Tuženi Grad Novi Sad je podneo dozvoljenu i blagovremenu reviziju protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 2678/22 od 17.11.2022. godine, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni sud je ispitao pobijanu presudu po odredbi člana 408. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br 72/2011 ... 10/2023 – dr zakon) i zaključio da revizija tuženog nije osnovana.

Pobijana presuda doneta je bez bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Presuda je zasnovana na činjeničnom stanju utvrđenom od strane prvostepenog suda, da je u listu nepokretnosti broj .. KO Novi Sad 4, na stanu broj .., broj posebnog dela .., površine 90 m2, koji se nalazi na prvom spratu stambene zgrade za kolektivno stanovanje u Ulici ... broj .., broj ulaza .., sagrađene na parc. br. .., upisana državna svojina nosioca Republika Srbija sa pravom korišćenja u 1/1 dela u korist Grada Novog Sada, a da je tužilac kao kupac sa BB kao prodavcem zaključio kupoprodajni ugovor 18.12.1995. godine u kome je predmet prodaje ovde predmetni stan, da je članom tog ugovora tužilac dobio klauzulu intabulandi za upis prava svojine na predmetnom stanu, da je prodavac obavezan da preda kupcu opisani stan odmah po potpisivanju ugovora, da je isti ugovor overen pred Opštinskim sudom u Novom Sadu pod Ov 127333/95 dana 18.12.1995. godine, da je tužilac stupio u posed predmetnog stana istog dana i da je od tada do dana donošenja presude u neprekidnom neometanom posedu predmetnog stana. U vreme zaključenja ugovora stan nije bio uknjižen u zemljišnim knjigama. Svi računi za komunalne usluge za predmetni stan ispostavljani su na ime tužioca. BB i VV, sa jedne strane i sa druge strane Stambena zadruga „Cesla dom“ Novi Sad su zaključili 27.12.1991. godine ugovor o ortakluku, kojim su uredili međusobne odnose u zajedničkoj izgradnji stanova, kao nosioci prava korišćenja na gradskom građevinskom zemljištu na kome je predviđena izgradnja stambenih zgrada, kojim ugovorom se zadruga obavezala da ortacima, i BB, izgradi i preda nepokretnosti – stambeni prostor u više stambenih jedinica. Ugovoreno je da će BB biti investitor u izgradnji određenih stanova među kojima i stana broj .., ovde predmetnog. Potom je Stambena zadruga „Cesla dom“ Novi Sad zaključila ugovor sa Preduzećem za inženjering, građevinarstvo, unutrašnju i spoljnu trgovinu „Cesla korporacija“ DOO sa p.o. Novi Sad 15.02.1993. godine, o zajedničkoj gradnji, kojim je „Cesla korporacija“ DOO sa p.o. Novi Sad preuzela obavezu po ugovoru o zajedničkoj gradnji od 27.12.1991. godine da preda BB stambeni prostor, a zatim je „Cesla korporacija“ DOO sa p.o. Novi Sad zaključila ugovor sa građevinskim preduzećem „Neimar“ Novi Sad 03.06.1993. godine o zajedničkoj gradnji i aneks toga ugovora 13.03.1995. godine, kojim je GP „Neimar“ dozvolio da se „Cesla korporacija“ može uknjižiti kao vlasnik na stanovima, između ostalog i stanu broj .. .

Na osnovu tako utvrđenih činjenica nižestepeni sudovi su zaključili da je tužilac vangruntovni vlasnik na predmetnom stanu, koje vlasništvo izvodi iz prava svojog pravnog prethodnika, počev od ugovora o ortakluku od 27.12.1991. godine pa do zaključenja kupoprodajnog ugovora sa tužiocem.

U reviziji, tuženi Grad Novi Sad na osnovu rešenja o spajanju katastarskih parcela u javnoj svojini Grada Novog Sada radi formiranja katastarske parcele na kojoj je predmetni stan, na osnovu upotrebne dozvole i rešenja o upotrebnoj dozvoli (koja se i ne odnosi na predmetni objekat), osporava svojinu BB na predmetnoj nepokretnosti u vreme kada je sa tužiocem zaključio ugovor o prometovanju iste. Osporava sticanje svojine na strani tužioca jer nije upisan u javne knjige, i osporava na osnovu toga savesnost tužioca. Ističe da tuženi nije raspolagao predmetnim stanom.

Revizijski sud ocenjuje neosnovanom reviziju, nalazeći da navodi revizije nisu od značaja za pravilnost pobijane presude.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju proizlazi zaključak da je tužilac stekao pravo svojine na predmetnom stanu održajem, kao savestan i zakoniti držalac nepokretnosti, protekom deset godina nesmetane državine stana od zaključenja ugovora o kupovini iste, po odredbi člana 28. stav 2. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa. Tužiočeva državina je zakonita jer je, kako to propisuje odredba člana 72. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, zasnovana na punovažnom pravnom osnovu koji je potreban za sticanja prava svojine, ugovoru o kupoprodaji nepokretnosti koji je overen u sudu, na osnovu kog je i stupio u posed stana, koji osnov sticanja je bio propisan odredbom člana 4. stav 2. tada važećeg Zakona o prometu nepokretnosti („Sl. glasnik SRS“ br 43/81, 24/85, 28/87, 6/89, 30/89, 40/89 i „Sl. glasnik RS“ br 53/93, 67/93, 48/94). Tužiočeva savesnost nije dovedena u pitanje navodima revidenta da na osnovu tog ugovora tužilac nije upisao pravo svojine u javne knjige o evidenciji nepokretnosti i pravima na njima. Prema odredbi člana 72. stav 2. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa državina je savesna ako držalac ne zna ili ne može znati da stvar koju drži nije njegova, što prema utvrđenim činjenicama proizlazi za tužioca, koji je državinu stekao od datašnjeg suinvestitora u izgradnji nepokretnosti, i bio u mirnoj i nesmetanoj državini od stupanja u posed 18.12.1995. godine pa do podnošenja tužbe.

Kod iznetog zaključka, revizija tuženog je neosnovana, te je odbijena po odredbi člana 414. Zakona o parničnom postupku.

Predsednik veća-sudija

Branko Stanić, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić