Odlučujući o izjavljenoj reviziji, na osnovu člana 408. Zakona o parničnom postupku (ZPP), Vrhovni kasacioni sud je našao da revizija tuženog nije osnovana.

U sprovedenom postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti. Nisu osnovani navodi revizije o bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 1. u vezi člana 8. ZPP, učinjenoj u drugostepenom postupku - nepravilnom ocenom drugostepenog suda navoda žalbe tuženog da je drugostepeni sud propustio da usaglasi suprotstavljena mišljenja organa starateljstva i izvede druge predložene dokaze.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilja i tuženi su roditelji maloletnog VV, rođenog .... godine. Bračna zajednica stranaka, ostvarivana u porodičnoj kući na kojoj su tužilja i njena majka suvlasnice, prekinuta je krajem 2018. godine. Od prestanka zajednice života stranke su nastavile da koriste istu kuću - tužilja sa majkom koristi deo koji se sastoji od sobe i trpezarije bez kupatila, dok tuženi sa detetom koristi deo sa dve spavaće sobe, trpezarijskom sobom sa kuhinjom i kupatilom. Aktuelno komunikacija deteta i tužilje je slaba. Tuženi ne zabranjuje tužilji pristup u deo kuće u kojem živi sa detetom, ali često koristi priliku da bude prisutan kada tužilja želi sama da razgovara sa sinom, a kada dete dolazi kod nje u žurbi je da se što pre vrati ocu. Sin stranaka se od tužilje i njene majke distancirao kada je kulminirala kriza u braku njegovih roditelja i tužilja donela odluku da pokrene postupak za razvod braka, i emocionalno se više priklonio ocu, stavljajući se sve više u ulogu njegovog zaštitnika. Tuženi podržava iskazivanje privrženosti deteta, iznoseći pred njim stavove da on ne želi razvod braka i da su za razvod krive tužilja i njena majka, stavljajući tako sebe u poziciju žrtve. Tuženi na taj način pokazuje manipulativan odnos prema detetu, ne uvažavajući njegovu potrebu za stabilnom i kontinuiranom emocionalnom bliskošću sa oba roditelja, uključujući dete u porodični konflikt kako bi zaštitio sebe od usamljenosti zbog gubitka partnerske veze i porodice. Dete se izjasnilo da želi da živi sa ocem – tuženim, jer otac ima više rodbine i veća materijalna primanja, ali bi prihvatio odluku suda da živi sa majkom - tužiljom. U razgovoru obavljenom u organu starateljstva uočeno je da dete kontroliše emocije i da se zbuni prilikom produbljivanja razgovora, ne daje konkretne odgovore ili kratko odgovara na postavljena pitanja bez inicijative da on usmerava razgovor u željenom pravcu, tako da se stiče utisak da ono što govori nije autentično jer ima potrebu da zaštiti oca kojeg vidi kao ranjivijeg, ali i strahuje da emotivno ne povredi oba roditelja. Takođe je uočeno da je dete opuštenije u prisustvu majke. Oba roditelja poseduju opštu i posebnu roditeljsku podobnost i motivaciju da ubuduće samostalno vrše roditeljsko pravo.

Po oceni Vrhovnog kasacionog suda, na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno je primenjeno materijalno pravo. Zbog toga nisu osnovani navodi revizije, zasnovani na razlozima za ovaj vanredni pravni lek predviđeni u članu 407. stav 1. tačka 4. ZPP.

Odredbom člana 67. Porodičnog zakona propisano je da je roditeljsko pravo izvedeno iz dužnosti roditelja i da postoji samo u meri koja je potrebna za zaštitu ličnosti, prava i interesa deteta. Prema članu 77. stav 3. navedenog zakona, jedan roditelj sam vrši roditeljsko pravo na osnovu odluke suda kada roditelji ne vode zajednički život, a nisu zaključili sporazum o vršenju roditeljskog prava.

U sporu za vršenje roditeljskog prava sud je uvek dužan da se rukovodi najboljim interesom deteta (član 266. stav 1. Porodičnog zakona) i ako utvrdi da je u tom sporu stranka dete i da je sposobno da formira svoje mišljenje dužan je da se stara da ono blagovremeno dobije sva obaveštenja koja su mu potrebna, da dozvoli detetu da neposredno izrazi svoje mišljenje i da mišljenju posveti dužnu pažnju u skladu sa njegovim godinama i zrelošću, kao i da mišljenje deteta utvrdi na način i na mestu koje je u skladu sa njegovim godinama i zrelošću, osim ako bi to očigledno bilo u suprotnosti sa najboljim interesom deteta (član 266. stav 3. Porodičnog zakona). Pre nego što donese odluku o zaštiti prava deteta ili o vršenju, odnosno lišenju roditeljskog prava, sud je dužan da zatraži nalaz i stručno mišljenje od organa starateljstva, porodičnog savetovališta ili druge ustanove specijalizovane za posredovanje u porodičnim odnosima (član 270. Porodičnog zakona).

Iako oba roditelja imaju očuvanu roditeljsku podobnost i motivaciju za vršenje roditeljskog prava, ocenom svih okolnosti konkretnog slučaja tužilja je roditelj koji će ubuduće samostalno vršiti roditeljsko pravo. Između tužilje i deteta postoji emotivna bliskost koja nije kompromitovana ni aktuelnom situacijom brakorazvodnog spora stranaka. Određena promena u ličnom odnosu deteta i tužilje (i tužiljine majke) posledica je radnji i postupaka tuženog sa kojim dete živi od prestanka zajednice života njegovih roditelja. Tuženi je naglašavanjem uloge žrtve i jasnim optuživanjem tužilje i njene majke kao krivaca za razvod braka sebe stavio u položaj žrtve i tako isprovocirao emotivnu reakciju deteta da mu se prikloni i postavi u ulogu njegovog zaštitnika. Na taj način tuženi je kompromitovao svoju roditeljsku podobnost, jer je emotivno manipulisao detetom i zanemario njegovu potrebu za stabilnom i kontinuiranom emocionalnom bliskošću sa oba roditelja, uključivši ga u porodični konflikt i obezbeđujući privrženost deteta predstavom o sebi kao žrtvi. Tačno je da je organ starateljstva, utvrdivši sve ove okolnosti, dao suprotstavljena mišljenja o roditelju koji će ubuduće samostalno vršiti roditeljsko pravo. Sudovi su, upravo imajući u vidu da je organ starateljstva uočio i konstatovao činjenice koje kompromituju roditeljsku sposobnost tuženog, ceneći oba stručna nalaza i mišljenja odlučio da prihvati onaj od 05.08.2019. godine kojim je tužilja označena kao roditelj koji bi trebalo samostalno da vrši roditeljsko pravo. Prethodni stručni nalaz i mišljenje istog organa starateljstva od 13.03.2019. godine sudovi sa razlogom nisu prihvatili jer je zasnovan isključivo na izraženoj želji deteta da ubuduće živi sa ocem, bez poklanjanja dovoljne pažnje drugim okolnostima koje su u direktnoj vezi sa tako izraženim mišljenjem deteta.

Iz tih razloga, nisu osnovani navodi revizije da su sudovi propustili da otklone nesaglasnosti u mišljenjima organa starateljstva saslušanjem zaposlenih u tom organu koji su učestvovali u njegovom sačinjavanju, odnosno pribavljanjem stručnog nalaza i mišljenja druge ustanove - Instituta za mentalno zdravlje iz Beograda. Organ starateljstva u oba stručna mišljenja navodi manipulativan odnos tuženog prema detetu, zanemarivanje njegovih potreba i stavljanje deteta u poziciju njegovog zaštitnika, ali u jednom mišljenju koje sudovi, iz razumljivih razloga nisu prihvatili, tome ne pridaje značaj i predlaže da tuženi samostalno vrši roditeljsko pravo, dok u drugom te okolnosti opravdano smatra bitnim i kompromitirajućim faktorima po njegovu roditeljsku podobnost.

Tačno je da je članom 60. stav 4. Porodičnog zakona propisano da dete koje je navršilo 15-tu godinu života i koje je sposobno za rasuđivanje može odlučiti sa kojim će roditeljem živeti. Međutim, u ovom slučaju takva odluka deteta nije auterntična, data je pod opisanim uticajem tuženog. Zbog toga su sudovi, bez obzira na uzrast i sposobnost deteta za rasuđivanje, osnovano procenili da u takvim okolnostima želja deteta nije u njegovom najboljem interesu.

Pravilno je odlučeno o obavezi tuženog da izdržava dete (član 154. stav 1. u vezi sa članovima 160, 161. stav 1. i 162. Porodičnog zakona) i načinu održavanja ličnih odnosa deteta i tuženog (član 61. Porodičnog zakona), a izjavljenom revizijom se zakonitost ovih odluka ne dovodi u sumnju ni iz jednog razloga zbog kojeg je ovaj vanredni pravni lek izjavljen.

Shodno izloženom, na osnovu člana 414. stav 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

Predsednik veća - sudija

Branislava Apostolović, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić