Odredbom člana 404. ZPP (''Službeni glasnik RS'' br. 72/11... 87/18) propisano je da se posebna revizija može izjaviti zbog pogrešne primene materijalnog prava i protiv drugostepene presude koja se ne bi mogla pobijati revizijom ako je po oceni Vrhovnog kasacionog suda potrebno razmotriti pravna pitanja od opšteg interesa ili u interesu ravnopravnosti građana, radi ujednačavanja sudske prakse kao i kada je potrebno novo tumačenje prava. Ispunjenost uslova za izuzetnu reviziju ceni Vrhovni kasacioni sud u veću od pet sudija.

Predmet spora u ovoj parnici je potraživaanje tužioca od tuženog novačnog iznosa po osnovu sticanja bez osnova u situaciji kada su stranke isplatu tog iznosa ugovorile međusobnim ugovorom koji je na snazi. Odluke nižestepenih sudova o vraćanju navedenog iznosa po osnovu sticanja bez osnova za sada odstupaju od ustaljene sudske prakse po ovom pitanju na koji način su ispunjeni uslovi da se o reviziji odluči kao o izuzetno dozvoljenoj, zbog čega je i rešeno kao u stavu prvom izreke.

Ispitujući pobijanu presudu na osnovu člana 408. ZPP Vrhovni kasacioni sud je našao da je revizija tuženog osnovana.

U sprovedenom postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju tužilac kao izvođač radova je podneo zahtev tuženom za utvrđivanje naknade za uređenje građevinskog zemljišta u martu 2007. godine, a tužilac i tuženi su 26.04.2007. godine zaključili ugovor o uređivanju građevinskog zemljišta. Predmet ugovora je uređivanje građevinskog zemljišta u izgradnji stambeno-poslovnog objekta u ulici ... na kp. broj ... ..., naselje ..., spratnosti Po+P+4+Pt i spratnog stambenog objekta Po+P+3. Osnov za zaključenje ugovora je Zakon o planiranju i izgradnji kao i gradska Odluka o kriterijumima i merilima za utvrđivanje zakupnine i naknade za uređivanje građevinskog zemljišta. Prema kriterijumima iz navedene Odluke utvrđena je naknada za uređivanje građevinskog zemljišta i to za izgradnju stambenog prostora od 75.815,52 boda, a za izgradnju poslovnog prostora od 9.446 bodova. Vrednost boda po gradskoj odluci je 1 evro, s tim što se vrednost određuje na dan uplate po prodajnom kursu Narodne banke Srbije. Ugovorom je predviđena i dinamika plaćanja, a tužilac je odmah po zaključenju ugovora uplatio odgovarajući iznos. Međutim, objekat je završen u toku 2013. godine, pa je praksa da se tada vrši sravnjivanje površine izgrađenog prostora. Utvrđeno je da postoji veća površina od one za koju je uplaćen doprinos za naknadu za utvrđivanje građevinskog zemljišta i to kako u odnosu na stambeni, tako i u odnosu na poslovni prostor. Radi se o razlici površine za stambeni prostor od 232,82m², a za poslovni prostor od 17,82m². Tužilac je podneo zahtev za obračun naknade i za ovu naknadnu površinu u toku 2013. godine. Tuženi je izmenio raniju donetu Odluku o merilima za utvrđivanje cene za naknadu za uređivanje građevinskog zemljišta i to 21.06.2013. godine s tim što je u samoj odluci bilo predviđeno da ista stupa na snagu osam dana od dana donošenja odluke. Tužilac i tuženi su zaključili aneks ugovora o naknadi za uređivanje građevinskog zemljišta 13.08.2013. godine i po tom ugovoru tužilac je morao da plati na ime uređenja stambenog i poslovnog prostora 1.471.433,00 dinara. Obavljenim veštačenjem u postupku je utvrđeno da je tužiocu izvršen obračun i naplaćena naknada prema novoj, izmenjenoj gradskoj odluci, a da je obračun vršen prema odluci koja je ranije važila on bi bio manji za 492.556,55 dinara. Svojim osnovnim tužbenim zahtevom tužilac upravo i traži ovaj iznos smatrajući da mu je za toliko naplaćeno više nego što je trebalo, a zbog pogrešnog obračuna, odnosno nepravilne primene gradskih odluka. Nižestepeni sudovi nalaze da je takav tužbeni zahtev osnovan jer je tuženi bio dužan da obračun naknade izvrši po ranijoj važećoj gradskoj odluci, odnosno koja se primenjivala u momentu podnošenja prvog zahteva za obračun naknade za uređivanje građevinskog zemljišta, a ne po izmenjenoj odluci koja je važila u trenutku kada je tužilac podneo zahtev za obračun naknade za naknadno dograđen poslovni i stambeni prostor.

Ovakav zaključak nižestepenih sudova se za sada ne može prihvatiti kao pravilan jer je zbog pogrešne primene materijalnog prava činjenično stanje ostalo nepravilno i nepotpuno utvrđeno.

Prema nesumnjivo utvrđenom činjeničnom stanju, tuženi je od tužioca naplatio sporni iznos po osnovu aneksa ugovora od 13.08.2013. godine. Odredbom člana 210. ZOO je propisano da kada je neki deo imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kada to nije moguće da naknadi vrednost postignute koristi. Obaveza vraćanja, odnosno naknada vrednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao. Nejasno je, kako sudovi, a posebno prvostepeni, smatraju da u ovom slučaju postoji osnov za primenu navedene zakonske odredbe u situaciji kada postoji aneks ugovora kao pravni osnov. Oba suda nalaze da je pogrešno primenjena gradska Odluka o utvrđivanju naknade utoliko što je bilo nužno primeniti prethodnu Odluku koja se primenjivala i važila u momentu zaključenja osnovnog ugovora, a ne dopunu te odluke koja je važila u trenutku kada je zaključen aneks ugovora, s tim što drugostepeni sud smatra i da je aneks ugovora sastavni deo prvobitno zaključenog ugovora. S tim u vezi, sudovi treba da imaju u vidu činjenicu da je obračun naknade za uređivanje građevinskog zemljišta prvobitno izvršen prema projektovanoj površini koju je trebalo graditi i za koju je verovatno dobijena građevinska dozvola, a da je tokom gradnje tužilac odstupio od projektne dokumentacije, odnosno izgradio veću površinu i stambenog i poslovnog prostora. Na taj način tužilac je postupio protivpravno, pa je osnovno pravilo da se iz protivpravnog postupanja ne može ostvariti korist. To je samo jedan aspekt sa koga treba posmatrati odnose stranaka u konkretnom slučaju, čemu treba dodati i načelo slobode ugovaranja kao jedno od osnovnih u obligacionim odnosima kako je to sadržano u članu 10. Zakona. Konačni zaključci nižestepenih sudova o postojanju sticanja bez osnova nameću stav tih sudova da je predmetni aneks ugovora za traženi iznos ništav, ali sudovi o tome ne daju nikakve razloge, pa se u tom pravcu nižestepene odluke ne mogu ni ispitivati.

Sve napred navedeno dokazuje da tuženi osnovano u reviziji navodi da je u nižestepenim odlukama pogrešno primenjeno materijalno pravo, a što je razlog za ukidanje istih na osnovu člana 416. stav 2. ZPP.

U ponovnom postupku, prvostepeni sud će imati u vidu sve što je napred navedeno pa će ponovo oceniti da li u konkretnom slučaju postoji sticanje bez osnova na strani tuženog u pogledu spornog iznosa, odnosno da li postoji pravni osnov po kome tužilac od tuženog može da potražuje navedeni iznos. Nakon toga će doneti na zakonu zasnovanu odluku.

Predsednik veća-sudija

Božidar Vujičić,s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić