Rev 3024/2022 3.1.2.39.6

Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev 3024/2022
28.02.2024. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Dragane Marinković, predsednika veća, Marine Milanović i Zorice Bulajić, članova veća, u parnici tužioca Kompanija „Dunav osiguranje“ ADO Beograd, protiv tuženog AA iz ..., koga zastupa punomoćnik Dragoslav M. Vučenović, advokat iz ..., radi regresa štete, odlučujući o reviziji tuženog, izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 5733/18 od 17.11.2021. godine, u sednici održanoj 28.02.2024. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE kao neosnovana revizija tuženog, izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 5733/18 od 17.11.2021. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Drugog osnovnog suda u Beogradu P 6036/17 od 16.04.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijen je tužbeni zahtev tužioca da se tuženi obaveže da tužiocu na ime regresa isplati iznos od 1.006.625,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 29.12.2009. godine do isplate, kao neosnovan. Stavom drugim izreke, tužilac je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 174.375,00 dinara.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 5733/18 od 17.11.2021. godine, stavom prvim izreke, preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke i tuženi obavezan da tužiocu na ime regresa isplati iznos od 1.006.625,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 29.12.2009. godine do isplate. Stavom drugim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima postupka iz stava drugog izreke prvostepene presude tako što je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tuženi je blagovremeno izjavio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, sa neblagovremenom dopunom koja je podneta 03.04.2023. godine.

Vrhovni sud je ocenio da je revizija tuženog dozvoljena na osnovu člana 403. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 72/11 ... 18/20 i 10/23 – drugi zakon), ispitao je pobijanu presudu primenom člana 408. tog zakona i utvrdio da revizija nije osnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tuženi je kao zakupac 26.09.2009. godine, zaključio sa „Automoto Trade“ kao zakupodavcem, ugovor o zakupu vozila „...“ reg. oznake ... ...-..., pod uslovima utvrđenim ugovorom i važećim cenovnikom. Motorno vozilo koje je predmet zakupa bilo je „kasko“ osigurano kod tužioca, kao osiguravača što je obuhvatalo osiguranje za slučaj udesa, pokušaja krađe i krađe u zemlji i inostranstvu. Navedenim vozilom tuženi je krenuo na put sa licem koje ga je angažovalo kao vozača i po dolasku u ..., prilikom pauze za ručak, to lice koje je tuženom bilo poznato kao „...“, uzelo je ključeve rentiranog vozila rekavši da će obaviti prevoz supruge i dece svog šefa i da će se vratiti za 45 minuta. Kako se to lice nije vratilo sa vozilom, niti je dalje kontaktiralo sa tuženim, on je istog dana slučaj prijavio policiji u ... . Tim povodom je protiv tuženog vođen krivični postupak zbog krivičnog dela prevare koji je obustavljen rešenjem Osnovnog suda u Obrenovcu K 1579/11 od 23.02.2016. godine. Na osnovu odštetnog zahteva „S-rent“ DOO i vansudskog poravnanja, po polisi za kombinovano osiguranje motornih vozila broj ... koja glasi na „S-rent“ DOO za putničko vozilo marke „...“ sa periodom važenja od 27.10.2008. do 27.10.2009. godine, u kojoj je kao korisnik određen „Automoto Trade“, tužilac je zbog krađe vozila, izvršio isplatu naknade oštećenom dana 29.12.2009. godine, u visini totalne štete u iznosu od 1.006.625,00 dinara. Ugovorom o zakupu koji je tuženi zaključio sa „Automoto Trade“ DOO u članu 6. predviđeno je da vozilom sme da upravlja isključivo zakupac, dok je članom 7. ugovoreno da zakupcu pored ostalog nije dozvoljeno dalje iznajmljivanje ili posuđivanje, odnosno neovlašćeno davanje ključa trećim licima.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtev nalazeći da tuženi na osnovu člana 154. stav 1. u vezi člana 158. Zakona o obligacionim odnosima nije odgovoran za štetu nastalu krađom vozila, jer u njegovim radnjama nije postojao bilo kakav oblik namere ili grube nepažnje, s obzirom da nije imao razloga da sumnja da se lice koje ga je angažovalo za vožnju, neće vratiti nakon uzimanja ključeva i iznajmljenog vozila, pri čemu se odgovornost tuženog utvrđuje po pravilima koja su regulisana zakonom i podzakonskim aktima, a ne i po članu 7. Ugovora o zakupu koji je tuženi zaključio sa trećim licem.

Drugostepeni sud je izrazio suprotno stanovište, nalazeći da postoji odgovornost tuženog za štetu koja je nastala krađom zakupljenog vozila koje je bilo „kasko“ osigurano i za koje je tužilac kao osiguravač isplatio naknadu oštećenom zbog nastupanja osiguranog slučaja. Tuženi u konkretnom slučaju nije pokazao odgovarajući stepen pažnje koja se po redovnom toku stvari mogla očekivati, jer je postupajući suprotno odredbama ugovora o zakupu omogućio neovlašćenom trećem licu da dođe u posed iznajmljenog vozila, pa je u obavezi da na osnovu člana 939. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima tužiocu isplati iznos u visini isplaćene naknade. Zato je preinačio prvostepenu presudu i usvojio tužbeni zahtev tužioca.

Po oceni Vrhovnog suda, stanovište drugostepenog suda je pravilno.

Prema članu 939. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (ZOO), isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguravača, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade sva osiguranikova prava prema licu koje je po ma kom osnovu odgovorno za štetu. Jedan od osnova odgovornosti je krivica po članu 154. stav 1. navedenog zakona, tako što ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namerno ili nepažnjom (član 158. ZOO). Oštećeni dokazuje postojanje uzročno- posledične veze između ponašanja štetnika i prouzrokovane štete, pri čemu za odgovornost nije nužno da je štetnik postupao sa namerom, već je dovoljna nepažnja koja podrazumeva odstupanje od razumnog i pažljivog postupanja koje se osnovano moglo očekivati u datim okolnostima.

U konkretnom slučaju, tužilac je oštećenom, kao osiguravač izvršio isplatu naknade iz osiguranja po osnovu polise „kasko“ osiguranja zbog nastupanja osiguranog slučaja – krađe vozila, koje je tuženi iznajmio ugovorom o zakupu i kojim je predviđeno da vozilom sme da upravlja isključivo zakupac, te da nije dozvoljeno dalje iznajmljivanje ili posuđivanje, odnosno neovlašćeno davanje ključa trećim licima. Pravilno je stanovište drugostepenog suda o postojanju osnova odgovornosti tuženog u smislu člana 154. stav 1. u vezi člana 158. ZOO, budući da je u radnjama tuženog ispoljena nepažnja, time što je omogućio trećem licu da dođe u posed ključeva iznajmljenog vozila i nastupanje osiguranog slučaja – krađe vozila.

Neosnovano se navodima revizije ukazuje na pogrešnu primenu materijalnog prava od strane drugostepenog suda, a zapravo osporava činjenični zaključak nižestepenih sudova da je naknada isplaćena zbog nastupanja osiguranog slučaja – krađe vozila, ukazivanjem na sadržinu vansudskog poravnanja koje je zaključeno između oštećenog i osiguravača u kome se kao štetni događaj navodi saobraćajna nezgoda. Imajući u vidu dokaze izvedene u prvostepenom postupku ovaj sud smatra da su na bazi utvrđenih činjenica koje su rezultat pravilne ocene izvedenih dokaza, nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da je naknada isplaćena zbog nastupanja osiguranog slučaja – krađe vozila. Po članu 13. ZPP, u parničnom postupku sud je u pogledu postojanja krivičnog dela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravnosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim, pa je bez uticaja ukazivanje na činjenicu da je krivični postupak koji je vođen protiv tuženog za krivično delo prevare obustavljen, dok navodi revidenta o pravnosnažnoj presudi krivičnog suda i krivičnoj odgovornosti trećeg lica za krivično delo prevare prema tuženom, nisu razmatrani jer su izneti u neblagovremenoj dopuni revizije (podnesak od 03.04.2023. godine), koji je upućen sudu po isteku zakonskog roka za izjavljivanje ovog pravnog leka.

Na osnovu člana 414. stav 1. ZPP, Vrhovni sud je odlučio kao u izreci.

Predsednik veća – sudija

Dragana Marinković, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić