U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Jasminke Stanojević, predsednika veća, Biserke Živanović i Spomenke Zarić, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Zoran Miljković, advokat iz ..., protiv tuženih BB iz ... i VV iz ..., koje zastupa punomoćnik Zoran Đorđević, advokat iz ..., radi utvrđenja prava službenosti, odlučujući o reviziji tuženih izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 5073/2019 od 27.08.2020. godine, na sednici održanoj 21.04.2021. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE, kao neosnovana, revizija tuženih izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 5073/2019 od 27.08.2020. godine.

ODBIJA SE zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 5073/2019 od 27.08.2020. godine, preinačena je presuda Osnovnog suda u Nišu P 9506/17 od 31.08.2018. godine, tako što je usvojen tužbeni zahtev, pa je utvrđeno da tužilac AA iz ... ima pravo službenosti prolaza do svoje kp.br. .. KO ..., preko severoistočnog dela kp.br. .. KO ... u dužini od 10 m i širini od 1,5 m, preko jugozapadnog dela kp.br. .. KO ... u dužini od 20 m i širini od 1,5 m, obe vlasništvo tuženog BB iz ... i preko severoistočnog dela kp.br. .. KO ... u dužini od 12 m i širini od 1,5 m, vlasništvo tuženog VV iz ..., što su tuženi dužni da priznaju i dozvole tužiocu nesmetan prolaz. Obavezani su tuženi da na ime naknade troškova postupka solidarno isplate tužiocu iznos od 449.029,00 dinara.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tuženi su blagovremeno izjavili reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu odluku primenom člana 408. u vezi člana 403. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj 72/11 i 55/14), pa je našao da revizija nije osnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti. Drugostepeni sud je cenio navode tužiočeve žalbe i pravilnost i zakonitost prvostepene presude, u odnosu na donetu odluku o postavljenom tužbenom zahtevu, u okviru njegovih granica, i u okviru granica ispitivanja žalbe, pa nema ni bitne povrede učinjene u drugostepenom postupku u smislu člana 374. stav 1. ZPP, u vezi člana 211. ZPP na koje se neosnovano ukazuje u reviziji. Ovo stoga što su tužbom obuhvaćena lica vlasnici poslužnog dobra koja se protive vršenju službenosti prolaza, zbog čega nije morao biti obuhvaćen i vlasnik poslužnog dobra koji se tome ne protivi, jer se radi o utvrđenju, a ne konstituisanju prava službenosti, te okolnost što tužbom on nije obuhvaćen, nema značaj bitne povrede postupka koja bi mogla predstavljati osnovan revizijski razlog, budući da drugostepena presuda sadrži jasne i neprotivrečne razloge za donetu odluku o tužbenom zahtevu.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je vlasnik 1/2 kp.br. .. KO ..., na osnovu ugovora o kupoprodaji zaključenog sa prodavcem GG iz ... dana 12.07.2010. godine. Tuženi BB je vlasnik kp.br. .. i .., a tuženi VV je vlasnik kp.br. .. KO ... . Parcela tužioca nema izlaz na javni put. Sada pok. DD, pravni prethodnik GG je za dolazak do svoje parcele koristio put, odnosno pešačku stazu koja prolazi kroz parcele tuženih i tim putem je prenosio građevinski materijal za izgradnju vikendice na kp.br. .. koju izradnju je započeo 1980. godine. Pok. DD je preminuo 2001. godine. Nakon što je tužilac kupio parcelu 2010. godine, tuženi su na svojim parcelama na više mesta postavili prepreke od drveta i žice, tako da prolazak tim putem više nije moguć. Rešenjem Osnovnog suda u Nišu P 13750/10 od 14.03.2010. godine utvrđeno je da je tuženi BB izvršio smetanje poseda prema tužiocu AA tako što je podigao drvene barikade na putu preko svoje kp.br. .., kojim je tužilac prolazio da bi stigao do svoje kp.br. .. i naloženo je uklanjanje navedenih prepreka. Prema nalazu veštaka geodetske struke, pristup do parcele tužioca je moguć sa dve strane: preko parcela tuženih, koje na licu mesta predstavljaju šumu, i preko kp.br. .. i .., koje predstavljaju pašnjak i vinograd. Prema istom nalazu, trasa koja vodi preko parcela tuženih je povoljnija jer prolazi kroz šumu i savlađuje manju visinsku razliku u odnosu na drugu trasu koja osim toga prolazi kroz poljoprivredno zemljište.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtev tužioca, nalazeći da se pravni prethodnik tužioca nije u periodu od 2001. do 2010. godine koristio službenošću, a da su se vlasnici poslužnog dobra postavljanjem prepreka 2010.godine usprotivili vršenju službenosti, zbog čega su se stekli uslovi propisani odredbom člana 58. stav 1. ZOSPO. Međutim, drugostepeni sud nije prihvatio pravni zaključak prvostepenog suda jer iz utvrđenog činjeničnog stanja jasno i nedvosmisleno proizlazi da su ispunjeni uslovi iz člana 54. stav 1. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa koji se odnose na sticanje prava službenosti po osnovu održaja, dok nisu ispunjeni uslovi propisani odredbom člana 58. stav 1. ZOSPO za prestanak prava službenosti prolaza tužioca, zbog čega je prinačio prvostepenu odluku i usvojio tužbeni zahtev.

Po oceni Vrhovnog kasacionog suda odluka drugostepenog suda je, suprotno navodima revizije, zasnovana na pravilnoj primeni materijalnog prava.

Odredbom člana 54. stav 1. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa („Službeni list SFJR“, br. 6/80, 36/90, „Sl. list SRJ“, broj 29/96 i „Sl. glasnik RS“, broj 115/05), propisano je da se stvarna službenost stiče održajem kada je vlasnik povlasnog dobra faktički ostvarivao službenost za vreme od 20 godina, a vlasnik poslužnog dobra se tome nije protivio. Prema članu 58. stav 1. istog zakona, stvarna službenost prestaje ako se vlasnik poslužnog dobra protivi njenom vršenju, a vlasnik povlasnog dobra tri uzastopne godine nije vršio svoje pravo.

Saglasno navedenom, kod nesporne činjenice da je u trenutku kada je GG postao vlasnik povlasnog dobra, pravo službenosti već bilo stečeno održajem jer je vršeno duže od 20 godina, čemu se vlasnici poslužnih dobara nisu protivili, niti su se protivili za sve vreme vlasništva GG, to protivljenje vlasnika poslužnih dobara izvršeno tek 2010. godine, nakon što je tužilac kupio povlasno dobro, nije dovelo do prestanka prava službenosti, jer se period nevršenja iz navedenog člana od 3 godine računa od momenta izvršenog akta protivljenja vasnika poslužnog dobra, na šta je tužilac reagovao najpre podnošenjem tužbe zbog smetanja poseda, a zatim i podnošenjem tužbe u ovom sporu (sve u toku 2010. godine). Suprotno navodima revizije, pravilan je zaključak drugostepenog suda da čak i ako službenost nije bila vršena u periodu od devet godina, koliko je GG bio vlasnik povlasnog dobra, u trenutku kada je povlasno dobro prodao tužiocu uslovi za prestanak službenosti ne bi bili ispunjeni jer nije protekao ni rok iz člana 58. stav 3. ZOSPO, a revidenti ni u reviziji ne spore da je još za vreme vlasništva nad povlasnim dobrom pok.DD, ustanovljeno pravo službenosti na poslužnom dobru tuženih. Kako istovremeno moraju da postoje i protivljenje vlasnika poslužnog dobra i nevršenje prava vlasnika povlasnog dobra, to je pravilnom primenom materijalnog prava pobijanom odlukom odlučeno o pravu tužioca.

Na osnovu iznetog, primenom odredbe člana 414. ZPP, odlučeno je kao u stavu prvom izreke.

Kako troškovi sastava odgovora na reviziju po oceni Vrhovnog kasacionog suda nisu bili nužni za vođenje ove parnice, to je shodno članu 154. stav 1. ZPP odlučeno kao u stavu drugom izreke.

Predsednik veća - sudija

Jasminka Stanojević,s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić