Rev 2316/2019 3.1.2.10; sticanje bez osnova

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 2316/2019
15.07.2020. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Božidara Vujičića, predsednika veća, Vesne Subić i Jelice Bojanić Kerkez, članova veća, u parnici tužilje AA iz ..., koju zastupa punomoćnik Zoran Mitić, advokat iz ..., protiv tuženog BB iz ..., koga zastupa punomoćnik Milenko Rajković, advokat iz ..., radi sticanja bez osnova, odlučujući o reviziji tužilje izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 5710/2017 od 15.11.2018. godine, u sednici veća od 15.07.2020. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE kao neosnovana revizija tužilje izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 5710/2017 od 15.11.2018. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Višeg suda u Nišu P 72/16 od 29.05.2017. godine, stavom prvim izreke usvojen je tužbeni zahtev tužilje pa je obavezan tuženi da tužilji isplati 48.055,80 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.10.2011. godine kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate po osnovu sticanja bez osnova za period od 21.03.1997. do 22.06.2005. godine koji je tužilac imao na ime korišćenja 1/2 zajedničkih stvari i to aparata za varenje, mlina za kafu sa oznakom ... i pržionice za prženje kafe marke „...“ u roku od 15 dana po prijemu presude. Stavom drugim izreke usvojen je tužbeni zahtev tužilje pa je obavezan tuženi da tužilji isplati 6.331.205,80 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.10.2017. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate po osnovu sticanja bez osnova za period od 21.03.1997. do 20.11.2003. godine i to na ime korišćenja pokretnih stvari navedenih u tom stavu izreke presude u roku od 15 dana po prijemu presude. Stavom trećim izreke tuženi je obavezan da tužilji naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.881.600,00 dinara u roku od 15 dana po prijemu. Rešenjem istog suda P 72/16 od 27.09.2017. godine odbijen je zahtev tužilje za oslobađanje od plaćanja sudske takse i odbijen prigovor zastarelosti naplate sudske takse koji je istaknut od strane tužilje.

Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 5710/2017 od 15.11.2018. godine, koja je doneta po održanoj raspravi pred drugostepenim sudom, usvajaju se žalbe tuženog i tužilje pa se ukida presuda Višeg suda u Nišu P 72/16 od 29.05.2017. godine i rešenje istog suda P 72/16 od 27.09.2017. godine i presuđuje na taj način što se odbija primarni tužbeni zahtev tužilje kojim je tražila se obaveže tuženi da joj isplati 48.055,80 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 17.10.2010. godine po osnovu sticanja bez osnova na ime korišćenja 1/2 zajedničkih stvari navedenih u izreci kao i zahtev za isplatu iznosa od 6.331.205,80 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 17.10.2017. godine po istom osnovu za period korišćenja pokretnih stvari navedenih u tom stavu izreke kao neosnovan. Odbijen je eventualni tužbeni zahtev tužilje kojim je tražila da se tuženi obaveže da joj isplati 6.379.261,60 dinara sa zakonskom zateznom kamatom a na ime polovine prihoda koje je radnja za prevoz ..., izvođenje zemljanih radova u građevinarstvu „...“ iz ... ostvarila u periodu od 21.03.1997. do 08.06.2004. godine kao neosnovan. Tužilja obavezana da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.121.500,00 dinara a zahtev tužilje za oslobađanje od obaveza plaćanja sudske takse u iznosu od 82.800,00 dinara je odbijen kao neosnovan.

Protiv pravnosnažne drugostepene presude tužilja je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.

Ispitujući pobijanu presudu na osnovu člana 408. i 403. tačka 3. ZPP (''Službeni glasnik RS'' br. 72/11... 87/2018), Vrhovni kasacioni sud je našao da je tužiljina revizija neosnovana.

U sprovedenom postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti niti je u postupku pred drugostepenim sudom učinjena neka od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje revizija ukazuje. Veštačenje koje je ponovljeno u drugostepenom postupku od strane istog veštaka nije novi dokaz kako to neosnovano revizija smatra.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju po održanoj raspravi pred drugostepenim sudom tužilja i tuženi su bili u braku u periodu od 1977. do 1997. godine kada je brak razveden presudom Opštinskog suda u Nišu P 600/97. Presudom istog suda P 3200/97 od 08.06.2004. godine utvrđeno je da sva pokretna i nepokretna imovina stečena tokom bračne zajednice predstavlja zajedničku imovinu bivših bračnih drugova i da su udeli parničnih stranaka u toj imovini podjednaki, odnosno iznose 1/2 nepokretnih i pokretnih stvari te da bračni drugovi nisu imali posebnu imovinu. Istom presudom utvrđeno je da su određene pokretne stvari otuđene posle razvoda braka zbog čega je tuženi BB obavezan da tužilji AA na ime 1/2 vrednosti tih stvari isplati 1.473.187,00 dinara sa kamatom od 20.11.2003. godine do isplate. Navedeni iznos je isplaćen krajem 2006. godine i početkom 2007. godine. Istom pravnosnažnom presudom odbijen je tužbeni zahtev tužilje za isplatu iznosa od 15.859.511,00 dinara po osnovu izgubljene dobiti zbog nemogućnosti korišćenja pokretnih stvari koje su bile predmet spora u konkretnoj parnici s obzirom da je utvrđeno da su iste već otuđene, da je tuženi tim stvarima radio i zarađivao pa od zarade pribavljao nove stvari kao zajedničku imovinu na kojima je već utvrđeno suvlasništvo stranaka sa po 1/2.

U ovoj parnici tužilja traži da se tuženi obaveže da joj na ime sticanja bez osnova zbog korišćenja 1/2 zajedičkih stvari i to aparata za varenje, mlina za kafu i pržionice za kafu u periodu od 21.03.1997. do 22.06.2005. godine isplati 48.055,80 dinara kao i da joj po istom osnovu za korišćenje drugih pokretnih stvari i to teretnog vozila „...“ koje je korišćeno za prevoz ..., 2 bagera, agregata za struju i utovarivača za period od 21.03.1997. do 20.11.2003. godine isplati 6.331.205,80 dinara. Eventualni tužbeni zahtevom tužilja je tražila da se tuženi obaveže da joj na ime polovine prihoda koje je radnja za prevoz ... „...“ iz ... ostvarila u periodu od 21.03.1997. do 08.06.2004. godine a radeći predmetnim pokretnim stvarima isplati 6.379.206,60 dinara. Prvostepeni sud nalazi da je osnovni tužbeni zahtev tužilje osnovan s obzirom da ranijim presudama nije obuhvaćeno ovo traženje koje nije ni zastarelo, a da se tuženi u spornom periodu koristio zajedničkim stvarima, pa je zbog toga i odlučeno na način kako je navedeno. Međutim, drugostepeni sud nalazi da je osnovni tužbeni zahtev tužilje neosnovan jer u postupku nije dokazala osnov odnosno visinu potraživanja a takođe je neosnovan i eventualni tužbeni zahtev iz istog razloga pa je zbog toga po održanoj raspravi ukinuo prvostepenu presudu i tužbene zahteve odbio.

S obzirom da tužilja tužbom od tuženog potražuje da joj isplati novčanu naknadu za određene periode na ime korišćenja zajedničkih stvari pravilno je našao drugostepeni sud da se u konkretnom slučaju radi o potraživanju na osnovu člana 219. ZOO odnosno upotrebljavanje tuđe stvari u svoju korist. Navedenom odredbom je propisano da kad je neko tuđu stvar upotrebio u svoju korist, imalac može zahtevati nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe. Pravilna primena navedene odredbe podrazumeva da se najpre utvrdi da je tužilac vlasnik odnosno suvlasnik stvari, da je tuženi navedenu stvar upotrebljavao u svoju korist i da je ostvario od te upotrebe korist. U konkretnom slučaju nije sporno da je tužilja suvlasnik na predmetnim stvarima i da je iste tuženi u spornom periodu koristio. To znači da je preostalo da tužilja u parnici dokaže korist koju je tuženi ostvario upotrebom zajedničkih stvari. Na tu okolnost tužilja je u postupku predložila veštačenje od strane veštaka odgovarajuće struke koji je u toku postupka više puta sačinjavao – dopunjavao svoj nalaz i mišljenje a istog veštaka je i drugostepeni sud na raspravi koju je održao saslušao i od njega tražio određene dopune. Suština nalaza veštaka u konkretnom slučaju je da konkretnu korist odnosno njenu visinu od upotrebe navedenih stvari nije moguće utvrditi zbog toga što su stvari otuđene ili što se radi o eventualnim prihodima za koje ne postoje pismeni podaci. Veštak je zaključio da nema ekonomske opravdanosti da se bilo koja stvar, pa i ovde sporne koriste ako se od toga ne bi ostvrila korist koja iznosi najmanje kolika i stopa amortizacije – iznos po tom osnovu na godišnjem nivou. Na bazi toga veštak je sačinio nalaz i utvrdio visinu izgubljenog prihoda.

Pravilno drugostepeni sud zaključuje da se visina ostvarene koristi iz člna 219. ZOO ne može utvrđivati na ovaj način odnosno predpostavljenom amortizacijom kako je to veštak uradio. Po svom pojmu amortizacija je trošak koji se prikazuje u bilansu uspeha i vezana je za osnovno sredstvo a njena visina približno odgovara izgubljenoj vrednosti tih stvari. Stopa amortizacije ne zavisi od pitanja korišćenja neke stvari s obzirom da se amortizuje i stvar koja se uopšte ne koristi, po nekim mišljenjima teorije amortizacija je čak i viša ukoliko se stvari ne koriste (na primer putnički automobil). Otuda ovakav metod nije prihvatljiv u konkretnom slučaju pa s obzirom da tužilja ni na koji drugi način nije dokazivala visinu ostvarene koristi pravilno je našao drugostepeni sud da se primenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 231. stav 1. tužbeni zahtev tužilji morao odbiti.

Navodima iz revizije u osnovi se pobija činjenično stanje a posebno zaključak drugostepenog suda u vezi pravila o teretu dokazivanja a imajući u vidu sve navedeno takvi navodi revizije nisu prihvatljivi pa je zbog svega toga i odlučeno kao u izreci na osnovu člana 414. stav 1. ZPP.

Predsednik veća - sudija

Božidar Vujičić, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić