Rev 3091/2020 3.1.2.10; sticanje bez osnova

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 3091/2020
06.10.2021. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branke Dražić, predsednika veća, Danijele Nikolić i Katarine Manojlović Andrić, članova veća, u parnici tužioca „Dipos“ DOO iz Beograda, protiv tuženog AA iz ..., čiji je punomoćnik Ivan Đurić, advokat iz ..., radi neosnovanog obogaćenja, odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 8402/2019 od 05.12.2019. godine, u sednici veća održanoj 06.10.2021. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE kao neosnovana revizija tuženog izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 8402/2019 od 05.12.2019. godine.

ODBIJA SE zahtev tužioca za naknadu troškova revizijskog postupka.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Višeg suda u Beogradu P 96/17 od 17.01.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev i obavezan tuženi da tužiocu na ime neosnovanog obogaćenja isplati iznos od 72.468 USD sa domicilnom kamatom zemlje porekla počev od 15.04.2003. godine do 25.12.2012. godine, a od 25.12.2012. godine do isplate kamatu obračunatu po stopi koju propisuje Zakon o zateznoj kamati, sve u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS važećem na dan isplate, dok je odbijen tužbeni zahtev da se tuženi obaveže da tužiocu pored dosuđenog iznosa isplati i dodatni iznos od 10.332 USD. Stavom drugim izreke, odbačena je tužba tužioca u delu kojim je traženo da se obaveže tuženi da tužiocu pored dosuđenog iznosa isplati dodatni iznos od 41.400 USD sa domicilnom kamatom zemlje porekla na pojedinačne novčane iznose počev od dospelosti do isplate, sve bliže označeno u navedenom stavu izreke, dok je odbačena tužba u delu kojim je traženo da se obaveže tuženi da tužiocu isplati domicilnu kamatu zemlje porekla na označene novčane iznose za periode bliže navedene u ovom stavu izreke, sve u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan plaćanja. Stavom trećim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 127.500,00 dinara.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 8402/2019 od 05.12.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tuženog i potvrđena presuda Višeg suda u Beogradu P 96/2017 od 17.01.2019. godine u stavu prvom i trećem izreke.

Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tuženog za naknadu troškova drugostpenog postupka.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tuženi je blagovremeno izjavio reviziju, zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.

Tužilac je podneo odgovor na reviziju. Troškove revizijskog postupka je tražio.

Ispitujući pravilnost pobijane presude na osvnovu člana 408. ZPP („Službeni glasnik RS“ br. 72/11...87/18), Vrhovni kasacioni sud je našao da revizija tuženog nije osnovana.

U sprovedenom postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti. U postupku pred drugostepenim sudom nije došlo do povrede člana 396. stav 1. i 2. ZPP, s obzirom da je drugostepeni sud ocenio bitne žalbene navode i naveo razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti, pa kako je žalbu tuženog odbio prihvatajući činjenično stanje utvrđeno prvostepenom presudom, kao i primenu materijalnog prava, presudu nije detaljno obrazlagao, zbog čega nema ni bitne povrede postupka iz člana 374. stav 1 ZPP, na koju se revizijom neosnovano ukazuje. Bitne povrede postupka iz člana 374. stav 2. tačka 9. i 12. ZPP, ne predstavljaju revizijski razlog prema odredbi člana 407. stav 1. ZPP.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, između Saveznog ministarstva za inostrane poslove, koga je na osnovu posebnog ugovora zastupao tužilac, kao zakupodavca, i tuženog, kao zakupca, zaključen je dana 03.08.1998. godine ugovor o zakupu vile u ..., u ulici ... broj .., koja se sastoji od sedam soba, deset sporednih prostorija i jedne garaže, u ukupnoj površini od 232,55 m2, za period zakupa od 17.08.1998. godine zaključno sa 31.12.1999. godine. Ugovorena je zakupnina u mesečnom iznosu od 2.300 USD i određeno da ugovor između ostalog prestaje da važi ukoliko zakupac ne plati zakupninu u skladu sa odredbom člana 4. ugovora kojim je regulisano plaćanje zakupnine tromesečno i to do kraja tromesečja za naredno tromesečje. Tuženi je prestao da plaća zakupninu od oktobra 1998. godine, a bio je u posedu nepokretnosti sve dok nije iseljen u postupku prinudnog izvršenja, na osnovu pravnosnažne presude Drugog opštinskog suda u Beogradu P 2754/2003 od 04.06.2007. godine (zbog neplaćanja zakupnine počev od 1999. godine i neosnovanog korišćenja nepokretnosti). Da se pravni prethodnik tužioca protivio daljem korišćenju zakupljene nepokretnosti od strane tuženog počev od prestanka plaćanja zakupnine pa nadalje, utvrđeno je i iz radnji koje je preduzimao radi iseljenja tuženog u 1999. godini, na šta ukazuju pisma od 24.04.1999. godine, 20.05.1999. i 09.06.1999. godine, koja su na inicijativu tuženog da se odloži njegovo iseljenje, pravnom prethodniku tužioca dostavljali nadležni organi SRJ. Između parničnih stranaka je pravnosnažno okončan postupak za potraživanje tužioca po osnovu zakupnine za predmetnu nepokretnost za period od novembra 1998. godine pa zaključno sa aprilom 2000. godine, za iznos od 41.400 USD. Tužilac je upisan u registar kod APR 17.012006. godine, kao preduzeće za iznajmljivanje nekretnina sa poslovnim imenom DIPOS. Među objektima kojima tužilac raspolaže, na osnovu spiska nekretnina, nalazi se i vila u ulici ... br. ... Stambena zgrada broj .. u ..., u ulici ..., bila je upisana u ZKUL .. KO ..., na kat. parceli .. kao državna svojine Republike Srbije, a objekti bez dokaza o pravu vlasništva, dok je kod Službe za katastar nepokretnosti u listu nepokretnosti br. .. KO ..., stambena zgrada upisana kao javna svojine Republike Srbije, a predmetni stan kao poseban deo objekta, dupleks u nivou prizemlja i sprata, petosoban stan sa četiri terase, korisne površine 182 m2. Utvrđeno je da je tuženi pored toga bio u posedu i deset sporednih prostorija i jedne garaže u ukupnoj površini 232,55m2, saglasno zaključenom ugovoru. Veštačenjem veštaka ekonomsko- finansijske struke utvrđena je tržišna vrednost zakupnine predmetne nepokretnosti za period od maja 2000. pa zaključno sa 30.04.2003. godine, u iznosu od 2.013 USD mesečno, prema visini zakupnine koju je tužilac naplaćivao za iznajmljivanje istih ili sličnih vila po strukturi i kvadraturi u ulici ... u ... .

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su primenom odredbi člana 123, 124, 125, 210, 214, 219, u vezi sa članovima 567. i 596. Zakona o obligacionim odnosima, zaključili da je tužbeni zahtev tužioca za isplatu iznosa od 72.468 USD sa kamatom, osnovan.

Po stanovištu Vrhovnog kasacionog suda, pravilno su nižestepeni sudovi primenili materijalno pravo.

Naime, kod utvrđenih činjenica da je tuženi počev od oktobra 1998. godine prestao sa plaćanjem zakupnine u rokovima određenim članom 4. ugovora o zakupu, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da su se neplaćanjem zakupnine za period oktobar – decembar 1998. godine, stekli uslovi za raskid ugovora na osnovu člana 124. i 125. ZOO, s obzirom da je uspunjenje obaveze plaćanja zakupnine u određenom roku pretstavljalo bitan sastojak ugovora o zakupu, i da su pravne posledice raskida nastupile 01.01.1999. godine. Time je otpao pravni osnov za dalje korišćenje nepokretnosti od strane tuženog, pa s obzirom da je nastavio da koristi nepokretnost bez plaćanja naknade, tuženi je dužan da isplati tužiocu korist koju je imao od upotrebe, na osnovu člana 219. ZOO, u visini utvrđenoj veštačenjem, prema tržišnoj ceni zakupnine predmetne nepokretnosti od 2.013 USD mesečno, što za traženi period od maja 2000. godine zaključno sa aprilom 2003. godine, iznosi ukupno 72.468 USD. S obzirom na osnov tužiočevog potraživanja i datum podnošenja tužbe – 15.04.2003. godine, prigovor zastarelosti potraživanja pravilno je ocenjen kao neosnovan primenom člana 371. ZOO.

Aktivna legitimacija tužioca za vođenje ovog spora utvrđena je pravilnom primenom materijalnog prava, o čemu su, suprotno navodima revizije, u nižestepenim odlukama dati jasni i potpuni razlozi. Naime, na osnovu Ugovora br. .. od 24.12.2007. godine, sa aneksom I od 25.12.1997. godine i aneksom II od 15.1.1998. godine, Ugovora o preuzimanju prava i obaveza od 03.06.1998. godine, rešenja Privrednog suda u Beogradu III l 425/96 OD 30.06.1998. godine, Sporazuma .. od 22.09.2004. godine, Zaključka Vlade Republike Srbije pov. 05 broj ../2009-2 od 16.07.2009. godine, i Ugovora pov. .. od 22.07.2009. godine i Aneksa od 17.09.2010 godine (prečišćen tekst od 22.10.2010. godine), hronološki je utvrđeno da su pravnim prethodnicima tužioca a zatim i tužiocu date na privremeno korišćenje, upravljanje, i održavanje određene nepokretnosti u vlasništvu RS, među kojima i predmetna vila u ..., ul. ..., radi izdavanja u zakup, naplate zakupnine, kao i vođenje sudskih postupaka radi iseljenja i naplate zakupnine, kao i da je tužilac ovlašćen da vodi postupke za naplatu svoh troškova koji terete predmet zakupa i podnosi tužbe za eventualnu naknadu štete i neosnovano obogaćenje, koji su nastali iz nezakonitog korišćenja imovine, koja je po ugovoru od 22.07.2009. godine i aneksa od 17.09. 2010. godine predata tužiocu. Stoga su neosnovani navodi revizije da je tužilac bio samo ovlašćen na vođenje ovog postupka ugovorom o nalogu zaključenim sa Ministarstvom inostranih poslova SRJ a ne i da u svojstvu aktivno legitimisane stranke učestvuje u postupku.

Takođe, suprotno revizijskim navodima, u postupku je utvrđena ukupna površina nepokretnosti od 232,55 m2, koju je tužilac faktički koristio i koja je navedena u ugovoru o zakupu, pa je bez značaja za isplatu tražene naknade što je u javnim knjigama ova nepokretnost upisana sa manjom korisnom površinom.

Pravilno je primenjeno materijalno pravo i u pogledu odluke o isplati zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnog potraživanja. Tužilac je postavljenim tužbenim zahtevom na iznos glavnog duga tražio isplatu zatezne kamate, pa je u skladu sa odredbama člana 3. ZPP i člana 214. ZOO, prvilno dosuđena domicilna kamata zemlje porekla valute počev od dana podnošenja tužbe 15.04.2003. do 25.12.2012. godine, a od 25.12.2012. godine do isplate, po stopi koju propisuje član 4. stav 2. Zakona o zateznoj kamati („Sl. glasnik RS“, br.119/2012), sve u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate. Stoga su neosnovani revizijski navodi da je odluka o kamati doneta van granica postavljenog tužbenog zahteva.

Nisu bili ispunjeni uslovi za prekid ove parnice do pravnosnažnog okončanja parnice P 550/2012, koju tuženi u svojstvu tužioca vodi protiv Republike Srbije radi naknade štete zbog uništene imovine na Kosovu, po osnovu Zakona o odbrani i Uredbe o organizovanju i izvršavanju materijalnih obaveza, s obzirom da odluka u toj parnici ne predstavlja prethodno pitanje za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari u smislu člana 12. ZPP, a nisu od značaja ni njegove finsnijske mogućnosti za plaćanje zakupnine.

Kako se, po oceni Vrhovnog kasacionog suda, revizijskim navodima ponavljaju navodi koji su isticani i u dosadašnjem toku postupka, pravilno cenjeni od strane nižestepenih sudova, a koje kao pravilne i zakonite prihvata i ovaj sud, revizija tuženog je ocenjena neosnovanom.

Iz navedenih razloga odlučeno je kao u stavu prvom izreke na osnovu člana 414. stav 1. ZPP.

Troškovi nastali povodom podnošenja odgovora na reviziju ne spadaju u troškove koji su potrebni za vođenje parnice, u smislu člana 154. stav 1. ZPP, zbog čega je na osnovu člana 165. stav 1. ZPP, odlučeno kao u stavu drugom izreke ove presude.

Predsednik veća - sudija

Branka Dražić,s.r.

Za tačnost otpravka

upravitelj pisarnice

Marina Antonić