Rev 2713/2018 3.1.2.8.3.2

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 2713/2018
08.04.2021. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branislava Bosiljkovića, predsednika veća, Branke Dražić i Katarine Manojlović Andrić, članova veća, u parnici tužioca AA iz ...., Opština ..., čiji je punomoćnik Srđan Aleksić advokat iz ..., protiv tuženog „Philip Morris operations“ AD iz Niša, čiji je punomoćnik Nebojša Stanković advokat iz ..., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 350/17 od 16.03.2017. godine, u sednici veća održanoj dana 08.04.2021. godine, doneo je

P R E S U D U

PRIHVATA SE predlog Apelacionog suda u Nišu da se o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude tog suda Gž 350/17 od 16.03.2017. godine odlučuje kao o izuzetno dozvoljenoj.

ODBIJA SE kao neosnovana revizija tuženog izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 350/17 od 16.03.2017. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Nišu P 4200/14 od 05.05.2016. godine, stavom prvim izreke, usvojen je tužbeni zahtev i obavezan tuženi da na ime naknade štete zbog izostalog prinosa duvana za 2005. godinu isplati tužiocu iznos od 753.984,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 03.06.2015. godine do isplate u roku od 15 dana po pravnosnažnosti presude pod pretnjom prinudnog izvršenja. Stavom drugim izreke, obavezan je tuženi da naknadi tužiocu troškove parničnog postupka u iznosu od 341.740,00 dinara u roku od osam dana po prijemu presude pod pretnjom prinudne naplate.

Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 350/17 od 16.03.2017. godine, stavom prvim izreke, odbijena je žalba tuženog i potvrđena presuda Osnovnog suda u Nišu P 4200/14 od 05.05.2016. godine u prvom stavu izreke, u pogledu dosuđenog iznosa naknade štete od 753.984,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 05.05.2016. godine do isplate, kao i u drugom stavu izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u preostalom delu prvog stava izreke, tako što je odbijen zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 753.984,00 dinara počev od 03.06.2015. godine do 05.05.2016. godine.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tuženi je, pogrešno se pozivajući na odredbe člana 403. stav 2. tačka 1. i tačka 2. i član 404. važećeg Zakona o parničnom postupku, blagovremeno izjavio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.

Rešenjem Apelacionog suda u Nišu R3 27/2018 od 29.03.2018. godine predloženo je Vrhovnom kasacionom sudu da odlučuje o reviziji tuženog izjavljenoj protiv označene drugostepene presude kao o izuzetno dozvoljenoj, u smislu člana 395. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srbije“, broj 125/04 i 111/09-ZPP) u vezi sa članom 506. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srbije“, broj 72/11 ... 55/14).

Vrhovni kasacioni sud je prihvatio razloge o neujednačenoj sudskoj praksi kojima je Apelacioni sud obrazložio predlog da se o reviziji tuženog odlučuje kao o izuzetnoj reviziji, jer su potvrđeni priloženim pravnosnažnim presudama donetim u istim činjenično pravnim sporovima, zbog čega je odlučeno kao u prvom stavu izreke.

Odlučujući o izjavljenoj reviziji, na osnovu člana 399. ZPP, Vrhovni kasacioni sud je našao da revizija tuženog nije osnovana.

U sprovedenom postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 361. stav 2. tačka 9. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti. Ova bitna povreda odredaba parničnog postupka obuhvata i nedostatke u zastupanju, ali samo kad se oni odnose na stranku koja je izjavila žalbu. U tom kontekstu irelevantni su navodi revizije u kojima se ističu nedostaci u zastupanju tužioca, jer se oni odnose na stranku koja nije izjavila žalbu. Nisu osnovani navodi revizije o nejednakom tretmanu stranaka i povredi načela o pravu na pravnu zaštitu, predviđenog članom 2. ZPP.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, stranke su 21.12.2001. godine zaključile ugovor o dugoročnom kreditiranju proizvodnje duvana tipa „Virdžinija“ i njegovoj isporuci u trajanju od 10 godina. Ovim ugovorom predviđeno je da će se međusobna prava i obaveze ugovornih strana precizirati jednogodišnjim ugovorima o proizvodnji duvana koji će se zaključivati početkom svake godine. Tuženi se ugovorom o dugoročnom kreditiranju obavezao da će tužiocu obezbediti i isporučiti opremu - sušnicu za duvan i sistem za navodnjavanje, a energente i reprodukcioni materijal za proizvodnju duvana u skladu sa jednogodišnjim ugovorima, dok se tužilac obavezao da opremu otplati isporukom određene količine duvana u svakoj godini trajanja ugovornog odnosa. Stranke su do 2004. godine zaključivale jednogodišnje ugovore o proizvodnji duvana. Ugovor koji su zaključili 27.02.2004. godine nije realizovan krivicom tuženog, zbog isporuke nekvalitetnog semena i sredstava za agrotehničku zaštitu. Tužena je pravnosnažnom presudom P. 204/07 od 11.09.2009. godine obavezana da nadoknadi tužiocu tako nastalu štetu. Proizvođači duvana - kooperanti tuženog, među njima i tužilac, uputili su zahtev od 30.03.2005. godine kojim su od tuženog tražili zaključenje ugovora o proizvodnji duvana za 2005. godinu, odnosno blagovremeno obaveštenje tuženog da odustaje od zaključenja takvog ugovora kako im ne bi istekli rokovi za setvu drugih prolećnih kultura. Tuženi je 23.04.2005. godine uputio tužiocu pismeno obaveštenje o raskidu svih ugovora koji su sa njim zaključeni zato što je neosnovano pokrenuo postupak za naknadu štete, zbog čega tuženi ne može nastaviti saradnju sa partnerima koji ne ispunjavaju ugovorne obaveze i čije je opredeljenje da sudovi rešavaju međusobne poslovne odnose. Ovo obaveštenje je tužiocu uručeno tokom maja 2005. godine. Tužilac bi u 2005. godini proizveo 2992 kg duvana, čija vrednost iznosi 6.283 evra, odnosno 753.984,00 dinara po kursu Narodne banke Srbije na dan veštačenja. Ovu štetu tužilac nije mogao umanjiti tako što bi na zemljištu posejao drugu kulturu, jer je za takve radove, u vreme kada mu je bilo uručeno obaveštenje o raskidu ugovora, već bilo kasno.

Na ovako utvrđeno činjenično stanje, nižestepeni sudovi su u ovom sporu pravilno primenili materijalno pravo.

Tužilac podnetom tužbom traži naknadu štete - izgubljenu dobit, predviđenu članom 155. i članom 189. stav 1. i 3. Zakona o obligacionim odnosima, koju bi ostvario proizvodnjom duvana u 2005. godini da je tuženi sa njim, saglasno članovima 1, 2. i 13. dugoročnog ugovora o kreditiranju od 21.12.2001. godine, za tu godinu zaključio ugovor o proizvodnji duvana određenog tipa i da nije raskinuo ugovor (pozitivni ugovorni interes).

Obligacioni odnos stranaka uspostavljen je ugovorom od 21.02.2001. godine na vremenski period od 10 godina, a realizuje se sukcesivnim jednogodišnjim ugovorima koji se zaključuju početkom svake godine i kojima ugovarači bliže određuju međusobna prava i obaveze. Takvi ugovori zaključeni su za 2002, 2003. i 2004. godinu. Stranke nisu zaključile jednogodišnji ugovor o proizvodnji i isporuci duvana za 2005. godinu. Povodom zahteva tužioca (i drugih kooperanata) od 30.03.2005. godine za zaključenje takvog ugovora tuženi je dao pismenu izjavu od 23.04.2005. godine kojom je raskinuo ugovorni odnos.

Saglasno članu 124. Zakona o obligacionim odnosima, dvostrani ugovor se, pod uslovima iz članova 125-131 tog zakona, može raskinuti prostom izjavom volje jedne ugovorne strane ako druga ugovorna strana ne ispuni svoju obavezu, osim ako raskid ugovora nastupa po samom zakonu. Neispunjenje ugovorne obaveze koje otvara mogućnost za raskid ugovora mora biti skrivljeno.

Iz sadržine izjave od 23.04.2005. godine proizilazi da tuženi raskida ugovor zato što ne može da nastavi saradnju sa partnerima koji ne ispunjavaju ugovorne obaveze i čije je opredeljenje da međusobne odnose rešavaju sudovi, neosnovanim pokretanjem postupka za naknadu štete.

Po stanovištu Vrhovnog kasacionog suda, tužba radi naknade štete i vođenje spora zbog povrede obaveze iz jednogodišnjeg ugovora za 2004. godinu nije zakonom osnovani razlog za jednostrani raskid ugovora u pogledu zaključenja budućih jednogodišnjih ugovora. Naprotiv, ugovorne strane mogu tražiti izvršenje ugovora i naknadu štete zbog neizvršenja, na osnovu pravila sadržanih u članovima 262-269 Zakona o obligacionim odnosima. Tuženi u izjavi o raskidu uopšteno, bez konkretizacije ističe neizvršenje obaveza tužioca. Tužilac zaista nije izvršio obavezu iz jednogodišnjeg ugovora za 2004. godinu jer nije predao ugovorenu količinu duvana, ali je to bila posledica neurednog izvršenja obaveze tuženog koji je isporučio nekvalitetno seme i sredstva za agrotehničku zaštitu. Zbog neurednog ispunjenja te obaveze tuženog, tužilac je u pravnosnažno okončanom postupku ostvario i pravo na naknadu štete nastale umanjenim prinosom duvana za 2004. godinu.

Sledstveno izloženom, po stanovištu Vrhovnog kasacionog suda, tužilac u ovom sporu osnovano potražuje štetu - dobit koju bi po redovnom toku stvari, da dugoročni ugovor nije raskinut iz razloga koje navodi tuženi i da je sa tuženim zaključen ugovor za 2005. godinu, ostvario proizvodnjom duvana u visini utvrđenoj veštačenjem. Štetu koja mu je je na taj način prouzrokovana tužilac nije mogao umanjiti tako što bi zemljište, već pripremljeno za setvu duvana, zasejao drugim kulturama jer su u vreme kada mu je dostavljeno obaveštenje o raskidu ugovora protekli rokovi za setvu drugih ratarskih ili povrtarskih kultura.

Iz navedenih razloga, neosnovano se revizijom tuženog ukazuje na pogrešnu primenu materijalnog prava, a ostalim navodima se osporava utvrđeno činjenično stanje što je u suprotnosti sa članom 398. stav 2. ZPP.

Sa svega navedenog, na osnovu člana 405. ZPP, odlučeno je kao u drugom stavu izreke.

Predsednik veća - sudija

Branislav Bosiljković, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić