
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 623/2015
23.12.2015. godina
Beograd
U IME NARODA
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija Predraga Trifunovića, predsednika veća, Zvezdane Lutovac i Jelene Borovac, članova veća, u sporu tužioca D.G.o. ADO iz B., koga zastupa V.N., advokat iz Z., protiv tuženih R.K., M.K. i I.K., svi iz Z., čiji je punomoćnik M.J., advokat iz Z., radi isplate regresnog potraživanja, odlučujući o reviziji tuženih, izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 849/14 od 29.10.2014. godine, u sednici održanoj 23.12.2015. godine, doneo je
P R E S U D U
ODBIJA SE kao neosnovana revizija tuženih, izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 849/14 od 29.10.2014. godine.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Osnovnog suda u Zrenjaninu P 192/13 od 07.11.2013. godine odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se tuženi obavežu da mu solidarno isplate 768.298,38 dinara sa zakonskom zateznom kamatom na pojedniačno određene iznose od dospelosti do isplate i tužilac obavezan da tuženima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 117.491,50 dinara.
Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 849/14 od 29.10.2014. godine usvojena je žalba tužioca i prvostepena presuda preinačena, tako što su tuženi obavezani da tužiocu solidarno isplate 768.298,38 dinara sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačno određene iznose od dospelosti do isplate i da mu se solidarno naknade troškovi parničnog postupka u iznosu od 134.716,00 dinara, kao i troškovi drugostepenog postupka u iznosu od 91.966,00 dinara.
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tuženi su izjavili reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava.
Vrhovni kasacioni sud ispitao je pobijanu presudu primenom čl. 408. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj 72/11, 55/14) i našao da revizija nije osnovana.
U postupku nije učinjena bitna povreda iz čl. 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, 13.10.2006. godine u Z. dogodila se saobraćajna nezgoda u kojoj je učestvovao pok. Ž.K., suprug tužene R.K. i otac tuženih M. i I.K. Tom prilikom pok. Ž.K. upravljao je teretnim motornim vozilom marke „TAM“ kojim je vukao traktor IMT, kome su bila pridodata dva priključna vozila (dve prikolice), kojima je upravljao R.B. T.N. i D.N. prevozili su se u zadnjoj prikolici. U jednom trenutku, T.N. premestio se iz zadnje u prednju prikolicu, koja je bila bez prednje strane i sedeo je na njenom podu, sa jednom nogom prebačenom preko ivice prikolice na rudi. Tokom vožnje, kada je zbog hrapavog kolovoza prikolica odskočila, T.N. je ispao iz prikolice na kolovoz i zadobio teške telesne povrede. U vezi ovog događaja vođen je krivični postupak protiv pok. Ž.K. i R.B. i oni su pravnosnažnom presudom Opštinskog suda u Zrenjaninu K. 28/2008 oglašeni krivim zbog izvršenog krivičnog dela teško delo protiv bezbednosti javnog saobraćaja iz člana 297. stav 3. u vezi člana 289. stav 3. u vezi stava 1. Krivičnog zakonika, izrečena im je uslovna osuda i mera bezbednosti zabrane upravljanja motornim vozilima „B“ kategorije u trajanju od po tri meseca. Kritičnom prilikom T.N. zadobio je teške telesne povrede, zbog čega je pretrpeo nematerijalnu i materijalnu štetu. Presudom Opštinskog suda u Zrenjaninu P. 2631/08 od 02.04.2009. godine obavezan je tužilac u ovom sporu, a u tom sporu tuženi, kao i R.B. da oštećenom - u tom sporu tužiocu T.N. naknade određene iznose nematerijalne štete za strah, fizičke bolove, duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti i naruženosti, kao i materijalnu štetu zbog gubitka zarade. Po žalbama obe stranke, presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 5018/10 od 16.02.2011. godine prvostepena presuda je preinačena, tako što su tužilac u ovom sporu i tuženi R.B. u tom sporu obavezni da T.N. solidarno naknade nematerijalnu štetu za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti u iznosu od 160.000,00 dinara, za duševne bolove zbog naruženosti u iznosu od 40.000,00 dinara, za fizičke bolove 68.000,00 dinara, za strah 72.000,00 dinara, na ime naknade materijalne štete zbog izgubljene zarade 7.200,00 dinara, kao i da mu na ime rente solidarno mesečno plaćaju po 1.440,00 dinara počev od 10.12.2008. godine pa ubuduće. U tom postupku utvrđeno je da postoji doprinos oštećenog T. N. od 60% prouzrokovanju ove štete, pa je srazmerno ovom doprinosu izvršeno sniženje naknade štete po svim vidovima. Postupajući po toj presudi, tužilac je T.N. isplatio nankadu svih vidova štete, kapitalizirani iznos rente, na osnovu zaključenog vansudskog poravnanja, kao i iznos od 34.880,00 dinara na ime sudskih taksi u ovom predmetu, ukupno 768.298,38 dinara. Inače, vozač teretnog vozila pok. Ž.K. nije znao da se T.N. iz zadnje bezbedne prikolice, bez ikakvog razloga i odobrenja, prebacio u prednju prikolicu i tako sebe doveo u opasnost bez znanja vozača. D.N. se sve vreme prevozio u zadnjoj prikolici i nije iz ove prikolice ispao, niti je povređen. Tužene u ovom sporu oglašene su za naslednike pok. Ž.K., koji je preminuo u Z. .... godine po rešenjima Opštinskog suda u Zrenjaninu O 4580/10 od 26.01.2011. godine i O 1095/11 od 21.09.2011. godine.
Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je zaključio da između štete, koju je pretrpeo T.N. i radnji osiguranika tužioca, koji je upravljao vozilom osiguranim kod tužioca, nema uzročno-posledične veze. Do štete je došlo isključivim postupanjem oštećenog T.N., koji je u toku vožnje zauzeo nebezbedan položaj, čega pok. Ž.K. nije bio svestan. Primenom čl. 4. stav 2. tačka 1. Uslova za osiguranje vozila, odnosno korisnika motornih i priključnih vozila od odgovornosti za štete pričinjene trećim licima, prvostepeni sud je zaključio da pok. Ž.K. nije skrivio pad oštećenog T.N., zbog čega je regresni zahtev u ovom sporu neosnovan.
Odlučujući o žalbi tužioca drugostepeni sud je pravilno primenio materijalno pravo, kada je preinačio prvostepenu presudu i usvojio tužbeni zahtev u ovom sporu.
Prema članu 87. stav 2. Zakona o osnovama bezbednosti saobraćaja na putevima („Službeni list SFRJ“, broj 50/88 sa izmenama, „Službeni list SRJ“ broj 34/92 sa izmenama, „Službeni glasnik RS“, broj 101/05) koji je važio u vreme štetnog događaja, zabranjeno je prevoziti lica vučenim vozilom.
Uslovima za osiguranje vlasnika odnosno korisnika motornih i priključnih vozila od odgovornosti za štete pričinjene trećim licima, u članu 4, propisan je gubitak prava iz osiguranja. Prema stavu 1. tačka 1, između ostalog, osiguranik gubi pravo iz osiguranja ako omogući da se vozilom prevoze lica na mestu koje nije predviđeno za prevoz lica, za zahteve koje ta lica postave, osim za zahteve lica koja se prevoze u skladu sa propisima. Prema stavu 2. tačka 1. pod a), između ostalog, osiguravač nema pravo na naknadu isplaćenog iznosa odštete po osnovu stava 1. ovog člana, ako osiguranik odnosno vozač osiguranog vozila dokaže da nije kriv za postojanje okolnosti iz stava 1. ovog člana.
U konkretnom slučaju, pok. Ž.K. je postupio protivno odredbi člana 87. stav 2. tada važećeg Zakona o osnovama bezbednosti saobraćaja na putevima, omogućivši oštećenom T.N. i još jednom licu da se prevoze na nedozvoljeni način, iako je znao da upravlja teretnim vozilom koje vuče neispravno vučeno vozilo. U toj situaciji je, kako to pravilno zaključuje drugostepeni sud, bez uticaja činjenica što osiguranik tužioca nije znao da je oštećeni T.N. u toku vožnje prešao iz ispravne u neispravnu prikolicu. Ta činjenica ne oslobađa od odgovornosti osiguranika tužioca, što je i utvrđeno pravnosnažnom osuđujućom krivičnom presudom. Ponašanje oštećenog T.N. cenjeno je u navedenom parničnom postupku kao njegov doprinos od 60% nastanku štete, što je uticalo na srazmerno sniženje naknade štete, koju je po pravnosnažnoj presudi tužilac isplatio oštećenom T.N.
U reviziji tuženih u celini se ponavljaju navodi iz odgovora na žalbu, koji se, u suštini, svode na ocenu izvedenih dokaza i pobijanje utvrđenog činjeničnog stanja, što prema čl. 407. stav 2. ZPP, ne može biti revizijski razlog. Takođe, navodi se da drugostepeni sud ne pravi razliku između vučenog i priključnog vozila i da je traktorska prikolica priključno, a ne vučeno vozilo. Međutim, u konkretnom slučaju, traktorska prikolica, u kojoj se prevozio oštećeni T.N., bila je deo vučenog vozila (neispravnog traktora), koji je vukao osiguranik tužioca upravljajući teretnim motornim vozilom marke „TAM“, pa su ovi revizijski navodi tuženih neosnovani.
Na osnovu čl. 414. stav 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci.
Predsednik veća – sudija
Predrag Trifunović, s.r.