Rev 2323/2021 3.1.2.4.2

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 2323/2021
02.12.2021. godina
Beograd

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branislava Bosiljkovića, predsednika veća, Branke Dražić, Danijele Nikolić, Katarine Manojlović Andrić i Gordane Džakula, članova veća, u parnici tužilaca AA i BB oboje iz ..., čiji je punomoćnik Jelena Pavlović advokat iz ..., protiv tužene „Raiffiesen Bank“ AD Beograd, sa sedištem u ..., čiji je punomoćnik Dragana Popović advokat iz ..., radi utvrđenja ništavosti, odlučujući o reviziji tužilaca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 8060/19 od 21.01.2021. godine, u sednici veća održanoj dana 02.12.2021. godine, doneo je

R E Š E NJ E

DOZVOLJAVA SE odlučivanje o posebnoj reviziji tužilaca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 8060/19 od 21.01.2021. godine, stava prvog izreke.

UKIDAJU SE presuda Apelacionog suda u Beogradu Gž 8060/19 od 21.01.2021. godine u prvom stavu izreke i presuda Višeg suda u Beogradu P 1389/15 od 12.02.2019. godine u trećem, četvrtom, petom i šestom stavu izreke, i u tom delu predmet VRAĆA prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Višeg suda u Beogradu P 1389/15 od 12.02.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijen je prigovor litispendencije. Stavom drugim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev i utvrđeno da su apsolutno ništavi član 5. stav 5. ugovora o kreditu br. ..., zaključenog dana 11.09.2006. godine između tužilaca i tužene, koji glasi: „da pre puštanja kredita u tečaj plate banci proviziju u iznosu od 1,5 procenata od iznosa odobrenog kredita na ime naknade za obradu kreditnog zahteva, odobrenje i administriranje kredita“, i člana 5. stav 7. istog ugovora koji glasi: „da banci u ostavljenom roku plati sve eventualne kursne razlike nastale u toku otplate kredita, u svemu u skladu sa obračunom koji mu dostavi banka“. Stavom trećim izreke, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca u delu kojim su tražili da se utvrdi da je član 2. sa podnaslovom: „kamata“, stav prvi označenog ugovora o kreditu ništav u delu koji glasi: „obračun kamate je iskazan u CHF“, kao i u delu koji glasi: „korisnici kredita plaćaju kamatu kroz mesečne anuitete otplate kredita u dinarskoj protivvrednosti po prodajnom kursu banke za devize, važećem na dan uplate“. Stavom četvrtim izreke, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca u delu kojim su tražili da se utvrdi apsolutna ništavost člana 3. stav 1. tačka 2. označenog ugovora o kreditu u delu koji glasi: „iznos pojedinačnih auniteta izražen je u CHF“. Stavom petim izreke, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca u delu kojim su tražili da se utvrdi apsolutna ništavost člana 5. stav 1. tačka 6. označenog ugovora o kreditu, koji glasi: „da u slučaju prevremene otplate kredita plati banci jednokratnu naknadu u iznosu od 2% od iznosa kredita koji se prevremeno otplaćuje“. Stavom šestim izreke, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca u delu kojim su tražili da se utvrdi apsolutna ništavost člana 7. označenog ugovora o kreditu, koji glasi: „korisnici kredita sva dugovanja izmiruju u dinarskoj protivvrednosti CHF po prodajnom kursu banke za devize važećem na dan uplate“. Stavom sedmim izreke, odbijen je tužbeni zahtev tužilaca u delu kojim su tražili da se utvrdi apsolutna ništavost člana 12. stav 1. ugovora o kreditu, u delu koji glasi: „iz bilo kog razloga ne plate jedan aunitet, odnosno povrede bilo koju ugovornu odredbu, ili je očigledno da korisnici kredita neće ispuniti svoje ugovorne obaveze“. Stavom osmim izreke, nije dozvoljeno preinačenje tužbe kojim je traženo da se utvrdi ništavost odredbe člana 5. stav 1. tačke 3. i 4. iznačenog ugovora o kreditu, koje glase: „da pre puštanja kredita u tečaj plati banci fiksnu proviziju u iznosu od 30 evra u dinarskoj protivvrednosti na ime naknade za obradu kreditnog zahteva kod Nacionalne korporacije“, i: „da pre puštanja kredita u tečaj banci plati proviziju u iznosu od 3,2% od iznosa odobrenog kredita na ime premije osiguranja kod Nacionalne korporacije“. Stavom devetim izreke odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 8060/19 od 21.01.2021. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužilaca i potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu P 1389/15 od 12.02.2019. godine u trećem, četvrtom, petom i šestom stavu izreke. Stavom drugim izreke, ukinuta je presuda Višeg suda u Beogradu P 1389/15 od 12.02.2019. godine u drugom, sedmom i devetom stavu izreke i predmet u navedenom delu vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, stava prvog izreke, tužioci su na osnovu člana 404. ZPP blagovremeno izjavili reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava (posebna revizija).

Tuženi je podneo odgovor na reviziju.

Odlučujući o dozvoljenosti posebne revizije, u skladu sa članom 404. stav 2. ZPP, Vrhovni kasacioni sud je imajući u vidu sadržinu tražene pravne zaštite i pravno shvatanje utvrđeno na sednici Građanskog odeljenja ovog suda od 02.04.2019. godine zaključio da je posebna revizija tužilaca dozvoljena u cilju ujednačavanja sudske prakse.

S`toga je, primenom člana 404. ZPP, odlučeno kao u prvom stavu izreke.

Odlučujući o izjavljenoj reviziji, na osnovu člana 408. ZPP, Vrhovni kasacioni sud je našao da je revizija tužilaca osnovana.

Pobijanim delom pravnosnažno je odbijen tužbeni zahtev kojim su tužioci tražili utvrđenje ništavosti pojedinih odredbi ugovora o stambenom kreditu, indeksiranjem dinarskog duga primenom kursa valute švajcarski franak, iz razloga što su tokom otplate kredita nastupile okolnosti koje su uticale na povećan rast kursa strane valute.

Po oceni revizijskog suda, odluke nižestepenih sudova u odbijajućem delu zasnovane su na pogrešnoj primeni materijalnog prava.

Ugovor o kreditu je imenovani ugovor, određen članom 1065. Zakona o obligacionim odnosima kojim je propisano da se tim ugovorom banka obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vreme, za neku namenu ili bez utvrđene namene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i da dobijeni iznos novca vrati u vreme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Prema članu 1066. tog zakona, ugovor o kreditu mora biti zaključen u pismenoj formi i mora da sadrži iznos, kao i uslove davanja, korišćenja i vraćanja kredita. Ovaj ugovor najčešće se zaključuje kao formularni, tako što njegov tekst unapred pripremi banka - davalac kredita i ponudi ga korisniku po principu: „uzmi ili ostavi“.

Upravo zato postoji naročita obaveza banke da u postupku pregovaranja i zaključenja ugovora o kreditu prethodno upozna i upozori korisnika o svim rizicima i ekonomskim posledicama koje će preuzeti zaključenjem ugovora. Takva obaveza banke zasniva se na osnovnim načelima obligacionog prava predviđenih Zakonom o obligacionim odnosima: savesnosti i poštenja (član 12), zabrane zloupotrebe prava (član 13), zabrane stvaranja i iskorišćavanja monopolskog položaja (član 14), jednake vrednosti uzajamnih davanja (član 15) i zabrane prouzrokovanja štete (član 16). Na pošteno postupanje i potpuno informisanje davalac kredita obavezan je i po odredbama člana 3. stav 1. tačka 2. člana 1, člana 17. stav 1. i 2. i člana 18. Zakona o zaštiti potrošača („Službeni glasnik Republike Srbije“ broj 79/05), važećeg u vreme kada su stranke zaključile ugovor o kreditu. Zbog toga se pravna valjanost ugovora o kreditu, odnosno njegovih pojedinih odredbi mora ceniti u skladu sa svim navedenim zakonskim odredbama. Nepoštovanje istih odredbi može dovesti do apsolutne ništavosti ugovora u celini ili njegovih pojedinih odredbi, u skladu sa članovima 103. i 105. Zakona o obligacionim odnosima.

Kada se ugovor o kreditu zaključuje na duži vremenski rok (u ovom slučaju od 240 meseci) moguć je nastanak različitih okolnosti i događaja sa neposrednim uticajem na povećanje ili smanjenje kupovne moći novca, odnosno valute u kojoj je ugovorena otplata kredita. U tom slučaju može doći do narušavanja ekonomskog interesa davaoca, ali i korisnika kredita. Zato davalac kredita, kao ekonomski jača ugovorna strana, opravdano nastoji da očuva i ostvari očekivani profit od plasiranih sredstava. U tom cilju banka - davalac kredita u predloženom tekstu ugovora o kreditu unosi posebnu odredbu o valutnoj klauzuli, kao mehanizmu zaštite od mogućih ekonomskih pojava koje mogu dovesti do smanjenja vrednosti valute ugovora. Ugovaranje valutne klauzule je pravno dopušteno i ima svoj osnov u članu 15. Zakona o obligacionim odnosima i članu 34. stav 8. Zakona o deviznom poslovanju („Službeni glasnik Republike Srbije“ broj 62/06 ... 30/18), odnosno odredbi člana 395. Zakona o obligacionim odnosima. Osnovna funkcija ugovaranja valutne klauzule je očuvanje ekvivalentnosti uzajamnih davanja, zbog čega ona nije i ne može biti pravni osnov bogaćenja davaoca kredita, sticanjem nesrazmerne imovinske koristi u odnosu na realnu tržišnu vrednost plaćenog dinarskog iznosa kreditnih sredstava. Zato valutna klauzula može uživati sudsku zaštitu samo u slučaju kada se njenom primenom obezbeđuje očuvanje ekvivalentnosti uzajamnih davanja davaoca i korisnika kredita.

Saglasnom voljom ugovornih strana se, osim valutne klauzule, može konstituisati i klauzula kojom će se preuzeti valutni rizik banke prema njenom poveriocu prevaliti na korisnika kredita. Takva klauzula je moguća i pravno dopuštena kada se banka - davalac kredita na međunarodnom tržištu zadužila u određenoj stranoj valuti i preuzela obavezu da primljeni iznos vrati u toj valuti. Banka je ovlašćena da tako pribavljena devizna sredstva ponudi domaćim pravnim i fizičkim licima i u dinarskoj protivvrednosti, u kom slučaju se transfer deviznog iznosa u dinarski dug vrši po važećem srednjem kursu te valute na dan zaključenja ugovora o kreditu, uz obavezu vraćanja primljenog u dinarima - valuti plaćanja obračunatoj po srednjem kursu iste strane valute. Tada se preuzeti valutni rizik od strane banke prema njenom poveriocu može pravno valjano prevaliti na korisnika kredita. Uslov za to je postojanje pismenog obaveštenja kojim je korisnik kredita pre zaključenja ugovora, na njemu razumljiv način upoznat sa svim ekonomsko- finansijskim posledicama rizika koje će on preuzeti prihvatanjem takve ugovorne klauzule. Ovo pismeno obaveštenje mora da sadrži i upozorenje korisniku kredita na mogući rast kursa švajcarskog franka, koji je banka kao specijalizovana finansijska organizacija mogla i morala predvideti, i o tome upoznati korisnika kredita pre zaključenja ugovora.

Tužioci su tokom postupka isticali razloge ništavosti pojedinih odredbi ugovora koje u sebi sadrže valutnu klauzulu, odnosno klauzulu o indeksaciji njihovog kredita odobrenog u dinarima za valutu švajcarski franak, upravo iz iznetih razloga. Te okolnosti prvostepeni sud nije uzeo u obzir kada je ocenio da osporene ugovorne odredbe nisu ništave a drugostepeni sud je, iako je odbio žalbu tužioca, u obrazloženju svoje presude dao uputstva nižestepenom sudu da u ponovnom postupku utvrdi činjenice u vezi sa primenom kursa valute švajcarski franak u odnosu na valute evro i dinar, predvidljivošću te pojave od strane tužene - davaoca kredita i ispunjenja njene obaveze da tužioce - korisnike kredita prilikom zaključenja ugovora upozna sa mogućim rastom kursa te valute i njegovim posledicama po njihovu obavezu.

Pravnu valjanost člana 5. stav 1. tačka 6. predmetnog ugovora, kojim su tužioci obavezani da u slučaju prevremene otplate kredita plate banci jednokratnu naknadu u iznosu od 2% od iznosa kredita koji se prevremeno otplaćuje, nižestepeni sudovi nisu cenili u odnosu na član 1068. stav 2. i 3. Zakona o obligacionim odnosima, na šta se osnovano ukazuje revizijom. Tom odredbom je propisana obaveza korisnika kredita koji vraća kredit pre roka određenog za vraćanje da davaoce kredita naknadi štetu, ali samo ukoliko ju je davalac kredita pretrpeo.

Kako zbog pogrešne primene materijalnog prava činjenčino stanje u ovom sporu nije potpuno i pravilno utvrđeno, nižestepene presude su morale biti ukinute u pobijanom delu i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

U ponovnom postupku prvostepeni sud će i o navedenom delu tužbenog zahteva doneti novu odluku, imajući u vidu primedbe iznete u obrazloženju ovog rešenja, ali i to da ugovor o kreditu proizvodi pravno dejstvo i nakon utvrđenja ništavosti klauzule o indeksaciji duga primenom kursa švajcarski franak, jer će se u tom slučaju ugovor izvršiti konverzijom, uz očuvanje jednakih uzajamnih davanja.

Sa svega navedenog, na osnovu člana 416. stav 2. ZPP, odlučeno je kao u drugom stavu izreke.

Predsednik veća - sudija

Branislav Bosiljković, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić