Rev 2797/2023 3.19.1.25.1.4; 3.1.4.5; 3.1.4.17

Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev 2797/2023
22.06.2023. godina
Beograd

Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branka Stanića, predsednika veća, Tatjane Miljuš, Tatjane Matković Stefanović, Jasmine Stamenković i Mirjane Andrijašević, članova veća, u parnici tužilje AA iz ..., čiji je punomoćnik Dragana Pejović advokat u ..., protiv tuženih BB iz ..., VV iz ... i GG iz ..., koje sve zastupa punomoćnik Aleksandar Puhalović, advokat u ..., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužilje izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 2252/2022 do 22.09.2022. godine, u sednici veća održanoj dana 22.06.2023. godine, doneo je

R E Š E NJ E

NE DOZVOLJAVA SE odlučivanje o posebnoj reviziji tužilje izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 2252/2022 do 22.09.2022. godine.

ODBACUJE SE kao nedozvoljena revizija tužilje izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 2252/2022 do 22.09.2022. godine.

ODBIJA SE zahtev tuženih za naknadu troškova revizijskog postupka.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Novom Sadu P 596/2022 od 14.07.2022. godine, odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilja tražila da se utvrdi da je po osnovu sticanja u vanbračnoj zajednici stekla pravo svojine na 1/2 dela nepokretnosti, i to jednosobnog stana broj ... površine 30 m2, na 4. spratu stambene zgrade za kolektivno stanovanje, ulaz broj 2, na parceli broj ..., nekretnina upisana u LN broj ... KO ... u ... u ulici ..., što su tuženi dužni priznati i trpeti da na 1/2 dela označene nepokretnosti tužilja upiše svoje pravo svojine u javnom registru nepokretnosti pod pretnjom prinudnog izvršenja. Odbijen je kao neosnovan eventualni tužbeni zahtev da se utvrdi da je predmetna nepokretnost zajednička svojina tužilje i pok. ĐĐ, bivšeg iz ..., kao i eventualni zahtev da se utvrdi da je tužilja po osnovu održaja stekla pravo svojine na 1/2 dela navedene nepokretnosti, te da su to tuženi dužni priznati i trpeti da na ½ dela označene nepokretnosti tužilja upiše svoje pravo svojine u javnom registru nepokretnosti. Odbijen je zahtev tužilje za naknadu troškova parničnog postupka, a tužilja je obavezana da tuženima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 277.477,50 dinara.

Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 2252/2022 do 22.09.2022. godine odbijene su žalbe parničnih stranaka, potvrđena prvostepena presuda i odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova parničnog postupka.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tužilja je izjavila blagovremenu reviziju, pozivom na odredbu člana 404. ZPP, radi ujednačavanja sudske prakse i novog tumačenja prava.

U odgovoru na reviziju tuženi su osporili dozvoljenost revizije i osnovanost revizijskih navoda. Troškove su tražili za sastav odgovora na reviziju.

Prema odredbi člana 404. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 72/2011... 10/2023-dr.zakon), revizija je izuzetno dozvoljena zbog pogrešne primene materijalnog prava i protiv drugostepene presude koja se ne bi mogla pobijati revizijom, ako Vrhovni sud oceni da je potrebno razmotriti pravna pitanja od opšteg interesa ili u interesu ravnopravnosti građana, ujednačiti sudsku praksu ili dati novo tumačenje prava.

Pobijanom drugostepenom presudom, pravnosnažno su odbijeni tužbeni zahtevi tužilje za utvrđenje svojinskih prava (kao susvojina ili zajednička svojina) na nepokretnosti. Nižestepeni sudovi su primenom relevantnih materijalnopravnih odredbi Porodičnog zakona na utvrđeno činjenično stanje, zaključili da se zajednički život tužilje i pok. ĐĐ (koji je stekao stanarsko pravo i otkupio predmetni stan) ne može smatrati vanbračnom zajednicom, bez obzira na dužinu trajanja zajedničkog života, budući da je pok. ĐĐ sve vreme bio u braku sa EE, koji brak je prestao tek njegovom smrću. Iz navedenih razloga nižestepeni sudovi su stali na stanovište da nije osnovan primarni zahtev za utvrđenje prava svojine na polovini dela predmetne nepokretnosti po osnovu sticanja u vanbračnoj zajednici tužilje i sada pok. ĐĐ. Šta više, nižestepeni sudovi su na osnovu utvrđenja da pok. ĐĐ nije u molbi (zahtevu) za dodelu stana na korišćenje sa stanarskim pravom prijavio i ovde tužilju, pa po tom osnovu nije stekao bilo kakve bodove, odnosno zajednički život sa tužiljom nije doprineo da mu stan bude dodeljen na korišćenje sa stanarskim pravom, zbog čega tužilja ne može steći pravo zajedničke svojine na predmetnim stanu, čak i da ne postoji bračna smetnja za ostvarivanje vanbračne zajednice. Na kraju, prvostepeni su je ocenio da je tužilja nesavesna, te da stoga nisu ispunjeni ni uslovi iz člana 28. stav 4. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa za sticanja prava svojine održajem.

Imajući u vidu sadržinu tražene pravne zaštite, način presuđenja i razloge na kojima su zasnovane pobijane odluke nižestepenih sudova, Vrhovni sud nalazi da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni zakonski uslovi koje propisuje odredba člana 404. stav 1. Zakona o parničnom postupku. Pitanja na koja se u reviziji ukazuje u prilog potrebi za novim tumačenjem prava, zapravo su komentar zakonskih rešenja, i kao takva ne mogu biti predmet ocene povodom posebne revizije u konkretnom sporu. Ukazivanje da u drugostepenoj presudi nisu ocenjeni razlozi za odbijanje drugog eventualnog tužbenog zahteva u pogledu pravilnosti primene materijalnog prava, ne predstavljaju dozvoljeni osnov za posebnu reviziju. U reviziji se ne ukazuje na različitu sudsku praksu u predmetima sa istovrsnom činjeničnopravnom sadržinom. Revident izlaže svoju ocenu izvedenih dokaza i primenu materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje, što takođe nije osnov za izuzetnu dozvoljenost revizije. Stoga, Vrhovni sud nalazi da nisu ispunjeni uslovi za odlučivanje o reviziji kao izuzetno dozvoljenoj.

Iz tog razloga, na osnovu člana 404. ZPP, odlučeno je kao u prvom stavu izreke.

Ispitujući dozvoljenost revizije primenom čl. 410. stav 2. tačka 5. ZPP, Vrhovni sud je našao da revizija tužilje nije dozvoljena.

Odredbom člana 403. stav 3. ZPP-a propisano je da revizija nije dozvoljena u imovinskopravnim sporovima ako vrednost predmeta spora pobijenog dela ne prelazi dinarsku protivvrednost od 40.000 evra po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe.

Tužba u ovoj pravnoj stvari podneta je dana 13.10.2020. godine. Imajući u vidu da vrednost predmeta spora pobijanog dela pravnosnažne presude iznosi 1.237.000,00 dinara, što predstavlja protivvrednost od 10.519,08 evra po srednjem kursu NBS na dan podnošenja tužbe, zaključuje se da revizija tužilje nije dozvoljena u smislu odredbe člana 403. stav 3. ZPP.

Iz navedenih razloga, na osnovu člana 413. Zakona o parničnom postupku, odlučeno je kao u stavu drugom izreke.

Vrhovni sud je u skladu sa odredbom člana 154. stav 1. ZPP-a odbio zahtev tuženih za naknadu troškova revizijskog postupka, imajući u vidu da troškovi nastali povodom odgovora na reviziju ne spadaju u nužne i potrebne troškova radi odlučivanja o reviziji.

Predsednik veća - sudija

Branko Stanić, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić