U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju Vrhovni kasacioni sud pazi po službenoj dužnosti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, sada pok. DD je, kao primalac izdržavanja sa sinom, tuženim, kao davaocem izdržavanja 06.11.2006. godine zaključila ugovor o doživotnom izdržavanju, kojim se obavezala da će nakon njene smrti na tuženog preneti pravo svojine između ostalog i na 1/3 idealnog dela na nepokretnostima upisanim u ZKUL br. .. KO ... i to na 1/3 idealnog dela k.p. br. .., njiva ... u površini od 3 ha 26 ara 26 m2, k.p. br. .. njiva ..., u površini od 3 ha 48 ara 01 m2 i k.p. br. ... njiva u površini od 7 ara 53 m2. Na navedenim nepokretnostima DD, njen suprug, a otac tuženog ĐĐ i tuženi su imali pravo susvojine sa po 1/3 idealnog dela. Nakon zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju, DD, ĐĐ i tuženi su prodali napred navedene napokretnosti, tako što je tuženi u svoje ime i u ime DD i ĐĐ (na osnovu punomoćja koje su mu dali 20.11.2006. godine) 20.02.2007. godine zaključio ugovor o kupoprodaji k.p. br. .. i k.p. br. .. KO ..., za cenu od 639.000 evra, a nakon toga, 01.06.2007. godine, po istom punomoćju, zaključio i ugovor o kupoprodaji k.p. br. .. KO ... za cenu od 391.560 evra. Po osnovu oba ugovora o kuporodaji cena je uplaćena na račune tuženog na dan overe svakog ugovora i to iznos od 639.000 evra na račun tuženog kod EUROBANK EFG, a iznos od 391.460 evra na račun tuženog kod Hypo Alpe Adria Bank, sada „Addiko Bank“ a.d. Novi Beograd. DD je preminula ...2009. godine, bez zaveštanja, a ostavinski postupak je okončan pravnosnažnim rešenjem Trećeg osnovnog suda u Beogradu O 2614/16 od 10.10.2016. godine kojm je utvrđeno je da zaostavštinu iza pok. DD čine novčana sredstva na računu kod Banke Poštanske štedionice i za naslednike su oglašeni BB, ćerka ostavilje, a majka tužilje na 4/9 dela, tuženi, sin ostavilje na 4/9 dela i EE na 1/9 dela utvrđene zaostavštine, a obustavljen je ostavinski postupak u vezi nepokretnosti zbog postojanja ugovora o doživotnom izdržavanju zaključenog između DD kao primaocem izdržavanja sa tuženim, kao davaocem izdržavanja.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je usvojio tužbeni zahtev tužilje, primenom člana 1. stav 1. i 2, člana 194. stav 1, člana 206. stav 1. i člana 212. Zakona o nasleđivanju, pošto je utvrdio da 1/3 dela novčanog iznosa dobijenog na ime cene za prodate nepokretnosti, koje su bile predmet ugovora o doživotnom izdržavanju čine zaostavštinu pok. DD. Ovo, jer je zaključio da je DD i nakon zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju mogla da raspolaže sa 1/3 dela tih nepokretnosti, s obzirom na to da davalac izdržavanja pravo svojine na stvarima koje su predmet ugovora o doživotnom izdržavanju stiče tek nakon smrti primaoca izdržavanja, pa kako je DD ovlastila tuženog da u njeno ime i za njen račun proda njen suvlasnički deo na tim nepokretnostima i kako je celokupan novčani iznos dobijen na ime cene tih nepokretnosti uplaćen na žiro račune tuženog kod banaka, da 1/3 tog novčanog iznosa čini njenu zaostavštinu.

Drugostepeni sud je odlučujući o žalbi tuženog, istu odbio, kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu, smatrajući da je prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primenio materijalno pravo.

Po oceni Vrhovnog kasacionog suda, nižestepeni sudovi su na utvrđeno činjenično stanje pravilno primenili materijalno pravo, sa kojih razloga su neosnovani navodi revizije.

Članom 1. stav 1. Zakona o nasleđivanju propisano je da se nasleđuje zaostavština, stavom 2. istog člana da zaostavštinu čine sva nasleđivanju podobna prava koja su ostaviocu pripadala u trenutku smrti. Članom 206. stav 1. istog zakona propisano je da smrću čovekovom otvara se i njegovo nasleđe. Stavom 194. stav 1. Zakona o nasleđivanju propisano je da ugovorom o doživotnom izdržavanju obavezuje se primalac izdržavanja da se posle njegove smrti na davaoca izdržavanja prenese svojina tačno određenih stvari ili kakva druga prava, a davalac izdržavanja se obavezuje da ga, kao naknadu za to, izdržava i da se brine o njemu do kraja njegovog života i da ga posle smrti sahrani, dok je stavom 2. istog člana propisano da primalac izdržavanja ugovora može obuhvatiti samo stvari ili prava postojeća u trenutku zaključenja ugovora.

Prema članu 194. Zakona o nasleđivanju ugovorom o doživotnom izdržavanju davalac izdržavanja se obavezuje da izdržava primaoca izdržavanja sve do njegove smrti, a zauzvrat, posle smrti primaoca izdržavanja na davaoca izdržavanja se prenosi svojina tačno određenih stvari ili kakva druga prava. S obzirom na to da iz napred navedenog sledi da davalac izdržavanja pravo svojine na stvarima koje su predmet ugovora o doživotnom izdržavanju stiče tek nakon smrti primaoca izdržavanja, to primalac izdržavanja može stvarima koje su predmet tog ugovora raspolagati ugovorom o kupoprodaji ili drugim pravnim poslom. Stoga, i nakon zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju DD je i dalje ostala vlasnik odnosno suvlasnik na nepokretnostima, koje su bile predmet ugovora o doživotnom izdržavanju, jer je ugovoren prenos svojine posle njene smrti, a što je i jedno od obeležja ove vrste ugovora po navedenoj zakonskoj odredbi, što znači da je sa istima mogla raspolagati i kasnije i zaključiti ugovor o kupoprodaji. Kako je DD raspolagala nepokretnostima, koje su predmet ugovora o doživotnom izdržavanju na kojima je bila suvlasnik sa 1/3 dela i kako je ovlastila tuženog da u njeno ime i za njen račun proda te nepokretnosti i kako su novčana sredstva dobijena prodajom tih nepokretnosti uplaćana na žiro račune tuženog kod EUROBANK EFG i kod Hypo Alpe Adria Bank, sada „Addiko Bank“ a.d. Novi Beograd, to je pravilan zaključak nižestepenih sudova da 1/3 novčanog iznosa dobijenog prodajom tih nepokretnosti čini zaostavštinu pok. DD, a stim u vezi i odluka kojom je usvojen tužbeni zahtev tužilje, pravilnom primenom člana 194, 1, stav 1. i 2, člana 206. stav 1. i člana 212. Zakona o nasleđivanju i sa kojih razloga su neosnovani navodi revizije o pogrešnoj primeni materijalnog prava.

Tuženi u reviziji ukazuje da je DD raspolagala novčanim sredstvima dobijenim prodajom njenog suvlasničkog dela neopokretnosti, koje su bile predmet ugovora o doživotnom izdržavanju i da je sud bio u obavezi da utvrdi šta čini zaostavštinu iste, na koji način ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, to su neosnovani ovi navodi revizije, jer to nije razlog zbog kog revizija može da se izjavi na osnovu člana 407. stav 2. ZPP, kojim je propisano da revizija ne može da se izjavi zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, osim u slučaju iz člana 403. stav 2. Zakona, što ovde nije slučaj.

Sa napred navedenih razloga Vrhovni kasacioni sud je odluku kao u izreci doneo primenom člana 414. stav 1. ZPP.

Predsednik veća – sudija

Dobrila Strajina, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić