Rev 5623/2021 3.19.1.25.1.4; posebna revizija; 3.1.2.4.2; ništavi ugovori

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 5623/2021
10.11.2021. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud u veću sastavljenom od sudija: Zvezdane Lutovac, predsednika veća, Dragane Marinković, Gordane Komnenić, Tatjane Matković Stefanović i Tatjane Miljuš, članova veća, u parnici tužilje AA iz ..., čiji je punomoćnik Boban Matić, advokat iz ..., protiv tužene „UniCredit Bank Srbija“ ad Beograd, sa sedištem u Beogradu, čiji je punomoćnik Mladen Avramović, advokat iz ..., radi utvrđenja i sticanja bez osnova, odlučujući o reviziji tužene, izjavljenoj protiv presude Višeg suda u Beogradu Gž 10015/19 od 10.02.2021. godine, u sednici održanoj dana 10.11.2021. godine, doneo je

P R E S U D U

PRIHVATA SE odlučivanje o reviziji tužene izjavljenoj protiv presude Višeg suda u Beogradu Gž 10015/19 od 10.02.2021. godine, kao izuzetno dozvoljenoj.

PREINAČUJE SE presuda Višeg suda u Beogradu Gž 10015/19 od 10.02.2021. godine i presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 742/19 od 12.06.2019. godine, tako što se ODBIJA kao neosnovan tužbeni zahtev tužilje kojim je traženo da se utvrdi da je ništava odredba člana 9. stav 1. tačke 1 i 2 ugovora o gotovinskom kreditu br. .. od 24.12.2015. godine, koji je zaključen između tužilje i tužene banke i da se tužena obaveže da tužilji na ime sticanja bez osnova plati iznos od 600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 24.12.2015. godine do isplate i iznos od 156,93 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 15.01.2017. godine do isplate, kao i zahtev tužilje za naknadu troškova postupka.

OBAVEZUE SE tužilja da tuženoj na ime naknade troškova celog postupka isplati iznos od 42.000,00 dinara u roku od 15 dana od dana prijema otpravka ove presude.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 742/19 od 12.06.2019. godine, stavom prvim izreke, usvojen je tužbeni zahtev tužilje i utvrđeno da je ništava odredba člana 9. stav 1. tačke 1. i 2 ugovora o gotovinskom kreditu br. .. od 24.12.2015. godine zaključenog između tužilje i tužene banke. Stavom drugim izreke, tužena je obavezana da tužilji isplati iznos od 600,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 24.12.2015. godine do isplate kao i iznos od 156,93 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 05.01.2017. godine do isplate. Stavom trećim izreke, tužena je obavezana da tužilji na ime naknade troškova postupka isplati 21.800,00 dinara.

Presudom Višeg suda u Beogradu Gž 10015/19 od 10.02.2021. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda, a odbijen zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Protiv navedene pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tužena je blagovremeno izjavila reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava, pozivajući se na odredbu člana 404. ZPP.

Odlučujući o dozvoljenosti revizije, u smislu člana 404. ZPP („Službeni glasnik RS“ br. 72/11, 55/14, 87/18 i 18/20) Vrhovni kasacioni sud je ocenio da su ispunjeni uslovi za odlučivanje o posebnoj reviziji, radi ujednačavanja sudske prakse, zbog čega je odlučio kao u stavu prvom izreke.

Ispitujući pravilnost pobijane presude na osnovu člana 408. ZPP, Vrhovni kasacioni sud je ocenio da je revizija tužene osnovana.

Donošenjem pobijane presude nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju Vrhovni kasacioni sud pazi po službenoj dužnosti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilja AA je kao korisnik kredita zaključila sa tuženom bankom dana 24.12.2015. godine ugovor o gotovinskom kreditu br. .. . Odredbama članova 1. i 2. ovog ugovora, tužena je odobrila tužilji gotovinski kredit u iznosu od 60.000,00 dinara na period otplate od 24 meseca. Pobijanom odredbom člana 9. stav 1. tačka 1. ugovora, tužilja se obavezala da tuženoj plati fiksnu jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahteva u iznosu od 1% od iznosa odobrenog kredita, a tačkom 2. istog člana da će tuženoj platiti fiksnu naknadu za održavanje kredita u iznosu od 0,50%. U ponudi od 24.12.2015. godine koja je tužilji prezentovana, kao i u obaveznim elementima ugovora, navedeno je da jednokratna naknada za obradu kreditnog zahteva iznosi 1% od iznosa odobrenog kredita, odnosno fiksno 600,00 dinara, a da naknada za održavanje kredita iznosi 0,50% odnosno fiksno 157,72 dinara. Tužena je naplatila tužilji ove fiksne jednokratne naknade i to iznos od 600,00 dinara na ime troškova obrade kredita dana 24.12.2015. godine, a na ime troškova održavanja kredita iznos od 156,93 dinara dana 05.01.2017. godine.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su usvojili tužbeni zahtev zaključujući da je predmetna odredba ugovora o kreditu ništava na osnovu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima – (ZOO), zato što tužilji kao korisniku kredita tužena banka nije obrazložila iz čega se sastoji trošak obrade kreditnog zahteva i trošak održavanja kredita, odnosno nije opredelila visinu stvarnih troškova kako bi se utvrdilo da li su oni zaista nastali. S obzirom na to zauzeli su stanovište da tužilja ima pravo na vraćanje novčanih iznosa naplaćenih po ništavoj odredbi na osnovu člana 104. i 214. ZOO, sa zakonskom zateznom kamatom od dana sticanja jer je tužena banka nesavestan sticalac.

Po oceni Vrhovnog kasacionog suda stanovište nižestepenih sudova je zasnovano na pogršenoj primeni materijalnog prava.

Prema članu 103. stav 1. ZOO, ugovor je ništav ako je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, a na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti na osnovu člana 109. istog zakona.

Prema odredbi člana 1065. ZOO, ugovorom o kreditu banka se obavezuje da obvezniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vreme za neku namenu ili bez utvrđene namene, a korisnik se obavezuje da banci plati ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vreme i na način kako je to utvrđeno ugovorom. Ugovor o kreditu se zaključuje u pismenoj formi, što znači da se u pisanom tekstu ugovora mora utvrditi iznos kreditnih sredstava, kao i uslovi davanja, korišćenja i vraćanja kredita (član 1066).

Pravo banke da obračunava troškove i naknade bankarskih usluga zaključenog Ugovora o kreditu proizlazi iz člana 43. Zakona o bankama, kojim je predviđena mogućnost jedinstvenog načina obračuna i objavljivanja troškova, kamata i naknada bankarskih usluga i to naročito po osnovu depozitnih i kreditnih poslova. Ovo pravo banke je regulisano i podzakonskim aktima i to Odlukom o uslovima i načinu obračuna efektivne kamatne stope i izgledu i sadržini obrasca koji se uručuju korisniku („Sl. glasnik RS“ broj 65/11), koja je doneta na osnovu odredaba Zakona o zaštiti korisnika finansijskih usluga („Sl. glasnik RS“, br.36/11 i 39/14), koji se primenjuje od 05.12.2011. godine, pa tako i u konkretnom slučaju jer je predmetni ugovor o kreditu zaključen 24.12.2015. godine.

Prema tome, banka ima pravo na naplatu troškova i naknada bankarskih usluga nastalih u vezi sa realizacijom kredita, ali je takva odredba ugovora pravno valjana pod uslovom da je banka u predugovornoj fazi informisala korisnika kredita o vrsti i visini svih naknada i drugih troškova koji padaju na teret korisnika kredita, ponudom koja je to sadržala, uz određenje da li su fiksni ili promenljivi, a ako su promenljivi, periode u kojima će se menjati i način izmene, što je propisano u članu 17. stav 4. tačka 10. Zakona o zaštiti korisnika finansijskih usluga. Obaveštavanje korisnika u predugovornoj fazi zasnovano je na jednom od osnovnih načela zaštite korisnika (pravo korisnika na informisanje), i obuhvata dužnost banke da korisniku pruži informacije i odgovorajuća obaveštenja o uslovima koji se odnose na ugovor o kreditu za koji je pokazao interesovanje (u daljem tekstu ponudu), na način koji će korisniku omogućiti da uporedi ponude različitih davalaca istih usluga i proceni da li ovi uslovi odgovaraju njegovim potrebama i finansijskoj situaciji, ali koji korisnika nijednog trenutka neće dovesti u zabludu (članovi 5. tačka 3. i 17. stav 1. navedenog zakona).

Saglasno ovim zakonskim odredbama u navedenoj Odluci Narodne banke Srbije („Sl. glasnik RS“, br.45/11), bliže su utvrđeni izgled i sadržina obrasca na kojima se ponuda uručuje korisniku, pa je banka dužna da korisniku kredita pre zaključenja ugovora uruči ponudu sačinjenu na odgovarajućem obrascu (obrazac 1B-osnovni podaci o kreditu) koji u tački 3. obuhvata troškove kredita, a u tački 3.3 visinu i vrstu svih naknada i drugih troškova koji padaju na teret korisnika kredita (očekivani troškovi u dinarima iskazuju se u apsolutnom iznosu).

Prema utvrđenom činjeničnom stanju u ponudi povodom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu (obrazac 1B – osnovni podaci o kreditu) u članu 3.3 utvrđena je visina i vrsta svih naknada i drugih troškova koji padaju na teret korisnika kredita, pa između ostalog i jednokratna naknada za obradu zahteva – fiksna 1% od iznosa odobrenog kredita, što odgovara sadržini sporne ugovorne odredbe člana 9. stav 1. tačke 1. i 2. kojima se tužilja obavezala da po osnovu troškova obrade kreditnog zahteva, plati banci fiksnu jednokratnu naknadu u visini od 1% od iznosa odobrenog kredita, a na ime troškova održavanja kredita jednokratnu naknadu od 0,50%. Kako je tužilja u predugovornoj fazi sadržinom navedene ponude bila obaveštena o vrsti i visini naknade koja pada na njen teret, to banka nije bila u obavezi da dokazuje strukturu niti stvarne troškove ove naknade, niti je takva ugovorna odredba neodređena u smislu članova 8. i 19. stav 1. tačka 12. Zakona o zaštiti korisnika finansijskih usluga. Iskazivanje ove naknade za bankarsku uslugu (obrada kreditnog zahteva i održavanje kredita) zadovoljava uslov određenosti ugovorne obaveze i u smislu člana 50. ZOO (vrsta i visina/fiksna ili promenljiva). Sledom izloženog, pobijane ugovorne odredbe kojom se korisnik kredita obavezuje da po osnovu troškova obrade kreditnog zahteva i održavanja kredita, banci plati jednokratne naknade u visini od 1% i 0,50% od iznosa odobrenog kredita, nisu protivne osnovnim načelima obligacionog prava, niti osnovnim načelima zaštite korisnika finansijskih usluga. S obzirom da pobijana ugovorna odredba nije ništava, to tužilja neosnovano potražuje naplaćeni novčani iznos sa zateznom zakonskom kamatom na osnovu članova 104. i 214. ZOO.

Kako je tužena uspela u postupku po reviziji, to joj na osnovu člana 165. stav 2. u vezi članova 163. stav 2, 153. stav 1. i 154. stav 2. ZPP pripada naknada troškova celokupnog postupka. Visina naknade ovih troškova odmerena je prema opredeljenom zahtevu i to na ime: sastava odgovora na tužbu 6.000,00 dinara, zastupanja na jednom održanom ročištu 7.500,00 dinara i jednom neodržanom ročištu 4.500,00 dinara, za sastav žalbe i revizije po 12.000,00 dinara, sve prema AT važećoj u vreme preduzimanja ovih parničnih radnji. Troškovi sudske takse joj nisu priznati jer taj zahtev nije bio opredeljen.

Na osnovu člana 416. stav 1. ZPP, Vrhovni kasacioni sud je odlučio kao u izreci presude.

Predsednik veća - sudija

Zvezdana Lutovac, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić