U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Vesne Popović, predsednika veća, Zorane Delibašić i Gordane Komnenić, članova veća, u pravnoj stvari tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Dejan Alargić, advokat iz ..., protiv tuženih BB, VV i GG, svih iz ..., čiji je zajednički punomoćnik Sergej Mladenovski, advokat iz ..., radi zaštite prava svojine od uznemiravanja po tužbi i radi utvrđenja prava stvarne službenosti po protivtužbi BB, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 3794/19 od 13.02.2020. godine, u sednici održanoj 27.01.2021. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE, kao neosnovana, revizija tužioca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 3794/19 od 13.02.2020. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici P 355/18 od 06.05.2019. godine, stavom prvim izreke naloženo je tuženima da prestanu da prolaze traktorima, teretnim, motornim i priključnim vozilima i na bilo koji drugi način preko tužiočeve parcele broj .../... ukupne površine 0.06.81ha, upisane u list nepokretnosti broj ... k.o. ..., odmah po prijemu ove presude pod pretnjom izvršenja i izricanja novčane kazne od 100.000,00 dinara. Stavom drugim izreke obavezani su tuženi da tužiocu solidarno naknade troškove parničnog postupka od 170.060,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti pa do isplate. Stavom trećim izreke odbijen je zahtev tužioca za naknadu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos parničnih troškova od dana presuđenja pa do izvršnosti.

Dopunskom presudom Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici P 355/18 od 24.06.2019. godine odbijen je protivtužbeni zahtev tuženih kojim su tražili da se utvrdi postojanje prava stvarne službenosti kolskog prolaza preko dela parcele br. .../... k.o. ... i to od ul. ..., u merama i granicama bliže određenim u izreci, u korist parcela br. .../... i .../... k.o. ..., te da se obaveže tužilac protivtuženi da tuženoj protivtužilji, kao i članovima njenog porodičnog domaćinstva dozvoli nesmetani prolaz preko dela navedene parcele, radi pristupa povlasnom dobru – parcelama .../... i .../... k.o. ..., kao i da se na osnovu održaja upiše pravo službenosti u registrima nepokretnosti.

Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 3794/19 od 13.02.2020. godine, stavom prvim izreke odbijena je žalba tužioca, a žalba tuženih usvojena i preinačena presuda Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici P 355/18 od 06.05.2019. godine tako što je odbijen zahtev kojim je tužilac tražio da se naloži tuženima da prestanu da prolaze traktorima, teretnim, motornim i priključnim vozilima i na bilo koji drugi način preko tužiočeve parcele broj .../..., ukupne površine 0.06.81ha upisane u list nepokretnosti broj ... k.o. ..., odmah po prijemu ove presude pod pretnjom izvršenja i izricanja novčane kazne od 100.000,00 dinara i obavezan tužilac da tuženima naknadi troškove parničnog postupka od 317.330,00 dinara, a tuženoj BB i 29.660,00 dinara, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti presude do isplate. Stavom drugim izreke delimično je usvojena, delimično odbijena žalba tužene protivtužilje, pa je preinačena dopunska presuda Osnovnog suda u Sremskoj Mitrovici P 355/18 od 24.06.2019. godine tako što je utvrđeno postojanje prava službenosti kolskog prolaza preko dela parcele br. .../... k.o. ... i to od ul. ... u merama i granicama bliže određenim u izreci, a u korist parcela br. .../... i .../... k.o. ..., dok je potvrđena u preostalom delu. Stavom trećim izreke odbačena je kao nedozvoljena žalba tuženih VV i GG izjavljena protiv dopunske presude. Stavom četvrtim izreke obavezan je tužilac da tuženima naknadi troškove postupka po žalbi od 36.000,00 dinara.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tužilac je izjavio reviziju iz svih zakonskih razloga.

Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu odluku, primenom člana 408. u vezi sa članom 403. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 72/11, 55/14, 87/18 i 18/20), pa je našao da revizija nije osnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. U postupku pred drugostepenim sudom nije došlo do propusta u primeni ili do pogrešne primene koje od odredaba ovog zakona, zbog čega nema ni povrede iz člana 374. stav 1. ZPP, na koju se revizijom ukazuje. Ukazivanje na povredu postupka iz člana 374. stav 2. tačka 12. ZPP, nije relevantno, jer se zbog te povrede revizija ne može izjaviti, primenom člana 407. stav 1. ZPP.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je pravni sledbenik pok. DD, koji je preminuo 26.05.1994. godine, da je rešenjem O 1222/14 od 11.12.2014. godine oglašen za naslednika sporne parcele .../..., da je tužilac živeo u inostranstvu dok je otac bio živ. Utvrđeno je da je na ročištu održanom 26.07.1988. godine po tužbi ĐĐ i EE, protiv tužiočevog oca zaključeno poravnanje kojim im je tužiočev otac dozvolio da koriste pravo službenosti prolaza preko parcele .../... k.o. ... (pored kuće, kroz dvorište), da su počev od 1988. godine tuda prolazili ĐĐ (pravni prethodnik tužene) i EE, a od 1997. godine kroz dvorište prolaze tuženi. ĐĐ i tužena BB zaključili su brak 25.05.1997. godine, a tuženi VV i GG su BB deca. ŽŽ je preminuo 09.06.2012. godine, a tuženi su nastavili da koriste prolaz do maja 2014. godine, kada im je rečeno da tuda više ne prolaze, jer su tuženi prilikom prolaska oštetili kapiju i isprskali fasadu. Utvrđeno je da tuženi koriste prolaz pored kuće tužioca radi dolaska do parcele .../..., jer sa svoje parcele ne mogu da priđu parceli .../..., a kat.parc. br. .../... i .../... koriste kao njive i prolaz koriste povremeno, kada traju radovi na njivi.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je polazeći od odredbe člana 54. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa ocenio da je osnovan tužbeni zahtev, dok nije osnovan protivtužbeni zahtev zaključivši da je pravo službenosti na predmetnoj parceli ustanovljeno kao lična službenost vezana za ĐĐ i EE i da je druga lica ne mogu koristiti, jer se lične službenosti ne mogu prenositi niti nasleđivati, kao i da tužena nije dokazala da je faktički vršila službenost za vreme od 20 godina i da se vlasnik poslužnog dobra tome nije protivio.

Međutim, drugostepeni sud je našao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, ali da je u ovoj pravnoj stvari pogrešno primenio materijalno pravo. Naime, kako je tokom postupka utvrđeno da je poravnanjem od 26.07.1988. godine, zaključenim između pravnog prethodnika tužioca i pravnog prethodnika tužene konstituisana službenost u korist parcela čiji je vlasnik u ½ dela u tom trenutku bio pravni prethodnik tužene, da je tužena BB oglašena za naslednika iza pok. ĐĐ, to je imajući u vidu napred navedeno, te činjenicu da su pravni prethodnik tužene počev od 1988. godine, a tužena od 1997. godine kao vlasnici povlasnog dobra, nesmetano faktički ostvarivali službenost prolaska preko parcele br. .../... sve do maja 2014. godine, drugostepeni sud zaključio da je tužena, u smislu odredbe člana 54. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, faktičkim ostvarivanjem službenosti prolaza u periodu od 1988. godine do 2014. godine (preko 20 godina) održajem stekla stvarnu službenost na parceli br. .../..., te da nije prošao rok propisan odredbom člana 58. ZOSPO budući da je tužilac u maju 2014. godine prvi put manifestovao protivljenje da tužena i njeni sinovi prolaze preko njegove parcele, a da je tužena 11.05.2017. godine podnela protivtužbu radi zaštite stečenog prava službenosti prolaza, zbog čega je preinačio prvostepenu presudu i dopunsku presudu i odlučio kao u izreci.

Po oceni Vrhovnog kasacionog suda odluka drugostepenog suda zasnovana je na pravilnoj primeni materijalnog prava.

Naime, odredbom člana 51. stav 1. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa („Službeni list SFJR“, br. 6/80, 36/90, „Sl. list SRJ“, broj 29/96 i „Sl. Glasnik RS“, broj 115/05), propisano je da se stvarna službenost zasniva pravnim poslom, odlukom državnog organa i održajem, dok je odredbom člana 53. stav 1. istog zakona propisano da se stvarna službenost stiče održajem kada je vlasnik povlasnog dobra faktički ostvarivao službenost za vreme od 20 godina, a vlasnik poslužnog dobra se tome nije protivio, stavom 2. istog člana stvarna službenost se ne može steći održajem ako je vršena zloupotrebom poverenja vlasnika ili držaoca poslužnog dobra, silom, prevarom ili ako je službenost ustupljena do opoziva. Odredbom člana 58. stav 1. istog zakona propisano je da stvarna službenost prestaje ako se vlasnik poslužnog dobra protivi njenom vršenju a vlasnik povlasnog dobra tri uzastopne godine nije vršio svoje pravo.

Imajući u vidu navedeno, kao i utvrđeno činjenično stanje da je poravnanjem od 26.07.1988. godine, zaključenim između pravnog prethodnika tužioca i pravnog prethodnika tužene konstituisana stvarna službenost u korist parcela čiji je vlasnik u ½ dela u tom trenutku bio pravni prethodnik tužene, da su to pravo počev od 1988. godine vršili pravni prethodnik tužene, a zatim i tužena i njeni sinovi, počev od 1997. godine, sve do 2014. godine, dakle pravni prethodnik tužene, a zatim i tužena kao pravni sledbenik faktički su ostvarivali službenost za vreme od 20 godina da se tužilac tome nije protivio sve do maja 2014. godine. Suprotno navodima revizije, pravo stvarne službenosti prolaza koje, po članu 49. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, pripada vlasniku nepokretnosti za čije potrebe je korišćenje prolaza preko poslužne parcele po zakonu zasnovano (održajem) neometanim korišćenjem u periodu od preko dvadeset godina, nužno pripada i tužilji kao supruzi i članu porodičnog domaćinstva vlasnika povlasnog dobra, koja je sa njim to pravo faktički vršila, a posle smrti supruga (koji je preminuo 09.06.2012. godine) kao njegov zakonski naslednik zajedno sa sinovima, ovde tuženima VV i GG, kao članovima domaćinstva nastavila neometano da vrši sve do uznemiravanja. Stoga je po oceni Vrhovnog kasacionog suda pravilan zaključak drugostepenog suda da je tužena sporno pravo službenosti stekla putem održaja, a na teret poslužnog dobra tužioca, kao i da nije prošao rok propisan odredbom člana 58. ZOSPO, budući da su se uslovi za sticanje prava službenosti putem održaja stekli mnogo pre podnošenja tužbe, pa kako je članom 58. ZOSPO propisano da se stečena službenost gubi usled nevršenja neprekidnim protekom roka od tri godine, to pravo službenosti prolaza tužene nije prestalo zbog protivljenja tužioca kao vlasnika poslužnog dobra, budući da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da se tužilac usprotivio u maju 2014. godine, a da je tužena podnošenjem protivtužbe 11.05.2017. godine tražila zaštitu prava službenosti i prolaza stečenog održajem, dakle pre proteka roka od tri godine. Stoga je pravilno drugostepeni sud primenio materijalno pravo kada je zaključio da je tužena putem održaja stekla pravo stvarne službenosti prolaza, te da navedeno pravo nije prestalo zbog protivljenja tužioca kao vlasnika poslužnog dobra.

Neosnovani su navodi revizije da se u konkretnom slučaju ima primeniti načelo poštede poslužnog dobra. Naime, kako iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da tuženi koriste prolaz pored kuće tužioca radi dolaska do parcele .../..., jer sa svoje parcele ne mogu da priđu parceli .../..., kao i da tuženi parcelu .../... i .../... koriste kao njive i prolaz koriste povremeno, kada traju radovi na njivi, to po oceni Vrhovnog kasacionog suda, suprotno navodima revizije, navedenom stvarnom službenošću poslužno dobro u svojini tužioca neće biti opterećeno u većoj meri u smislu načela restrikcije kao jedne od osnovnih karakteristika prava stvarne službenosti iz člana 50. stav 1. Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa. Stoga je drugotepeni sud pravilnom primenom materijalnog prava tužbeni zahtev odbio kao neosnovan, a delimično usvojio protivtužbeni zahtev i odlučio kao u izreci.

Na osnovu iznetog, primenom člana 414. stav 1. ZPP, Vrhovni kasacioni sud je odbio reviziju tužioca, kao neosnovanu, odnosno odlučio kao u izreci.

Predsednik veća – sudija

Vesna Popović, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić