Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 5983/2020 od 05.11.2020. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene GG i potvrđena prvostepena presuda u stavovima prvom, trećem i delu stava petog izreke kojim je obavezana tužena GG da tužilji naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 149.280,00 dinara. Stavom drugim izreke ukinuta je prvostepena presuda u stavovima drugom i četvrtom izreke, kojima je naloženo RGZ Službi za katastar nepokretnosti da upiše u katastarske knjige pravo službenosti prolaza iz stava prvog i trećeg izreke prvostepene presude u korist povlasnog dobra tužilje i u tom delu tužba je odbačena. Stavom trećim izreke preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u stavu petom izreke prvostepene presude, tako što je obavezana tužena GG da tužilji na dosuđeni iznos troškova parničnog postupka iz stava petog izreke, isplati zakonsku zateznu kamatu počev od dana izvršnosti do isplate.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tužena GG je blagovremeno izjavila reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava sa predlogom da se o reviziji odlučuje na osnovu člana 404. ZPP.

Odlučujući o dozvoljenosti revizije na osnovu člana 404. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ 72/11 ... 18/20 i 10/2023 – dr. zakon) Vrhovni sud je utvrdio da su ispunjeni uslovi za odlučivanje o posebnoj reviziji tužene GG radi ujednačavanja sudske prakse, pa je na osnovu člana 404. stav 2. tog zakona odlučeno kao u stavu prvom izreke.

Ispitujući pobijanu presudu na osnovu člana 408. ZPP, Vrhovni sud je utvrdio da je revizija tužene GG delimično osnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, na povlasnoj parceli kp br .. KO ... u javnim knjigama su bili upisani kao sukorisnici DD i ĐĐ (koji su preminuli tokom trajanja ovog postupka) sa udelima od po 1/2, a nakon njihove smrti kao sukorisnici, a potom (nakon izvršene konverzije zemljišta), kao suvlasnici su upisani tužilja sa udelom od 1/2 idealnog dela (prema ostavinskom rešenju i dogovoru o deobi naslednika iza smrti svog oca DD), zajedno sa tuženima BB i VV (kao naslednicima njihovog pokojnog oca ĐĐ). Tužilja je kao suvlasnik 1/2 idealnog dela i držalac porodične stambene zgrade koja se nalazi na navedenoj parceli 27.03.1995. godine podnela zahtev za legalizaciju navedenog objekta, te je obaveštena od strane nadležnog organa 12.02.2018. godine da su ispunjeni svi uslovi za ozakonjenje navedenog objekta i da će se o istom doneti odluka nakon uplaćenih taksi za donošenje rešenja. Tužilja u ovoj parnici traži utvrđenje prava službenosti prolaza do parcele .. i kuće koju je sagradila, iz ulice ..., zasnovanu održajem, odnosno faktičkim ostvarivanjem službenosti u vremenu dužem od 20 godina. Tužilja je do svoje parcele .. i kuće, iz ulice ... prilazila putem – stazom koja delom zahvata parcelu tužene GG (..) i parcelu tuženih BB i VV (..). Ovim prilazom tužilja je dolazila do svoje kuće koju je sagradila 1994. – 1995. godine, a pre toga 40 godina unazad i njen otac, dok je tu bila bašta i u tome ga niko nije sprečavao niti ometao, kao ni tužilju. Prvo poslužno dobro je parcela .. KO ... čiji su sukorisnici ranije bili sada pokojni DD i ĐĐ, a nakon njihove smrti i izvršene konverzije zemljišta, vlasnici su naslednici ĐĐ, imajući u vidu da je između DD i ĐĐ postignut sporazum o deobi da ta parcela pripadne ĐĐ. Usmenim dogovorom suvlasnika izvršeno je razvrgnuće suvlasničke zajednice i među suvlasnicima nije sporno da je povlasna parcela .. pripala ocu tužilje DD, odnosno sada tužilji, a da je parcela .. pripala ĐĐ, odnosno sada njegovim naslednicima, čime je izvršena deoba za koju nije zakonom propisana posebna forma jer se ne radi o prometu nepokretnosti. Drugo poslužno dobro je parcela .. KO ..., koju je tužena GG kupila 2014. godine i usprotivila se takvom načinu korišćenja prilaza i podnela tužbu protiv tužilje radi predaje u posed predmetnog dela svoje parcele (parnica koja se vodi pred prvostepenim sudom P 1301/15). Predmetna parcela (.. KO ...) je pre konverzije bila gradsko građevinsko zemljište ali su tužilja i njeni pravni prethodnici od 1990. godine (kada je brisana zabrana sticanja službenosti na društvenoj svojini), nesmetano koristili predmetni prilaz u trajanju dužem od 20 godina.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi su usvojili tužbeni zahtev, nalazeći da su ispunjeni uslovi za utvrđenje prava službenosti prolaza na osnovu održaja, budući da je tužilja zajedno sa svojim pravnim prethodnicima nakon izmena Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa i brisanja zabrane sticanja prava službenosti na stvarima u društvenoj svojini od 1990. godine, faktički ostvarivala pravo službenosti prolaza u trajanju od 20 godina preko poslužnih parcela .. i .. KO ... da bi došla do svog povlasnog dobra kp br .. KO ... . Protivljenje tužene GG takvom načinu korišćenja prilaza od 2014. godine i podnošenje tužbe radi predaje u posed dela parcele .. (parnica P 1301/15), nije od uticaja jer se radi o protivljenju vlasnika poslužnog dobra nakon što je tužilja 2000. godine stekla službenost prolaza na osnovu održaja. Ocenjeno je da su bez uticaja činjenice o mogućnosti prilaza parceli i kući tužilje na drugi način (preko ulice ...), bez opterećenja parcele tužene GG kao poslužnog dobra, jer se u ovoj parnici ne traži konstituisanje službenosti prolaza odlukom suda, već utvrđenje prava službenosti po osnovu održaja.

Po nalaženju Vrhovnog suda osnovano se revizijom tužene GG ukazuje na pogrešnu primenu materijalnog prava.

Prema članu 51. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa stvarna službenost zasniva se pravnim poslom, odlukom državnog organa i održajem, a po članu 54, stvarna službenost stiče se održajem kada je vlasnik povlasnog dobra faktički ostvarivao službenost za vreme od 20 godina, a vlasnik poslužnog dobra se nije tome protivio, pri čemu se stvarna službenost ne može steći održajem ako je vršena zloupotrebom poverenja vlasnika ili držaoca poslužnog dobra, silom, prevarom ili ako je službenost ustupljena do opoziva. Naime, državina prava stvarne službenosti stiče se faktičkim vršenjem ovlašćenja koja čine sadržinu tog prava, nezavisno od volje vlasnika poslužnog dobra, što znači da se stvarna službenost stiče održajem kada je vlasnik povlasnog dobra faktički ostvarivao službenost za vreme od 20 godina, a vlasnik poslužnog dobra se nije tome protivio. U vreme potrebno za održaj uračunava se i vreme za koje su pravni prethodnici sadašnjeg držaoca držali stvar kao savesni i zakoniti držaoci. Zakon o osnovnim svojinsko- pravnim odnosima stupio je na snagu 01.09.1980. godine i ne sadrži odgovarajuće prelazne odredbe o važenju rokova održaja koji su počeli teći u ranijem pravnom režimu, pa se primenjuje zakon koji je važio u vreme kada je pravni odnos nastao. Odredba člana 55. tog zakona (koja je zabranjivala sticanje prava stvarne službenosti održajem na nepokretnosti koja je društveno sredstvo u društvenom pravnom licu) brisana je Zakonom o izmenama i dopunama Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Službeni list SRJ“ broj 29/96 od 26.06.1996. godine) koji je stupio na snagu 04.07.1996. godine. Zato je zaključak nižestepenih sudova da je tužilja stekla službenost prolaza na osnovu održaja 2000. godine, faktičkim vršenjem službenosti u trajanju od 20 godina sa svojim pravnim prethodnicima, nakon brisanja zabrane 1990. godine, zasnovan na pogrešnoj primeni materijalnog prava. U postupku je utvrđeno da je poslužna parcela broj .. KO ..., čiji je vlasnik tužena GG, pre konverzije bila gradsko građevinsko zemljište te da je tužilja spornim prolazom dolazila do svoje kuće koju je sagradila 1994. – 1995. godine, a pre toga i njen otac, dok je tu bila bašta i u tome ih niko nije sprečavao niti ometao. U tom pravcu ostalo je nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u pogledu rokova za održaj, odnosno kada je isti počeo da teče i u kom režimu svojine je bila poslužna parcela broj .. KO ... . U situaciji kada su pravni prethodnici tužilje, a i tužilja, koristili sporni prolaz dugi niz godina, sudovi su bili dužni da utvrde period u kome je faktički ostvarivana službenost od strane pravnih prethodnika, kao i same tužilje, na koji način i u kom obimu, kao i kada je ta službenost nastala (imajući u vidu način korišćenja predmetnih parcela i formiranje ulice ...), kako bi mogli pravilno da primene navedene odredbe Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, odnosno Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, kao i eventualno pravna pravila iz paragrafa 929. Srpskog građanskog zakonika koji se primenjuje na osnovu člana 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donetih pre 06.04.1941. godine i za vreme neprijateljske okupacije, ukoliko utvrde da je ova službenost nastala u vreme važenja tih pravnih pravila. Pravnim pravilima iz paragrafa 929. Srpskog građanskog zakonika, za sticanja službenosti na nepokretnostima bilo je potrebno 24 godine.

Na osnovu člana 416. stav 2. ZPP, Vrhovni sud je odlučio kao u stavu drugom izreke.

Revizija tužene GG izjavljena protiv preostalog dela pobijane presude (kojim je utvrđeno pravo službenosti prolaza preko poslužne parcele tuženih BB i VV) nije dozvoljena, jer tužena GG nema pravnog interesa da presudu pobija u tom delu.

Na osnovu člana 410. stav 2. tačka 4. ZPP odlučeno je kao u stavu trećem izreke.

Predsednik veća – sudija

Dragana Marinković, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić