Rev 4613/2021 3.1.2.8.4

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 4613/2021
18.08.2022. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Marine Milanović, predsednika veća, Jelice Bojanić Kerkez i Katarine Manojlović Andrić, članova veća, u parnici tužilje AA iz ..., čiji je punomoćnik Milena Jeftić, advokat iz ..., protiv tužene Opštine Ruma, koju zastupa Opštinsko pravobranilaštvo opštine Ruma, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužilje izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 603/21 od 29.04.2021. godine, u sednici veća održanoj 18.08.2022. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE, kao neosnovana, revizija tužilje izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 603/21 od 29.04.2021. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Rumi P 254/20 od 23.12.2020. godine, prvim stavom izreke, obavezana je tužena da tužilji na ime naknade nematerijalne štete isplati za pretrpljeni fizički bol 100.000,00 dinara, za pretrpljeni strah 100.000,00 dinara i za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti 280.000,00 dinara, sve sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, kao i da tužilji nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 137.889,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Drugim stavom izreke, u preostalom delu je odbijen tužbeni zahtev tužilje za pretrpljeni fizički bol za iznos od 50.000,00 dinara, za pretrpljeni strah za iznos od 100.000,00 dinara i za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti za iznos od 20.000,00 dinara, sa traženom kamatom.

Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 603/21 od 29.04.2021. godine, prvim stavom izreke, žalba tuženog je delimično usvojena, delimično odbijena i prvostepena presuda u pobijanom usvajajućem delu preinačena, tako što je odbijen tužbeni zahtev za naknadu nematerijalne štete preko iznosa od 60.000,00 dinara za pretrpljeni fizički bol, preko iznosa od 48.000,00 dinara za pretrpljeni strah i preko iznosa od 120.000,00 dinara za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, sve sa zakonskom zateznom kamatom od 23.12.2020. godine do isplate i obavezana tužena da tužilji na ime naknade troškova parničnog postupka, umesto iznosa dosuđenog prvostepenom presudom isplati iznos od 95.900,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate. Drugim stavom izreke, prvostepena presuda je potvrđena u preostalom usvajajućem delu.

Trećim stavom  izreke, obavezana je tužilja da tuženoj naknadi troškove postupka po žalbi u iznosu od 12.000,00 dinara.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tužilja je blagovremeno izjavila reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu presudu, primenom člana 408. Zakona o parničnom postupku – ZPP (,,Službeni glasnik RS“ br. 72/11... 18/20), a u vezi člana 403. stav 2. tačka 2. ZPP, pa je našao da je revizija neosnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilja se dana 18.04.2019. godine oko 12,30 časova kretala peške gurajući bicikl na kome su bile zakačene kese sa namirnicima kupljenim na pijaci, trotoarom ulice ... iz pravca gradske pijace prema raskrsnici ulice ... i ... . Tužilja, kojoj se u susret kretala žena koja je vukla kolica sa pijace, pomerila se u stranu prema drvetu da bi se nesmetano mimoišle, kada se saplela o uzdignuće na trotoaru nastalo od žile drveta i pala na desnu stranu preko svog bicikla. prilikom pada, tužilja je zadobila tešku telesnu povredu u vidu preloma donjeg okrajka desne palčane kosti i postavljen joj je gips od prstiju do lakta koji je nosila pet nedelja. Tužilji je bilo poznato da je trotoar u tom delu ulice neravan i izbrazdan. Prema nalazu i mišljenju sudskog veštaka hirurga – ortopeda, tužilja je trpela fizički bol jakog intenziteta od momenta povređivanja i u narednih 24 sata, bolove srednjeg intenziteta u trajanju od tri dana i bolove lakog intenziteta u trajanju od dva meseca. Kod tužilje postoji umanjenje životne aktivnosti od 10% usled zadobijene povrede, koja se manifestuje u smanjenoj mogućnosti obavljanja poslova za koje je potrebna upotreba desne šake. Prema nalazu i mišljenju sudskog veštaka neuropsihijatra, tužilja je trpela sekundarni strah jakog intenziteta u trajanju od jednog dana, u naredna tri dana srednjeg intenziteta, a tokom nošenja gipsa i kasnije pri sprovođenju fizikalne terapije u periodu od dva meseca sekundarni strah lakog intenziteta u vidu zabrinutosti i strepnje za konačni oporavak.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je našao da je tužena u smislu odredbe čl. 2., 3. i 4. i 32. stav 4. Zakona o komunalnim delatnostima i člana 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima odgovorna za štetu koju je tužilja pretrpela, sa obrazloženjem da u konkretnom slučaju ne postoji doprinos tužilje nastanku štete. Shodno odredbi člana 200. ZOO, tužena je obavezana da tužilji na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene fizički bolove isplati 100.000,00 dinara, za pretrpljeni strah 100.000,00 dinara i 280.000,00 dinara za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti.

Drugostepeni sud je odlučujući o žalbi našao da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje u pogledu osnova odgovornosti tužene za nastalu štetu, ali da je pogrešno primenio materijalno pravo prilikom ocene postojanja doprinosa tužilje nastanku štete, nalazeći da je u konkretnom slučaju tužilja svojim ponašanjem doprinela nastanku štete jer joj je bio poznat teren po kojem se kretala (kao neravan i izbrazdan), dok su kese sa namirnicama koje su bile zakačene na bicikl koji je tužilja gurala pored sebe, doprinele nestabilnosti njenog kretanja kada se pomerila u stranu radi mimoilaženja sa ženom koja joj se kretala u susret iz suprotnog smera. Zbog navedenog, po oceni drugostepenog suda doprinos tužilje nastanku štetnog događaja je 40%. Umanjujući dosuđene iznose srazmerno doprinosu tužilje shodno odredbi člana 192. stav 1. ZOO, drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu i obavezao tuženu da tužilji isplati iznose navedene u izreci pobijane presude.

Članom 192. stav 1. ZOO propisano je da oštećenik koji je doprineo da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila, ima pravo samo na srazmerno smanjenu naknadu.

Po oceni Vrhovnog kasacionog suda, drugostepeni sud je pravilnom primenom materijalnog prava zaključio da je tužena odgovorna za štetu prouzrokovanu tužilji zbog čega je u obavezi da istu naknadi, pri čemu je pravilno zaključio da je tužilja svojim ponašanjem sa 40% doprinela nastanku štete. Pravilno je odmerena pravična novčana naknada za tražene vidove nematerijalne štete u iznosima navedenim u izreci pobijane odluke, srazmerno umanjena za utvrđeni doprinos tužilje.

Neosnovano se revizijom tužilje osporavaju okolnosti štetnog događaja i ukazuje na nepostojanje njenog doprinosa nastanku štete, jer je i po oceni revizijskog suda drugostepeni sud povodom navedenog događaja pravilno ocenio da je tužilja doprinela nastanku navedene štete sa 40%. Ovo zbog toga što je drugostepeni sud imao u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, a naročito da je tužilja na vreme mogla da uoči uzdignuće na trotoaru, da je dan bio vedar i da joj je bilo poznato da je teren po kojem se kretala neravan i izbrazdan, kao i da su u situaciji kada se tužilja pomerila da propusti ženu koja joj je išla u susret, nestabilnosti njenog kretanja biciklom koji je gurala pored sebe, doprinele zakačene kese sa stvarima kupljenim na pijaci. Kod svega navedenog revizijski navodi o pogrešnoj primeni materijalnog prava ocenjeni su kao neosnovani.

Suprotno revizijskim navodima, drugostepeni sud je odlučujući o visini naknade nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova usled umanjenja životne aktivnosti, pretrpljenih fizičkih bolova i pretrpljenog straha pravilno primenio odredbu člana 200. ZOO kada je imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, stepen umanjenja životne aktivnosti, intenzitet i dužinu trajanja duševnih bolova, pravilno odmerio pravičnu novčanu naknadu za sve vidove nematerijalne štete i dosudio iznose kao u izreci srazmerno umanjene za 40%. Revizijskim navodima kojima se osporava visina dosuđene naknade za tražene vidove nematerijalne štete ukazivanjem na nalaz i mišljenje sudskog veštaka zapravo se osporava utvrđeno činjenično stanje i ocena izvedenih dokaza, što nije dozvoljen revizijski razlog shodno odredbi člana 407. stav 2. ZPP.

Iz iznetih razloga, a primenom odredbe člana 414. stav 1. ZPP, odučeno je kao u izreci.

Predsednik veća – sudija

Marina Milanović,s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić