Rev 6461/2022 3.1.2.10

Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev 6461/2022
25.01.2024. godina
Beograd

Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija Dragane Marinković, predsednika veća, Marine Milanović i Zorice Bulajić, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., koga zastupa punomoćnik Oliver Injac, advokat iz ..., protiv BB iz ... i VV iz ..., koga zastupa punomoćnik Miodrag Radančić, advokat iz ..., radi sticanja bez osnova, odlučujući o reviziji tuženog VV, izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2437/21 od 18.01.2022. godine, u sednici održanoj 25.01.2024. godine, doneo je

R E Š E NJ E

USVAJA SE revizija tuženog VV i UKIDA presuda Apelacionog suda u Nišu Gž 2437/21 od 18.01.2022. godine u stavovima drugom i trećem izreke i predmet vraća drugostepenom sudu na ponovno suđenje u tom delu.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Knjaževcu P 303/20 od 10.05.2021. godine, stavom prvim izreke, odbijen je tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tuženi VV da tužiocu po osnovu sticanja bez osnova isplati iznos od 4.615 evra sa zateznom kamatom koja se utvrđuje na godišnjem nivou u visini referentne kamatne stope Evropske centralne banke na glavne operacije za refinansiranje uvećane za 8% poena počev od dana podnošenja tužbe do isplate, sve u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, kao neosnovan. Stavom drugim izreke, odbijen je tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tuženi VV da tužiocu po osnovu sticanja bez osnova isplati iznos od 270.000,00 dinara, sa zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate, kao neosnovan. Stavom trećim izreke, odbijen je tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tuženi BB da tužiocu po osnovu sticanja bez osnova isplati iznos od 2.728,50 evra sa zateznom kamatom koja se utvrđuje na godišnjem nivou u visini referentne kamatne stope Evropske centralne banke na glavne operacije za refinansiranje uvećane za 8% poena od dana podnošenja tužbe do isplate, sve u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, kao neosnovan. Stavom četvrtim izreke, odbijen je tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tuženi BB da tužiocu po osnovu sticanja bez osnova isplati iznos od 7.570,00 dinara sa zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate, kao neosnovan. Stavom petim izreke, tužilac je obavezan da tuženom BB naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 53.510,00 dinara. Stavom šestim izreke, tužilac je obavezan da tuženom VV naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 217.094,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti do isplate.

Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2437/21 od 18.01.2022. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužioca i potvrđena prvostepena presuda u stavovima drugom, trećem, četvrtom i petom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u stavovima prvom i šestom izreke, tako što je tuženi VV obavezan da tužiocu po osnovu sticanja bez osnova isplati iznos od 4.615 evra sa zateznom kamatom koja se utvrđuje na godišnjem nivou u visini referentne kamatne stope Evropske centralne banke na glavne operacije za refinansiranje uvećane za 8% poena počev od dana podnošenja tužbe do isplate, sve u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate. Stavom trećim izreke, odlučeno je da tužilac i tuženi VV snose svoje troškove postupka.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, u preinačujućem delu, tuženi VV je blagovremeno izjavio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni sud je ocenio da je revizija tuženog VV dozvoljena na osnovu člana 403. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 72/11 ... 18/20 i 10/23 – dr Zakon), ispitao je pobijanu presudu na osnovu člana 408. tog zakona i utvrdio da je revizija osnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju tuženi BB je od prodavca GG iz ... kupio predmetni traktor za iznos od 11.250 evra. U tom pravnom poslu tuženi VV je bio posrednik i lice kome su vršena određena novčana davanja kako bi se preko njegove firme DOO „DD“ .. vršile isplate kupoprodajne cene za traktor, naknada za špediterske usluge i carinu, a sve radi uvoza traktora preko privrednog društva. Tužilac je prilikom postizanja dogovora o kupoprodaji bio prisutan, ali ne kao ortak sa tuženim BB, već kao lice koje je poreklom iz ... i kome je bila poznata činjenica o mogućnosti pronalaženja takvog traktora u ..., budući da se tamo veliki broj ljudi bavi sečom drva. Kupoprodajna cena za predmetni traktor isplaćena je delom u evrima na ruke prodavcu, a ostatak preko računa firme DOO „DD“ ..., čiji je vlasnik tuženi VV. Tuženi BB je novac koji je primio u iznosu od 4.615 evra uplatio na račun DOO „DD“, sa kog računa je zatim izvršeno plaćanje dela kupoprodajne cene prodavcu. Između tužioca i tuženog BB nije postignut sporazum o ortakluku u vezi predmetnog traktora, već je privredno društvo tuženog VV (DOO „DD“) naknadno prodalo traktor majci tuženog BB za iznos od 120.000,00 dinara.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtev u celini kao neosnovan primenom člana 210. Zakona o obligacionim odnosima, nalazeći da nije došlo do neosnovanog obogaćenja u korist tuženih na štetu tužioca, jer su svi novčani iznosi koji su predmet tužbenog zahteva uplaćeni prodavcu traktora, za nabavku delova i drugih troškova.

Drugostepeni sud je delimično preinačio prvostepenu presudu i primenom člana 210. ZOO obavezao tuženog VV da tužiocu isplati iznos od 4.615 evra sa kamatom u dinarskoj protivvrednosti, nalazeći da u korist tužioca nije zaključen ugovor o kupoprodaji traktora preko posrednika, tako da tužilac nije postao suvlasnik stvari, niti su mu vraćena sredstava koja su primljena za kupovinu i uvoz traktora čiju kupoprodaju je ugovorio tuženi BB koji nije dokazao činjenicu da je novac primio po nekom punovažnom pravnom osnovu, niti je tuženi VV dokazao postojanje pravnog osnova za prijem novca.

Po oceni Vrhovnog suda, osnovano se revizijom tuženog VV ukazuje da je drugostepeni sud preinačujući prvostepenu presudu u navedenom delu izvršio ocenu dokaza na drugačiji način u odnosu na ocenu prvostepenog suda, bez otvaranja rasprave, čime je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 1. u vezi članova 394. tačka 4. i 383. stav 3. i 4. ZPP, što je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude i koja predstavlja revizijski razlog iz člana 407. stav 1. tačka 3. navedenog zakona.

U konkretnom slučaju drugostepeni sud zaključuje, da je tuženi VV potvrdio da je od tužioca primio iznos od 4.615 evra, koji je zatim uzeo tuženi BB i umesto tog iznosa dao dinarsku protivvrednost i istu upotrebio za plaćanje dela kupoprodajne cene preko tekućeg računa DOO „DD“, čiji je vlasnik tuženi VV, te da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da tužilac nije dao navedeni iznos budući da ne poseduje priznanicu o međusobnom davanju pojedinih spornih iznosa. Da bi preinačio prvostepenu presudu, drugostepeni sud ne može da izvrši drugačiju ocenu izvedenih dokaza pred prvostepenim sudom, već ukoliko ne prihvata ocenu tih dokaza izvršenu od strane prvostepenog suda i smatra da je zbog toga činjenično stanje pogrešno utvrđeno, drugostepenom sudu stoji na raspolaganju mogućnost da sam održi raspravu i ponovi već izvedene dokaze. U ovom slučaju drugostepeni sud to nije učinio, već je izvršio ocenu izvedenih dokaza zaključujući da je tuženi VV primio od tužioca predmetni novčani iznos od 4.615 evra i da nije dokazao postojanje pravnog osnova za prijem novca. Po članu 210. Zakona o obligacionim odnosima (ZOO) sticanje bez osnova postoji kad je neki deo imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće - da naknadi vrednost postignutih koristi. Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao. To znači da na strani sticaoca mora postojati obogaćenje koje nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, a na drugoj strani mora postojati umanjenje imovine lica koje je izvršilo davanje, odnosno za postojanje sticanja bez osnova mora postojati korelacija između osiromašenja i obogaćenja koje je poteklo iz istog zajedničkog uzroka. Navedeno je nalagalo ocenu izvedenih dokaza, a naročito iskaza parničnih stranaka u pogledu novčanog iznosa od 4.615 evra koji je upotrebljen za plaćanje dela kupoprodajne cene preko privrednog društva tuženog VV, te u zavisnosti od navedenog da li na strani ovog tuženog postoji sticanje bez osnova. Zato je drugostepena presuda morala biti ukinuta, kao i odluka o troškovima postupka koja zavisi od konačnog uspeha stranaka u sporu.

U ponovnom postupku drugostepeni sud će otkloniti nedostatke na koje je ukazano i doneti pravilnu i zakonitu odluku.

Na osnovu člana 415. stav 1. ZPP Vrhovni sud je odlučio kao u izreci.

Predsednik veća – sudija

Dragana Marinković, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić