Rev 2913/2022 3.1.1.15; faktička eksproprijacija

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 2913/2022
06.04.2022. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Dobrile Strajina, predsednika veća, Gordane Komnenić i Dragane Mirosavljević, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Damir Perić, advokat iz ..., protiv tuženog Grada Novog Sada, koga zastupa Pravobranilaštvo Grada Novog Sada, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 2841/21 od 07.12.2021. godine, u sednici održanoj 06.04.2022. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE, kao neosnovana, revizija tuženog izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 2841/21 od 07.12.2021. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Višeg suda u Novom Sadu P 425/20 od 14.09.2021. godine, stavom prvim izreke, odbijen je prigovor apsolutne nenadležnosti suda. Stavom drugim izreke, delimično je usvojen primarni tužbeni zahtev tužioca. Stavom trećim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu isplati novčani iznos od 21.493.600,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate, a na ime naknade tržišne vrednosti kp .. površine 1806 m2, kp br .. površine 905 m2 i kp br .. površine 497 m2, koje su sve upisane u list nepokretnosti broj .. K.O. ... . Stavom četvrtim izreke, utvrđeno je da je tuženi nosilac javne vlasti na kp br .. površine 1806 m2, na kp br .. površine 905 m2 i na kp br .. površine 497 m2, koje su sve upisane u list nepokretnosti broj .. K.O. ... pa je obavezan da u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti ove presude o svom trošku izvrši pred nadležnim RGZ SKN Novi Sad 3 upis prava svog vlasništva – javne svojine na navedenim nepokretnostima a što je tužilac dužan da prizna i trpi. Stavom petim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime pribavljanja pisane dokumentacije isplati novčani iznos od 10.525,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti presude pa do isplate. Stavom šestim izreke, odbijen je deo tužbenog zahteva tužioca kojim je tražio isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 10.525,00 dinara počev od 14.09.2021. godine do dana izvršnosti presude. Stavom sedmim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu naknadi troškove sudskog postupka u iznosu od 474.800,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti presude pa do isplate.

Apelacioni sudi u Novom Sadu je, presudom Gž 2841/21 od 07.12.2021. godine, stavom prvim izreke, žalbu tuženog odbio i potvrdio presudu Višeg suda u Novom Sadu P 425/20 od 14.09.2021. godine, u pobijanom delu odluke o prigovoru apsolutne nenadležnosti suda, u pobijanom usvajajućem delu odluke o glavnom zahtevu i u delu odluke o troškovima postupka iz stava jedan, dva, tri, četiri, pet i sedam izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tuženog za naknadu troškova žalbenog postupka.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tuženi je izjavio blagovremenu reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijanog prava.

Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu presudu, primenom odredbe člana 408. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br 72/11 ... 18/20) i utvrdio da je revizija tuženog neosnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, a ni povrede iz stava 1. tog člana Zakona, pred drugostepenim sudom, koje bi mogle da utiču na donošenje pravilne i zakonite odluke.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je isključivi vlasnik parcela .. površine 1806 m2, .. površine 905 m2 i .. površine 497 m2, koje su sve gradsko građevinsko zemljište. Predmetne parcele obuhvaćene su Planom detaljne regulacije Mišeluk 3 u Novom Sadu („Službeni list Grada Novog Sada“ broj 68/18) prema kome je katastarska parcela .. cela planirana za javnu površinu – zaštitno zelenilo, dok su katastarske parcele .. i .. u celosti planirane za javnu površinu – delovi ulica. Prema faktičkom stanju, kp .. se koristi kao obradiva površina od 699 m2 odnosno 39,70%, kao zelena površina od 702 m2 odnosno 38,87 m2 i kao voćnjak od 405 m2 odnosno 22,43 m2. Ukupna površina parcele .. koja je privedena nameni iznosi 1107 m2 (702 m2 + 405 m2) dok preostalih 699 m2, još uvek nije privedeno nameni. Parcela .. se koristi kao obradivo poljoprivredno zemiljšte, a parcela .. se u površini od 490 m2 odnosno 90,54% koristi kao obradiva površina, dok se u preostalom delu od 47 m2 ili 9,46%, koristi kao zelena površina – šikara. Parcele namenjene za saobraćajnice (.. i ..), nisu saobraćajno i komunalno opremljene i po faktičkom stanju ne predstavljaju saobraćajnu mrežu. Prema faktičnom stanju, parcele .., .. i .., koriste se kao površine zarasle vegetacijom i u poljoprivredne svrhe tako što tužilac nije deposediran sem u delu od 1107 m2 parcele .., međutim, na njima nije dozvoljena gradnja iz razloga njihove urbanističke namene. Korišćenje parcele .. je moguće na način na koji je i do sada korišćeno (višegodišnji zasadi), s obzirom na to da je njena javna namena zaštitno zelenilo dok je korišćenje parcela .. i .., u poljoprivredne svrhe, značajno ograničeno. Ograničenje se ogleda u tome da vlasnik zemljište može da koristi jedino za proizvodnju jednogodišnje poljoprivredne kulture i objektivno nema ekonomski interes za podizanje višegodiših zasada i objekata u svhu poljoprivredne proizvodnje, s obzirom na predviđenu namenu. Takođe, predmetne parcele su tržišno nekonkurentne jer su cele striktno određene za javnu namenu i ne postoji interes za njihovo pribavljanje i eksploataciju u poljoprivredne svrhe, niti se mogu da vrate u prvobitno stanje pošto na njima nije dozvoljena bilo kakva izgradnja. U prethodnih 13 godina, tužilac je ograničen u vršenju svojih svojinskih ograničenja na predmetnim nepokretnostima tako što nije u mogućnosti da na njima gradi bilo kakve objekte, a ekonomski nije opravdana izgradnja čak ni pomoćnih, montažnih i poljoprivrednih objekata jer bi takva gradnja bila nezakonita, pa su na tržištu nekonkurentne iz razloga što nisu podobne za gradnju. Tržišna vrednost na navedenoj lokaciji za predmetne parcele kao gradsko građevinsko zemljište iznosi 6.700,00 dinara po m2 a za ukupnu površinu predmetnih parcela od 3208 m2, to je iznos od 21.493.600,00 dinara. Postupak eksproprijacije u pogledu predmetnih parcela nikada nije vođen niti je tužiocu isplaćena bilo kakva naknada.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, po oceni Vrhovnog kasacionog suda, nižestepeni sudovi su pravilnom primenom materijalnog prava tuženog obavezali da tužiocu isplati novčanu naknadu zbog izvršene faktičke eksproprijacije zemljišta u iznosu njegove tržišne vrednosti utvrđene veštačenjem.

Odredbom člana 58. Ustava Republike Srbije propisano je da se jemči mirno užavanje svojine i drugih imovinskih prava stečenih na osnovu zakona (stav jedan), a da pravo svojine može biti oduzeto ili ograničeno samo u javnom interesu utvrđenom na osnovu zakona i da je učinjeno uz naknadu, koja ne može biti niža od tržišne (stav dva).

Dakle, dozvoljeno oduzimanje prava svojine, koja ne predstavlja povredu prava na imovinu, postoji samo kada su kumulativno ispunjena dva uslova: da je učinjeno u javnom interesu utvrđenom na osnovu zakona; da je učinjeno uz naknadu koja ne može da bude niža od tržišne.

Odredbom člana 2. stav 1. tačka 6. Zakona o planiranju i izgradnji („Službeni glasnik RS“ br 72/09), propisano je da je površina javne namene prostor određen planskim dokumentom za uređenje ili izgradnju javnih objekata ili javnih površina za koje se utvrđuje opšti interes u skladu sa posebnim zakonom (ulice, trgovi, parkovi i drugo).

Zakon o javnoj svojini („Službeni glasnik RS“ br 72/11 ... 95/18), u odredbi člana 10. stav 2. propisuje da se dobrima u opštoj upotrebi u javnoj svojini smatraju one stvari koje su zbog svoje prirode namenjene korišćenju svih i koje su, kao takve, određene zakonom (javni putevi, javne pruge, most i tunel na javnom putu, pruzi ili ulici, ulice, trgovi, javni parkovi, granični prelazi i td.). U smislu odredbe člana 7. istog člana zakona, dobra u opštoj upotrebi su u svojini Republike Srbije, izuzev puteva drugog reda koji su u svojini autonomne pokrajine na čijoj se teritoriji nalaze, kao i izuzev nekategorisanih puteva, opštinskih puteva i ulica) koje nisu deo autoputa ili državnog puta prvog i drugog reda) i trgova, javnih površina, koje su u svojini jedinica lokalne samouprave na čijoj se teritoriji nalaze.

U konkretnom slučaju, predmetno zemljište u vlasništvu tužioca, prema urbanističkom planu je određeno za javnu površinu – zaštitno zelenilo i delove ulica koje koristi neograničeni broj lica, zbog čega je ono dobro u opštoj upotrebi, u javnoj svojini tuženog, kao jedinice lokalne samouprave. Tuženi je bio dužan da predmetno zemljište ekspropriše od tužioca radi privođenja njegovoj nameni predviđenoj planskim aktom i da tužiocu isplati odgovarajuću naknadu u upravnom postupku, a nije tako postupio. Tužilac ne može da trpi štetne posledice zbog toga što nadležni organ tuženog nije sproveo upravni postupak i doneo rešenje o izuzimanju zemljišta iz njegovog poseda, koje bi bilo osnov za isplatu naknade za oduzeto zemljište. Donošenjem Plana detaljne regulacije Mišeluk 3 u Novom Sadu kojim je katastarska parcela .. cela planirana za javnu površinu-zaštitno zelenilo, dok su katastareske parcele .. i .. u celini planirane za javnu površinu-delovi ulica u situaciji kada su te parcele, u pretežnom delu, i dalje u njegovom posedu, tužilac nije lišen imovine. Međutim, donošenjem tog planskog akta pravo tužioca na uživanje njegove imovine je ograničeno zbog umanjene ekonomske opravdanosti sadnje višegodišnjih kultura i nemogućnosti gradnje tokom dugog vremenskog perioda (13 godina) neprivođenja zemljišta nameni što je za posledicu imalo nesigurnost tužioca u pogledu sudbine njegove imovine pa on, zbog te nesigurnosti trpi prekomeran teret, zbog čega mu je povrđeno pravo na imovinu, slično kao u slučajevima Evropskog suda za ljudska prava Matos e Silva Lda i drugi protiv Portugalije i Elia S.r.l. protiv Italije (presude od 19.09.1996.godine i 02.08.2001.godine).

Neosnovani su navodi revizije tuženog o pogrešnoj primeni materijalnog prava zasnovanoj na stavu revidenta da nije obveznik naknade jer nijednom svojom radnjom nije deposedirao tužioca. Suprotno tome, tuženi je odgovoran i pasivno legitimisan u ovoj parnici, na osnovu odredbe člana 10. stav 2. tačka 7. Zakona o javnoj svojini, jer je utvrđeno da su predmetne tužiočeve parcele, planskim aktom, određene za javnu površinu, zaštitno zelenilo i delove ulica koje koristi neograničeni broj lica.

Navodima revizije tuženog o tome da zemljište, kao poljoprivredno, može da se koristi i da njegov promet nije tužiocu onemogućen, ne dovodi se u sumnju pravilnost pobijane presude. Svojina tužioca na predmetnim parcelama je ograničena pošto na njima nije moguća gradnja objekata jer je Planom detaljne regulacije Mišeluk 3 u Novom Sadu parcela .. cela planirana za javnu površinu – zaštitno zelenilo, dok su kp .. i .., u celosti planirane za javnu površinu – delovi ulica. U ovakvoj situaciji, tuženi je u mogućnosti da sprovede eksproprijaciju kad god to smatra svrsishodnim, usled čega pravo svojine tužioca postaje nesigurno a što predstavlja povredu njegovog prava na mirno uživanje imovine iz člana 1. Protokola 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog dugog vremenskog perioda neprivođenja zemljišta nameni i pored postojanja planskog akta. Zbog toga se navodima revizije revidenta neosnovano ukazuje na pogrešnu primenu materijalnog prava.

O troškovima parničnog postupka je odlučeno pravilnom primenom odredbe člana 153. stav 1. i 154. Zakona o parničnom postupku.

Iz navedenih razloga, Vrhovni kasacioni sud je odluku kao u izreci doneo primenom odredbe člana 414. stav 1. Zakona o parničnom postupku.

Predsednik veća – sudija

Dobrila Strajina, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić