
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 2931/2019
17.10.2019. godina
Beograd
U IME NARODA
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branislave Apostolović, predsednika veća, Zorane Delibašić i Branislava Bosiljkovića, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Nemanja Jolović advokat iz ..., protiv tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde, čiji je zakonski zastupnik Državno pravobranilaštvo sa sedištem u Beogradu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 8843/18 od 06.03.2019. godine, u sednici veća održanoj 17.10.2019. godine, doneo je
P R E S U D U
DELIMIČNO SE USVAJA revizija tužioca, PREINAČUJE presuda Apelacionog suda u Beogradu Gž 8843/18 od 06.03.2019. godine, u stavu drugom izreke, tako što se odbija žalba tužene i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P 1944/2016 od 20.07.2018. godine u stavu prvom izreke.
U preostalom delu revizija tužioca se odbija kao neosnovana.
OBAVEZUJE SE tužena da tužiocu naknadi troškove revizijskog postupka u iznosu od 33.000,00 dinara u roku od 15 dana od prijema prepisa presude.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Višeg suda u Beogradu P 1944/2016 od 20.07.2018. godine, stavom prvim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca, pa je obavezana tužena da mu na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda, časti, slobode zbog neosnovanog lišenja slobode u periodu od 20.06.2006. godine do 01.07.2007. godine isplati iznos od 2.600.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20.07.2018. godine pa do isplate. Stavom drugim izreke je odbijen tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu pored iznosa dosuđenog stavom prvim izreke presude po istom osnovu isplati iznos od još 2.590.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20.07.2018. godine pa do isplate. Stavom trećim je obavezana tužena da na ime troškova postupka tužiocu isplati iznos od 69.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja pa do isplate. Stavom četvrtim izreke je odbijen zahtev tužioca za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa, a stavom petim izreke je tužilac oslobođen plaćanja troškova sudskih taksi.
Apelacioni sud u Beogradu je presudom Gž 8843/18 od 06.03.2019. godine, stavom prvim izreke, potvrdio prvostepenu presudu u delu stava prvog izreke kojim je obavezana tužena da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 1.900.000,00 dinara sa traženom kamatom kao i u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i žalbe parničnih starnaka je odbio u tom delu kao neosnovane. Stavom drugim izreke je preinačio prvostepenu presudu u preostalom delu stava prvog izreke tako što je odbio tužbeni zahtev za isplatu naknade nematerijalne štete po traženom osnovu za iznos od još 700.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od prvostepenog presuđenja pa do isplate, a stavom trećim izreke je odbio zahteve parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tužilac je blagovremeno preko punomoćnika izjavio reviziju zbog pogršne primene materijalnog prava.
Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijenu presudu u smislu odredbe člana 408. Zakona o parničnom postupku – ZPP („Službeni glasnik RS“ br. 72/11 i 55/14) i utvrdio da je revizija delimično osnovana.
U sprovedenom postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, a na druge bitne povrede se revizijom ne ukazuje.
U pravnosnažno okončanom postupku je utvrđeno da je rešenjem istražnog sudije posebnog Odeljenja Okružnog suda u Beogradu Ki P 31/05 od 22.06.2006. godine, tužiocu određen pritvor počev od 20.06.2006. godine iz razloga propisanih članom 142. stav 2. tačka 2. i tačka 5. ZKP iz razloga postojanja okolnosti koje su ukazivale da će okrivljeni izmeniti ili falsifikovati dokaze u vezi krivičnog dela koje mu se stavlja na teret i iz razloga što je za krivično delo koje mu je stavljeno na teret propisana kazna zatvora preko deset godina. Tužiocu je rešenjem Okružnog suda u Beogradu Kp 11/06 od 01.06.2007. godine ukinut pritvor a protiv njega je postupak pravnosnažno okončan donošenjem presude Apelacionog suda u Beogradu Kž1 Po 1-7/14 od 13.11.2014. godine kojom je potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu, posebnog odeljenja K Po1 63/10 od 15.05.2013. godine kojim je tužilac oslobođen od optužbe. Tužilac je proveo ukupno 346 dana u pritvoru, po čijem ukidanju se zahtevom obratio tuženoj radi naknade štete nastale usled ovog lišenja slobode, ali po njegovom zahtevu nije postupljeno. Tužilac ranije nije osuđivan. Usled boravka u pritvoru, tužiocu je narušeno zdravlje, promenjen je odnos okoline prema njemu i sve je to uticalo na njegov brak a koji se okončao 2012. godine. Tužilac nema zaposlenje niti redovne prihode, a ni imovinu, pa sada živi u stanu prijatelja.
Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je delimično usvojio tužbeni zahtev ceneći da je suma od 2.600.000,00 dinara adekvatna satisfakcija oštećenom licu za njegova trpljenja, te da ova suma predstavlja pravičnu novčanu nakanadu nematerijalne štete za pretrpljene dušvene bolove koje je tužilac pretrpeo.
Drugostepeni sud je odlučujući o žalbama parničnih stranaka ocenio da bi dosuđivanje naknade u većem iznosu od 1.900.000,00 dinara bilo protivno cilju kome služi ta naknada i pogodovalo bi težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja i dužinu trajanja pritvora.
Vrhovni kasacioni sud nalazi da su revizijski navodi tužioca o pogrešnoj primeni materijalnog prava prilikom određivanja visine pravične novčane naknade nematerijalne štete delimično osnovani.
Pravična naknada nematerijalne štete kao oblik otklanjanja štetnih posledica, sastoji se u isplati sume novca kao satisfakciji za pretrpljenu nematerijalnu štetu, s obzirom da restitucija po prirodi stvari nije moguća, da bi se kod oštećenog uspostavila psihička i emotivna ravnoteža koja je postojala pre štetnog događaja, u meri u kojoj je to moguće. Pri tom, ona ne sme biti cilj, već mora biti sredstvo za ublažavanje pretrpljene nematerijalne štete, i ne sme pogodovati težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i svrhom (podsticanje lukrativnih motiva ili komercijalizaciji ličnih dobara).
Ocenom svih štetnih posledica proisteklih iz neosnovanog lišenja slobode tužioca, kao i svih okolnosti konkretnog slučaja koje su od uticaja na odmeravanje visine pravične naknade, (priroda i težina krivičnog dela koje mu je stavljeno na teret, vreme provedeno u pritvoru (346 dana), posledice lišenja slobode na njegovo zdravstveno stanje, kao i posledice koje je lišenje slobode ostavilo na privatan život tužioca (razvod posle 14 godina braka), odnos ljudi iz okruženja prema njemu posle pritvaranja, itd...), Vrhovni kasacioni sud nalazi da je prvostepenom odlukom pravilno odlučeno o visini pravične novčane naknade za ovaj vid nematerijalne štete.
Sledom rečenog, Vrhovni kasacioni sud je pobijenu drugostepenu presudu preinačio i primenom člana 200. Zakona o obligacionim odnosima tuženu obavezao da pored dosuđenog iznosa drugostepenom presudom od 1.900.000,00 dinara tužiocu isplati i iznos od još 700.000,00 dinara, nalazeći da iznos od 2.600.000,00 dinara predstavlja pravičnu naknadu kojom će se pružiti satisfakcija tužiocu za duševne bolove koje je trpeo zbog neosnovanog lišenja slobode i boravka u pritvoru 346 dana.
Kako je pobijenom presudom, pogrešnom primenom materijalnog prava iz člana 200. Zakona o obligacionim odnosima preinačena prvostepena odluka, Vrhovni kasacioni sud je na osnovu člana 416. stav 1. ZPP odlučio kao u stavu prvom izreke.
Imajući u vidu prirodu i društvenu struku prava na naknadu nematerijalne štete, dosuđivanje u većem iznosu ne bi odgovaralo značaju povređenog dobra i cilju kome naknada služi zbog čega je, suprotno navodima revizije, tužbeni zahtev preko dosuđenog iznosa neosnovan, pa je u tom delu revizija tužioca odbijena primenom člana 414. stav 1. ZPP i odlučeno kao u stavu drugom izreke.
Tužilac je delimično uspeo u postupku po reviziji pa mu na osnovu člana 153. i 154. ZPP pripadaju i troškovi ovog postuka koji su mu dosuđeni u visini od 33.000,00 dinara na ime nagrade advokatu za sastav revizije, srazmernom uspehu tužioca u postupku po reviziji.
Na osnovu iznetog, primenom člana 165. stav 2. ZPP odlučeno je kao u stavu trećem izreke.
Predsednik veća – sudija
Branislava Apostolović,s.r.
Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić