Rev 2358/2019 3.1.2.8.3.1; obim naknade materijalne štete

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 2358/2019
21.05.2020. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija Zvezdane Lutovac, predsednika veća, Jelene Borovac i Dragane Marinković, članova veća, u parnici tužioca „Kompanija Jovanović“ d.o.o. iz Šapca, koju zastupa punomoćnik Oliver Zeveđi advokat iz ..., protiv tuženog AA iz ..., koga zastupa punomnoćnik Branislav Sekulović advokat iz ..., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 5605/18 od 14.03.2019. godine, u sednici veća održanoj 21.05.2020. godine, doneo je

P R E S U D U

PREINAČUJE SE presuda Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 5605/18 od 14.03.2019. godine u preinačujućem delu, tako što se žalba tuženog odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Šapcu P br. 220/18 od 07.11.2018. godine u stavovima prvom i trećem izreke.

OBAVEZUJE SE tuženi da tužiocu na ime troškova revizijskog postupka plati iznos od 41.500,00 dinara u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Šapcu P broj 220/18 od 07.11.2018. godine stavom prvim izreke obavezan je tuženi da tužiocu isplati na ime naknade štete iznos od 503.473,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 19.10.2018. godine pa do isplate, dok je stavom drugim izreke odbijen tužbeni zahtev za zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos počev od 31.01. do 19.10.2018. godine. Tuženi je obavezan da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 150.168,00 dinara, a zahtev tužioca za naknadu troškova postupka preko tog iznosa pa do 277.100,00 dinara je odbijen (stav treći).

Apelacioni sud u Novom Sadu je presudom Gž 5605/18 od 14.03.2019. godine stavom prvim izreke preinačio presudu Osnovnog suda u Šapcu P br. 220/18 od 07.11.2018. godine, tako što je odbio tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se tuženi obaveže da mu isplati na ime naknade štete iznos od 503.473,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19.10.2018. godine pa do isplate i obavezao tužioca da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 73.700,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od izvršnosti presude pa do isplate. Stavom drugim obavezan je tužilac da tuženom naknadi troškove postupka po žalbi  u iznosu od 86.669,46 dinara. Odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova postupka po žalbi.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tužilac je izjavio blagovremeno reviziju, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu člana 408. ZPP („Službeni glasnik RS“, broj 72/11, 55/14), Vrhovni kasacioni sud je našao da je revizija tužioca dozvoljena na osnovu člana 403. stav 2. tačka 2. ZPP i da je osnovana.

U postupku donošenja pobijane presude nema bitne povrede iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP na koju Vrhovni kasacioni sud pazi po službenoj dužnosti, a revizijski navodi ne sadrže naznaku konkretne bitne presude koja je učinjena u postupku pred drugostepenim sudom.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je kao izvršni poverilac pokrenuo postupak prinudnog izvršenja koji se vodi kod javnog izvršitelja Mirka Ratkovića u predmetu 130 I.I 11/15 protiv ovde tuženog i BB iz ..., kao izvršnih dužnika radi naplate novčanog potraživanja. Nakon procene tržišne vrednosti nepokretnosti (koje su bile predmet izvršenja) izvršene od strane veštaka građevinske struke 12.01.2016. godine, tuženi je uklonio gvozdenu ogradu kojom su bile ograđene parcele. Veštačenjem je tržišna vrednost nepokretnosti koja je bila predmet izvršenja, procenjena tako što je obuhvaćena i vrednost gvozdene ograde do ulice kao neodvojiv deo objekta i katastarskih parcela, odnosno kao pripadak glavne stvari-celokupne nepokretnosti. Ova ograda je bila ugrađena na armiranu betonsku podlogu i po iskazu istog veštaka ne predstavlja samostalni objekat, već predstavlja neodvojiv deo glavne stvari. Nakon dve neuspele javne prodaje nepokretnost koja je bila predmet izvršenja je dodeljena tužiocu, pri čemu je predaja sprovedena prinudno 30.08.2016. godine. Tužilac je namirio svoje novčano potraživanje (zbog čega je vođen izvršni postupak) iz cene nepokretnosti koja mu je predata. Navedeno je utvrđeno iz sadržine zaključaka javnog izvršitelja Mirka Ratkovića I br. I.I 111/2015 od 26.11.2015. godine, od 25.03.2016. godine i od 04.11.2016. godine. Gvozdena ograda je postojala na terenu prilikom procene vrednosti nepokretnosti 12.01.2016. godine, ali ne i u momentu kada je preduzeta radnja iseljenja izvršnih dužnika 30.08.2016. godine. Tržišna vrednost gvozdene ograde iznosi 503.473,00 dinara prema nabavnoj vrednosti na dan veštačenja i na dan 12.01.2016. godine, kada je od strane sudskog veštaka u izvršnom postupku procenjena celokupna nepokretnost koja je bila predmet izvršenja.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je usvojio tužbeni zahtev obavezavši tuženog da tužiocu plati iznos od 503.473,00 dinara sa pripadajućom kamatom na ime naknade štete-umanjenja imovine, jer je u postupku izvršenja gvozdena ograda morala biti predmet izvršenja, a kao neodvojiva građevinska celina sa svim ostalim nepokretnostima, čija je vrednost uračunata u ukupno procenjenu tržišnu vrednost nepokretnosti.

Drugostepeni sud je odbio tužbeni zahtev tužioca u prvostepenom presudom dosuđenom iznosu. Prema izraženom stavu drugostepenog suda u radnjama tuženog kojima je umanjio vrednost nepokretnosti, nije pričinjena šteta tužiocu na taj način što ga je onemogućio da namiri novčano potraživanje, ni tako što je umanjena vrednost tužiočeve imovine jer nepokretnost nije bila imovina tužioca sve do 30.08.2016. godine kada mu je predata u posed.

Osnovano se revizijom tužioca ukazuje da je navedeno stanovište drugostepenog suda zasnovano na pogrešnoj primeni materijalnog prava.

Prema članu 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (ZOO) ko drugome prouzrokuje štetu dužan je da naknadi, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta) kako je to propisano članom 155. istog zakona.

Članom 9. Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa propisano je da fizička i pravna lica mogu imati pravo svojine na stambenim zgradama, stanovima, poslovnim zgradama, poslovnim prostorijama, poljoprivrednom zemljištu i drugim nepokretnostima, osim na privrednim bogatstvima koja su u državnoj svojini (stav 1).

Osnovano u reviziji tužilac ukazuje na pogrešnu primenu materijalnog prava.

Naime, iz zaključka javnog izvršitelja Mirka Ratkovića u predmetu I.I 111/15 od 25.03.2016. godine proizilazi da je istim naložena ovde tužiocu predaja nepokretnosti u svojini izvršnog dužnika ovde tuženog i sa pravom korišćenja katastarske parcele zajedno sa svim sastavnim delovima nepokretnosti koji nisu odvojivi od nepokretnosti. Takođe, iz spisa proizilazi da je sporna gvozdena ograda koja je uklonjena u toku trajanja izvršnog postupka (nakon procene vrednosti nepokretnosi 12.01.2016. godine, a pre iseljenja izvršnog dužnika 30.08.2016. godine), bila sastavni deo nepokretnosti koja je bila predmet izvršenja. Iz iskaza svedoka građevinske struke saslušanog u prvostepenom postupku u svojstvu svedoka, proizlazi da je gvozdena ograda bila sastavni i neodvojivi deo nepokretnosti koje su bile predmet izvršenja, jer nije imala status samostalnog građevinskog objekta, pa je istu procenjivao kao pripadak glavne stvari tj. celokupne nepokretnosti. Kako je gvozdena ograda bila pripadak glavne stvari-nepokretnosti, građevinskog objekta, i pripadala je istom vlasniku, onda u takvoj situaciji pripadak stvari deli sudbinu stambene zgrade, kao glavne stvari. Budući da je u postupku izvršenja gvozdena ograda bila predmet izvršenja kao neodvojiva građevinska celina sa svim ostalim nepokretnostima, a njena vrednost je uračunata u ukupno procenjenu tržišnu vrednost nepokretnosti koje su bile predmet izvršenja, odnosno da je od momenta procene vrednosti celokupne nepokretnosti u postupku izvršenja pa do predaje ovih nepokretnosti tužiocu, bila otuđena, tužiocu je na taj način pričinjena šteta nastala umanjenjem njegove imovine u smislu članova 154. i 155. ZOO, zbog čega je tuženi u obavezi da ovako nastalu štetu nadoknadi. U takvoj situaciji, po oceni Vrhovnog kasacionog suda nije bilo mesta odbijanju tužbenog zahteva tužioca, imajući u vidu da je tuženi svojim postupanjem prouzrokovao štetu tužiocu, iz kojih razloga je preinačio drugostepenu presudu, potvrdio prvostepenu presudu kojom je tuženi obavezan da plati tužiocu iznos od 503.473,00 dinara, na ime naknade štete sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

Na osnovu člana 416. stav 1. ZPP odlučeno je kao u izreci.

Odluku o troškovima revizijskog postupka Vrhovni kasacioni sud je doneo na osnovu člana 165. stav 2. i 154. i 163. ZPP, tako što su tužiocu dosuđeni troškovi na opredeljen zahtev i to za sastav revizije u visini od 12.000,00 dinara, na ime sudske takse na reviziju 11.800,00 dinara i na takse na revizijsku odluku 17.700,00 dinara, odnosno ukupno 41.500,00 dinara. Troškovi su odmereni u skladu sa uspehom u sporu i važećom Advokatskom i Taksenom tarifom.

Predsednik veća – sudija

Zvezdana Lutovac, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić