Rev 5542/2018 3.1.2.8.3.6 naknada materijalne štete zbog oštećenja zdravlja

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 5542/2018
23.10.2019. godina
Beograd

 

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud u veću sastavljenom od sudija: Zvezdane Lutovac, predsednika veća, Jelene Borovac i Branka Stanića, članova veća, u parnici tužioca AA iz .., čiji je punomoćnik Milan Milosavljević, advokat iz ..., protiv tužene Republike Srbije – Ministarstvo odbrane koju zastupa Vojno pravobranilaštvo iz Beograda, radi naknade materijalne štete, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 1299/17 od 18.09.2017. godine, u sednici održanoj 23.10.2019. godine, doneo je

P R E S U D U

DELIMIČNO SE PREINAČUJE presuda Apelacionog suda u Beogradu Gž 1299/17 od 18.09.2017. godine u stavovima prvom i trećem izreke tako što se odbija kao neosnovana žalba tužene i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P broj 10877/15 od 16.11.2015. godine u stavu 1. izreke u delu kojim je usvojen tužbeni zahtev tužioca za isplatu naknade materijalne štete na ime razlike između plate koju bi primio i invalidske penzije koju prima i to za period od 12.06.2009. godine do 01.04.2010. godine u ukupnom iznosu od 93.958,28 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos počev od 31.12.2012. godine pa do isplate, kao i u stavu 3. izreke (troškovi postupka).

U preostalom delu se revizija tužioca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 1299/17 od 18.09.2017. godine odbija kao neosnovana.

OBAVEZUJE SE tužena da tužiocu na ime naknade troškova revizijskog postupka isplati iznos od 18.500,00 dinara, u roku od 15 dana od dana prijema otpravka ove presude.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 10877/15 od 16.11.2015. godine, stavom 1. izreke, usvojen je tužbeni zahtev tužioca i tužena je obavezana da mu na ime naknade materijalne štete zbog izgubljene zarade koja predstavlja razliku između plate koju bi primao i invalidske penzije koju sada prima, isplati dospela potraživanja za period od 12.06.2009. godine do 31.12.2012. godine u ukupnom iznosu od 445.403,55 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 31.12.2012. godine pa do isplate. Stavom 2. izreke, tužena je obavezana da tužiocu Republika Srbijana ime rente isplaćuje mesečno iznos od po 11.575,00 dinara, počev od 01.01.2013. godine pa ubuduće i to 05. u mesecu za prethodni mesec, sve dok za to budu postojali zakonski uslovi sa zakonskom zateznom kamatom na svaki dospeli a neisplaćeni iznos. Stavom 3. izreke, tužena je obavezana da tužiocu isplati 85.245,00 dinara na ime troškova parničnog postupka, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1299/17 od 18.09.2017. godine, preinačena je navedena prvostepena presuda u celosti, pa je stavom prvim izreke, odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se tužena obaveže da mu na ime naknade materijalne štete zbog izgubljene zarade koja predstavlja razliku između plate koju bi tužilac primao i invalidske penzije koju sada prima isplati iznos ukupno 445.403,55 dinara za period od 12.06.2009. do 31.12.2012. godine, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31.12.2012. godine pa do isplate. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se tužena obaveže da mu na ime rente isplaćuje iznos od 11.575,00 dinara mesečno, počev od 01.01.2013. godine pa ubuduće sve dok za to budu postojali zakonski uslovi sa opredeljenom zakonskom zateznom kamatom. Stavom trećim izreke je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka, a stavom četvrtim odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Protiv navedene pravnosnažne presude tužilac je blagovremeno izjavio reviziju na osnovu člana 403. stav 2. tačka 2. ZPP, zbog pogrešne primene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Ispitujući pravilnost pobijane presude u smislu člana 408. ZPP, Vrhovni kasacioni sud je našao da je revizija tužioca delimično osnovana zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Donošenjem pobijane presude nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju tužilac je bio primljen u Vojsku Jugoslavije u svojstvu vojnika po ugovoru koji je zaključen 12.09.2001. godine na određeno vreme u trajanju od tri godine za period od 12.09.2001. do 11.09.2004. godine. Zatim je angažovan u Vojsku Srbije kao desetar po ugovoru o prijemu lica zaključenim na određeno vreme 14.03.2007. godine, a za period od 01.04.2007. do 31.03.2010. godine radi obavljanja dužnosti vozača u mestu službovanja ... . Nalazom Vojno lekarske komisije od 03.03.2009. godine je utvrđeno da je tužilac nesposoban za službu u Vojsci Srbije trajno, pri čemu je navedeno da je ta nesposobnost posledica oboljenja koje nije profesionalne prirode. Ovaj nalaz je dat na osnovu medicinske dokumentacije formirane na bazi specijalističkog pregleda VMC ... od 12.02.2009. godine, konzilijarnog nalaza Klinike za psihijatriju VMA u Beogradu od 27.01.2009. godine i uput za vojno lekarsku komisiju ambulante VP ... . Naredbom komandanta vazduhoplovstva i protivvazdušne odbrane od 14.04.2009. godine tužiocu je prestala profesionalna vojna služba zbog trajne nesposobnosti za službu u Vojsci Srbije. Rešenjem Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika od 20.10.2009. godine, tužiocu je priznato pravo na invalidsku penziju kao desetaru po ugovoru, u mesečnom iznosu od 14.680,98 dinara, odnosno 60% od penzijskog osnova, počev od 12.06.2009. godine od kada mu teče isplata penzije. Pravnosnažnom presudom istog suda P 10191/10 od 24.03.2011. godine delimično je usvojen tužbeni zahtev ovde tužioca protiv ovde tužene, koja je obavezana da mu naknadi nematerijalnu štetu za pretrpljene fizičke bolove, pretrpljeni strah i duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti. U tom predmetu i presudi je utvrđeno da su kod tužioca nastala oboljenja i da je kod njega došlo do umanjenja životne aktivnosti u uzročno-posledičnoj vezi sa vršenjem vojne službe kod tužene. Na osnovu nalaza i mišljenja sudskog veštaka ekonomsko-finansijske struke, utvrđeno je da je tužiočeva plata u vreme penzionisanja iznosila 24.468,30 dinara, a invalidska penzija 14.680.190, dinara, pa je u zavisnosti od vrednosti boda, veštak izvršio obračun razlike tužiočeve zarade i penzije po mesecima, utvrdivši da bi razlika između zarade koju bi tužilac ostvario kao desetar za period od 12.06.2009. godine kao dana kada je ostvario pravo na invalidsku penziju pa do 31.12.2012. godine, iznosila ukupno 445.403,55 dinara, a da bi visina te razlike kao mesečne rente počev od 01.01.2013. godine pa ubuduće iznosila mesečno 11.575,00 dinara. Pored ostalog je utvrdio i to da bi razlika između očekivane plate i isplaćene penzije za period od juna meseca 2009. godine zaključno sa decembrom mesecom 2009. godine iznosila ukupno 64.596,32 dinara, a da bi u januaru, februaru i martu 2010. godine iznosila po 9.787,32 dinara mesečno, što u zbiru čini iznos od ukupno 93.958,28 dinara.

Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je u celosti usvojio tužbeni zahtev za naknadu materijalne štete, kako na ime razlike između plate koje je tužilac primao i ostvarene invalidske penzije, tako i za isplatu mesečne rente za ubuduće, zaključivši da je tužena odgovorna i u obavezi da mu je naknadi, zato što je ovo umanjenje u imovini tužioca nastalo kao posledica vršenja vojne službe u svojstvu profesionalnog vojnog lica, odnosno da je njegovo oboljenje nastalo u uzročno-posledičnoj vezi sa vršenjem njegove vojne službe kod tužene, a što je utvrđeno na osnovu nalaza i mišljenja sudskog veštaka neuropsihijatrijske struke u pravnosnažno okončanoj parnici presudom istog suda P broj 10191/10 od 24.03.2011. godine. Pritom je cenio izveštaj niže vojno lekarske komisije i podatke iz rešenja kojim je tužiocu priznato pravo na invalidsku penziju, kojima je navedeno da nesposobnost tužioca za profesionalnu vojnu službu nije posledica oboljenja profesionalne prirode, ali je zaključio da tužena koja osporava postojanje tužiočevog prava, nije dokazala činjenice koje bi sprečile ostvarivanje tog prava, prema pravilu o teretu dokazivanja iz člana 231. ZPP, a u kontekstu relevantne činjenice utvrđene nalazom i mišljenjem sudskog veštaka medicinske struke.

Sledom toga je usvojio tužbeni zahtev tužioca za naknadu materijalne štete na osnovu člana 185. Zakona o obligacionim odnosima (ZOO) i naknadu u obliku mesečne novčane rente za ovakav slučaj oštećenja zdravlja, a u visini utvrđenoj nalazom i mišljenjem sudskog veštaka finansijske struke, na osnovu člana 188. istog zakona.

Drugostepeni sud je zauzeo suprotno pravno stanovište zaključivši da tužena nije u obavezi da tužiocu isplati traženu naknadu materijalne štete iz razloga što tužilac nije dokazao, niti predložio izvođenje bilo kakvog dokaza iz kojeg bi se utvrditi da je njegova bolest i odlazak u invalidsku penziju nastala kao posledica vršenja vojne službe. Naime, prvostepeni sud je svoju odluku zasnovao na nalazu i mišljenju sudskog veštaka medicinske struke u predmetu za naknadu nematerijalne štete zašta nije imao ovlašćenje. Pored toga, ovim nalazom nije utvrđeno da je usled toga kod tužioca eventualno došlo do umanjenja njegove radne aktivnosti jer to umanjenje nije identično umanjenju opšte životne aktivnosti.

Po pravnom stanovištu ovoga suda, tužena je objektivno odgovorna na osnovu članova 173. i 174. ZOO za nastalu materijalnu štetu u imovini tužioca i to samo na ime razlike između pripadajuće zarade i ostvarene invalidske penzije za period od 12. juna 2009. godine, pa zaključno sa martom mesecom 2010. godine, odnosno za period na koji je tužilac imao zaključen ugovor o angažovanju kod tužene na određeno vreme (zaključen za period od 01.04.2007. do 31.03.2010. godine). S obzirom da je to vremenski period za koji se osnovano moglo očekivati da će raditi i ostvarivati zaradu kod tužene.

Okolnost što je relevantna činjenica da je oboljenje kod tužioca nastalo u uzročno posledičnoj vezi sa vršenjem vojne službe a potom i odlazak u invalidsku penziju, utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja sudskog veštaka medicinske struke datog u drugoj pravnosnažno okončanoj parnici za naknadu nematerijalne štete je bez značaja u ovoj pravnoj stvari, jer nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje ne može biti razlog za izjavljivanje revizije u smislu člana 407. stav 2. ZPP.

Sledom izloženog, ovaj sud je delimično potvrdio prvostepenu presudu u delu usvojenog zahteva za naknadu materijalne štete na ime razlike između plate koju bi tužilac primio i invalidske penzije koju sada prima za period od juna 2009. godine pa zaključno sa martom mesecom 2010. godine u iznosu od ukupno 93.958,28 dinara, utvrđenog nalazom sudskog veštaka.

Kako je prvostepeni sud pravilno odlučio o naknadi troškova postupka na osnovu članova 153. stav 1. i 154. stav 2. ZPP, to je i ova odluka potvrđena.

Na osnovu izloženog odlučeno je kao u stavu prvom izreke ove presude, na osnovu člana 416. stav 1. ZPP.

Po stanovištu ovoga suda, zahtev tužioca za naknadu materijalne štete za preostali period (posle 01.04.2010. godine pa za ubuduće) nije osnovan obzirom na to da se ne bi moglo osnovano očekivati po redovnom toku stvari da bi tužilac uopšte bio angažovan kod tužene nakon isteka ugovora zaključenog na određeno vreme za period od tri godine. Pogotovo kada se ima u vidu da je i prethodni ugovor takođe zaključen na određeno vreme, a da je nakon toga postojao vremenski period od 2004. pa do 2007. godine u kome on nije bio angažovan kod tužene. Prema tome, za period posle isteka ugovora na određeno vreme, ne bi se moglo osnovano očekivati da tužiocu pripada naknada zarade za taj kasniji period do decembra meseca 2012. godine, kao ni tražena renta za period počev od 01.01.2013. godine pa ubuduće jer se to nije moglo osnovano očekivati u konkretnoj situaciji.

Zato je ovaj sud odlučio kao u stavu drugom izreke ove presude, na osnovu člana 414. stav 1. ZPP.

S obzirom da je tužilac delimično uspeo u ovom revizijskom postupku, to mu pripada tražena naknada troškova na ime sastava revizije od 12.000,00 dinara prema AT, na osnovu člana 165. stav 2, člana 163. stav 2. i citiranih odredbi ZPP- a, kao i naknada na ime takse za reviziju i odluku po reviziji od ukupno 6.500,00 dinara prema TT, to je odlučeno kao u stavu trećem izreke.

Predsednik veća - sudija

Zvezdana Lutovac,s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić