
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 4370/2020
08.10.2020. godina
Beograd
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branislave Apostolović predsednika veća, Branislava Bosiljkovića, Danijele Nikolić, Dobrile Strajina i Marine Milanović, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Marko Stanisavljević advokat iz ..., protiv tužene „OTP Banka Srbija“, čiji je punomoćnik Nemanja Aleksić advokat iz ..., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužene izjavljenoj protiv presude Višeg suda u Jagodini Gž 1373/19 od 25.05.2020. godine, u sednici veća održanoj dana 08.10.2020. godine, doneo je
R E Š E NJ E
NE DOZVOLJAVA SE odlučivanje o posebnoj reviziji tužene izjavljenoj protiv presude Višeg suda u Jagodini Gž 1373/19 od 25.05.2020. godine.
ODBACUJE SE kao nedozvoljena revizija tužene izjavljena protiv presude Višeg suda u Jagodini Gž 1373/19 od 25.05.2020. godine.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Osnovnog suda u Paraćinu P 653/19 od 25.09.2019. godine, stavom prvim izreke, usvojen je tužbeni zahtev tužioca pa je utvrđeno da je ništava i da ne proizvodi pravno dejstvo odredba člana 2. stav 6. (administrativni troškovi obrade kredita) ugovora o kreditu za izmirivanje ranije preduzetih obaveza (refinansiranje) broj .. od 07.12.2018. godine, zaključenog između tužioca kao korisnika kredita i tužene, što je tužena dužna da prizna i trpi. Stavom drugim izreke usvojen je tužbeni zahtev i obavezana je tužena da tužiocu na ime sticanja bez osnova isplati iznos od 13.275,00 dinara sa zateznom kamatom počev od 08.12.2018. godine pa do konačne isplate. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužiocu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 28.856,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti pa do konačne isplate.
Presudom Višeg suda u Jagodini Gž 1373/19 od 25.05.2020. godine potvrđena je presuda Osnovnog suda u Paraćinu P 653/19 od 25.09.2019. godine, a žalba tužene odbijena je kao neosnovana.
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tužena je blagovremeno izjavila reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava, sa predlogom da se o reviziji odluči kao o izuzetno dozvoljenoj, primenom člana 404. Zakona o parničnom postupku.
Odlučujući o izuzetnoj dozvoljenosti revizije, u smislu člana 404. stav 1. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS", br. 72/2011, 49/2013 - US, 74/2013 - US, 55/14, 87/18 i 18/20, u daljem tekstu: ZPP), Vrhovni kasacioni sud je našao da nisu ispunjeni uslovi za odlučivanje o reviziji tužene.
Članom 404. stav 1. Zakona o parničnom postupku propisano je da je revizija izuzetno dozvoljena zbog pogrešne primene materijalnog prava i protiv drugostepene presude koja ne bi mogla da se pobija revizijom, ako je po oceni Vrhovnog kasacionog suda, potrebno da se razmotre pravna pitanja od opšteg interesa ili pravna pitanja u interesu ravnopravnosti građana, radi ujednačavanja sudske prakse, kao i ako je potrebno novo tumačenje prava (posebna revizija). Prema stavu 2. istog člana, o dozvoljenosti i osnovanosti revizije iz stava 1. ovog člana odlučuje Vrhovni kasacioni sud u veću od pet sudija.
Nižestepeni sudovi su, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, doneli odluku u skladu sa pravnim stavom Vrhovnog kasacionog suda o dozvoljenosti ugovaranja troškova kredita, usvojenim na sednici Građanskog odeljenja održanoj 22.05.2018. godine i izraženim u brojnim presudama Vrhovnog kasacionog suda. Prema ovom pravnom stavu banka ima pravo na naplatu troškova i naknada bankarskih usluga, pa odredba ugovora o kreditu kojom se korisnik kredita obavezuje da banci plati troškove kredita nije ništava pod uslovom da je ponuda banke sadržala jasne i nedvosmislene podatke o troškovima kredita. Troškovi obrade kredita i puštanje kredita u tečaj, kao i drugi troškovi koje banka obračunava korisniku prilikom odobravanja kredita ili koji su poznati na dan obračuna i koje banka obračunava korisniku u toku realizacije ugovora o kreditu, mogu biti iskazani u procentualnom iznosu i naplaćuju se samo kroz obračun efektivne kamatne stope.
Pobijana drugostepena presuda je u skladu sa usvojenim pravnim stavom. Tužena nije dokazala da je pre zaključenja ugovora o kreditu tužilji uručila ponudu koja je sadržala jasne i nedvosmislene podatke o troškovima kredita, a na njoj je bio teret dokazivanja te činjenice (član 231. ZPP). Zbog toga o posebnoj reviziji tužene nije potrebno odlučivati u cilju ujednačavanja sudske prakse.
Odlučujući o dozvoljenosti revizije primenom člana 410. stav 2. tačka 5. ZPP, Vrhovni kasacioni sud je našao da revizija nije dozvoljena.
Odredbom člana 468. stav 1. ZPP, propisano je da se u sporovima male vrednosti smatraju sporovi u kojima se tužbeni zahtev odnosi na potraživanje u novcu, koji ne prelazi dinarsku protivvrednost 3.000 evra po srednjem kursu NBS na dan podnošenja tužbe. Članom 479. stav 6. ZPP propisano je da protiv odluke drugostepenog suda kojim je odlučeno u sporu male vrednosti, revizija nije dozvoljena.
Tužba u ovoj parnici sa zahtevom za utvrđenje ništavosti odredbe ugovora o kreditiranju i sticanja bez osnova podneta je 05.07.2019. godine. Vrednost predmeta spora koju je tužilja u tužbi navela je 13.275,00 dinara.
Kako se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrednosti u kojem vrednost pobijanog dela očigledno ne prelazi dinarska protivvrednost 3.000 evra po srednjem kursu NBS na dan podnošenja tužbe, revizija tužene nije dozvoljena, primenom člana 479. stav 6. ZPP.
Na osnovu člana 413. ZPP, Vrhovni kasacioni sud je odlučio kao u stavu drugom izreke.
Predsednik veća – sudija
Branislava Apostolović,s.r.
Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić