZVOLJAVA SE odlučivanje o posebnoj reviziji tužioca – protivtuženog izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 545/2017 od 20.09.2017. godine, u delu stava prvog izreke kojim je odlučeno o protivtužbenom zahtevu.
ODBACUJE SE kao nedozvoljena revizija tužioca – protivtuženog izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 545/2017 od 20.09.2017. godine, u delu stava prvog izreke kojim je odlučeno o protivtužbenom zahtevu.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Osnovnog suda u Bujanovcu P 842/15 od 04.11.2016. godine, ispravljenom rešenjem istog suda P 842/2015 od 15.12.2016. godine, stavom prvim izreke, obavezan je tuženi – protivtužilac da tužiocu – protivtuženom isplati na ime duga iznos od 1.250,00 evra sa domicilnom kamatom na ovaj iznos u visini referentne kamatne stope koju propisuje Evropska centralna banka počev od 07.04.2004. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti po najpovoljnijem kursu po kome ovlašćene banke u mestu plaćanja otkupljuju stranu efektivu na dan isplate. Stavom drugim izreke, obavezan je tužilac – protivtuženi da tuženom – protivtužiocu isplati na ime duga za pružene advokatske usluge iznos od 223.370,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja 04.11.2016. godine do konačne isplate. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtev tuženog – protivtužioca za veći iznos od dosuđenog iznosa od 223.370,00 dinara do traženog od 519.000,00 dinara. Stavom četvrtim izreke, obavezan je tuženi – protivtužilac da tužiocu – protivtuženom na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 177.100,00 dinara. Stavom petim izreke, obavezan je tužilac – protivtuženi da tuženom – protivtužiocu na ime troškova postupka isplati iznos od 84.034,00 dinara.
Protiv dela stava prvog izreke pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, kojim je odlučeno o protivtužbenom zahtevu, tužilac – protivtuženi je blagovremeno izjavio reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava, sa predlogom da se o reviziji odluči kao o izuzetno dozvoljenoj, primenom člana 404. Zakona o parničnom postupku.
Članom 404. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 72/11, 49/2013 - US, 74/2013-US, 55/2014 i 87/2018, u daljem tekstu ZPP) propisano je da je revizija izuzetno dozvoljena zbog pogrešne primene materijalnog prava i protiv drugostepene presude koja se ne bi mogla pobijati revizijom, ako je po oceni Vrhovnog kasacionog suda potrebno da se razmotre pravna pitanja od opšteg interesa ili pravna pitanja u interesu ravnopravnosti građana, radi ujednačavanja sudske prakse, kao i ako je potrebno novo tumačenje prava (posebna revizija). Stavom 2. istog člana propisano je da o dozvoljenosti i osnovanosti revizije iz stava 1. ovog člana, odlučuje Vrhovni kasacioni sud u veću od pet sudija.
Pravnosnažnom presudom nižestepeni sudovi su usvojili protivtužbeni zahtev i obavezali tužioca – protivtuženog da tuženom – protivtužiocu isplati na ime duga iznos od 223.370,00 dinara sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, jer je tuženi – protivtužilac, kao advokat, pružio tužiocu – protivtuženom usluge odbrane u krivičnim predmetima Ki 9/03 i Ki 47/04, koje je tužilac – protivtuženi samo delimično platio.
U konkretnom slučaju, po oceni Vrhovnog kasacionog suda, drugostepeni sud je prema činjenicama utvrđenim u ovoj pravnoj stvari, doneo odluku o tužbenom zahtevu, zbog čega nema uslova za odlučivanje o reviziji kao izuzetno dozvoljenoj, radi razmatranja pravnih pitanja od opšteg interesa ili u interesu ravnopravnosti građana, radi ujednačavanja sudske prakse ili novog tumačenja prava. Osim toga, tužilac – protivtuženi nije uz reviziju dostavio pravnosnažne presude iz kojih bi proizlazio zaključak o različitom odlučivanju u istoj ili bitno sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji.
Iz navedenih razloga, Vrhovni kasacioni sud je na osnovu člana 404. ZPP, odlučio kao u stavu prvom izreke.
Prema članu 403. stav 3. ZPP, revizija nije dozvoljena u imovinskopravnim sporovima ako vrednost predmeta spora pobijanog dela ne prelazi dinarsku protivvrednost 40.000 evra po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe.
Tuženi – protivtužilac je protivtužbu u ovoj pravnoj stvari podneo Osnovnom sudu u Vranju dana 22.02.2013. godine, kao vrednost predmeta spora označen je iznos od 366.000,00 dinara. Podneskom od 11.06.2014. godine protivtužba je preinačena tako što je protivtužbeni zahtev povećan na iznos od 519.000,00 dinara. Prvostepena presuda je doneta 04.11.2016. godine. Drugostepena presuda doneta je 20.09.2017. godine.
Kako u konkretnom slučaju vrednost predmeta spora pobijanog dela pravnosnažne presude ne prelazi dinarsku protivvrednost 40.000 evra po srednjem kursu NBS na dan preinačenja tužbe, to revizija tužioca nije dozvoljena, u smislu člana 403. stav 3. ZPP.
Na osnovu člana 413. ZPP, Vrhovni kasacioni sud je odlučio kao u stavu drugom izreke.
Predsednik veća – sudija
Branislav Bosiljković, s.r.
Za tačnost otpravka
upravitelj pisarnice
Marina Antonić