Rev 7268/2021 3.1.2.8.3.2; obična šteta i izmakla korist

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 7268/2021
14.09.2022. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Vesne Subić, predsednika veća, Zorana Hadžića i Mirjane Andrijašević, članova veća, u parnici tužilje AA iz ..., PR Zlatarska radnja „Zlatar AA“ MJ iz ..., koju zastupa punomoćnik Stojan Đokić, advokat iz ..., protiv tuženih BB i VV, obojica iz ..., koje zastupa punomoćnik Vojin Stojković, advokat iz ..., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužilje izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž 554/21 od 15.07.2021. godine, u sednici veća održanoj dana 14.09.2022. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE, kao neosnovana, revizija tužilje izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž 554/21 od 15.07.2021. godine.

ODBIJA SE, kao neosnovan, zahtev tužilje za naknadu troškova revizijskog postupka.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Višeg suda u Kruševcu P 4/20 od 16.12.2020. godine, ispravljenom rešenjem istog suda P 4/20 od 05.02.2021. godine, stavom prvim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužilje AA iz ..., PR Zlatarska radnja „Zlatar AA“ MJ iz ..., protiv tuženog BB iz ..., pa je obavezan tuženi da tužilji isplati materijalnu štetu na ime propuštene dobiti usled nemogućnosti obavljanja delatnosti u iznosu od 397.272,52 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 16.12.2020. godine kao dana presuđenja, pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke odbijen je tužbeni zahtev tužilje da se tuženi BB iz ... obaveže da na dosuđeni iznos u stavu prvom izreke isplati zakonsku zateznu kamatu počev od 21.10.2014. godine do 16.12.2020. godine, kao neosnovan. Stavom trećim izreke odbijen je tužbeni zahtev tužilje protiv tuženih BB i VV, kojim je tražio da tuženi predaju tužilji pokretne stvari bliže navedene u izreci presude, a ako ih ne vrate da isplate tržišnu vrednost po nalazu veštaka, kao neosnovan. Stavom četvrtim izreke odbijen je tužbeni zahtev tužilje protiv tuženih kojim je tražila da se tuženi obavežu da tužilji vrate stvari bliže navedene u izreci presude, kao neosnovan. Stavom petim izreke odbijen je tužbeni zahtev tužilje kojim je tražila da se obaveže tuženi BB da tužilji isplati materijalnu štetu, i to na ime bruto zarade usled nemogućnosti rada u iznosu od 3.359.175,68 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 21.10.2014. godine, na ime vrednosti zaliha (gotovih proizvoda i repro materijala) u iznosu od 2.573.702,15 dinara, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 27.10.2014. godine, kao neosnovan. Stavom šestim izreke odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.

Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž 554/21 od 15.07.2021. godine, ukinuta je presuda Višeg suda u Kruševcu P 4/20 od 16.12.2020. godine, ispravljena rešenjem o ispravci istog suda P 4/20 od 05.02.2021. godine i presuđeno tako što je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužilje kojim je tražila da se tuženi BB obaveže da tužilji isplati materijalnu štetu na ime izgubljene dobiti usled nemogućnosti obavljanja delatnosti u iznosu od 397.272,52 dinara, materijalnu štetu na ime bruto zarade na ime nemogućnosti rada u iznosu od 3.359.175,68 dinara, na ime vrednosti zaliha (gotovih proizvoda i repromaterijala) iznos od 2.373.702,15 dinara, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 21.10.2014. godine do konačne isplate, da se tuženi BB i VV obavežu da tužilji predaju pokretne stvari, kao i da vrate stvari sve bliže navedeno u izreci presude, te je obavezana tužilja da tuženima, na ime troškova parničnog postupka, isplati iznos od 1.089.500,00 dinara.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tužilja je blagovremeno izjavila reviziju, iz svih zakonskih razloga zbog kojih se revizija može izjaviti.

Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu presudu, u smislu člana 408. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 72/11...18/20), pa je utvrdio da revizija tužilje nije osnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, a revizijom se ne ukazuje na ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog kojih se, u smislu člana 407. stav 1. tačka 2. i 3. ZPP, revizija može izjaviti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, pravnosnažnom i izvršnom presudom Osnovnog suda u Kruševcu P 4832/10 od 02.02.2012. godine usvojen je tužbeni zahtev tužilaca BB i VV, protiv tužilje u ovoj parnici, pa je otkazan ugovor o zakupu lokala postojećeg u ... ulica ... broj .., na kp. br. .. KO ..., površine 31 m2, po ugovoru o zakupu poslovnog prostora zaključenog između stranaka na dan 01.12.2008. godine i usmenog aneksa ovog ugovora od 26.02.2010. godine, pa je tužena AA iz ... obavezana da se sa svim licima i stvarima iseli iz označenog lokala i isti preda tužiocima – ovde tuženima. Istom presudom obavezana je AA da tužiocima, na ime neisplaćenog zakupa, isplati mesečne iznose po 250 evra, za period od maja 2010. godine do oktobra 2011. godine, sa pripadajućom kamatom. Tužilja nije postupila dobrovoljno po navedenoj presudi, pa su tuženi, kao izvršni poverioci, pred Osnovnim sudom u Kruševcu podneli predlog protiv tužilje, kao izvršnog dužnika za prinudno izvršenje dana 05.12.2012. godine. U toku izvršnog postupka Osnovni sud u Kruševcu je doneo zaključak I 3891/12 od 25.07.2013. godine i obavezao tužilju da se iseli sa svim licima i stvarima iz poslovnog prostora – lokala bliže opisanog, preda isti ispražnjen od lica i stvari u državinu poverilaca i da im isplati na ime zakupa iznose navedene u presudi, kao izvršnoj ispravi. Tužilja nije postupila po ovom zaključku, pa je donet novi zaključak o iseljenju i isplati zakupnine dana 06.02.2014. godine, te je tužilja iz lokala prinudno iseljena 27.02.2014. godine, o čemu je sačinjen i zapisnik o popisu pokretnih stvari koje su zatečene u lokalu i iste su predate na čuvanje tuženom BB. Zaključkom od 13.10.2014. godine naloženo je AA da svoju obavezu isplate zakupnine može da izvrši najkasnije do 28.10.2014. godine, a ukoliko to ne učini, dana 29.10.2014. godine u njenoj kući će se sprovesti popisivanje pokretnih stvari u cilju prinudne naplate duga. Zaključkom od 22.10.2014. godine naloženo je BB da preda u državinu AA dana 06.11.2014. godine stvari po zapisniku od 27.02.2014. godine, ali tuženi po tom zaključku nije postupao, pa su istovetni zaključci doneti i dana 05.12.2014. godine, kao i 11.06.2015. godine. U međuvremenu su izvršni spisi Osnovnog suda u Kruševcu ustupljeni javnom izvršitelju, popisane su stvari procenjene od veštaka odgovarajuće struke i prodate na javnoj prodaji dana 18.12.2017. godine BB, pa je delimično namireno potraživanje izvršnih poverilaca – ovde tuženih.

Nalazom i mišljenjem veštaka ekonomsko-finansijske struke utvrđena je izgubljena dobit tužilje za period u kom tuženi BB nije postupao po zaključcima izvršitelja kojima mu je naloženo vraćanje pokretnih stvari tužilji do dana kada su mu pokretne stvari prodate. Visinu izgubljene dobiti veštak je utvrdio na način bliže naveden u nalazu i mišljenju, kao i u obrazloženju pobijane presude.

Imajući u vidu ovako utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je obavezao tuženog BB da tužilji isplati materijalnu štetu na ime izgubljene dobiti usled nemogućnosti obavljanja delatnosti sa traženom zakonskom zateznom kamatom, smatrajući da je tuženi, nepostupanjem po zaključcima javnog izvršitelja kojima mu je nalagano da tužilji preda pokretne stvari, od kojih su mnoge bile neophodne tužilji za obavljanje njene delatnosti tužilji prouzrokovao štetu, primenom člana 154. i člana 189. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima. U preostalom delu prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtev jer je tužilja za predaju pokretnih stvari povukla tužbu, ali se tuženi protivio povlačenju tužbe, a za preostali deo pokretnih stvari tužilja nije dokazala postojanje stvari čiji povraćaj traži, a nije dokazala ni eventualnu štetu koju trpi na ime vrednosti zaliha. Pored toga, tuženi BB nije u obavezi da tužilji naknadi bruto zaradu za traženi period jer tužilja nije odjavila radnju u celokupnom periodu za koju traži naknadu štete, već je to učinila tek 2019. godine, pa je radnja bila aktivna od 27.02.2014. godine kada je prinudno iseljena, pa sve do 24.05.2019. godine, pa kako tužilja nije mogla da obavlja delatnost ona je morala privremeno da odjavi radnju kako bi izbegla nastupanje eventualne štete.

Drugostepeni sud je, nakon održane rasprave, ukinuo prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtev u celini, jer je tužilja protivpravno postupala počev od maja 2010. godine, kada je prestala da plaća zakupninu za navedeni lokal, nije postupila po pravnosnažnoj i izvršnoj presudi kojom je obavezana u februaru 2012. godine da iseli sve stvari iz lokala i da lokal vrati tuženima, koji su bili prinuđeni da pokrenu izvršni postupak radi iseljenja i naplate zakupnine, nakon čega je tužilja prinudnim putem iseljena 27.02.2014. godine, više od 4 od godine kada je prestala da plaća zakupninu i odbila da napusti lokal. Nesporno je da i tuženi BB nije postupao po zaključku izvršitelja i nije vratio pokretne stvari tužilji koje su mu ostavljene na čuvanje, a koje su mu kasnije prodate u izvršnom postupku i iz kojih je on samo delimično namirio dug. Međutim, tužilja ne može iz svog protivpravnog postupanja da izvuče korist i ostvari neko pravo, jer se ponašala protivno osnovnim načelima obligacionih odnosa iz člana 17. stav 1., člana 12. i člana 13. Zakona o obligacionim odnosima.

Pravilno je drugostepeni sud, na utvrđeno činjenično stanje, primenio materijalno pravo donoseći pobijanu odluku, za koju je dao dovoljne i jasne razloge, koje u svemu prihvata i Vrhovni kasacioni sud.

Neosnovani su navodi revizije kojima se ukazuje na protivpravno ponašanje tuženog BB, zbog čega bi, prema stanovištu iznetom u reviziji, on bio dužan da tužilji naknadi traženu štetu na ime izgubljene dobiti, bruto zarade, i vrednosti zaliha.

Šteta koju je tužilja eventualno pretrpela je prouzrokovana pre svega njenim protivpravnim ponašanjem, jer nije postupala po pravnosnažnoj presudi kojom joj je naloženo iseljenje iz lokala i plaćanje zakupnine, niti je postupala po zaključcima donetim u izvršnom postupku koji su tuženi pokrenuli, kako bi ostvarili svoje pravo iz pravnosnažne presude Osnovnog suda u Kruševcu P 4832/10 od 02.02.2012. godine. Protivpravno postupanja BB je prouzrokovana protivpravnim ponašanjem i postupanjem tužilje, a stvari koje su ostavljene tuženom na čuvanje su u toku izvršnog postupka njemu i prodate, kako bi on delimično namirio svoje potraživanje prema tužilji. Da je tužilja postupila po navedenoj presudi odmah i da iz spornog lokala nije prinudno iseljena tek 4 godine nakon što je prestala da plaća zakupninu i odbila da napusti lokal, te da je prisustvovala izvršenju, mogla bi da sve svoje stvari iz lokala iznese i da nastavi da obavlja svoju delatnost, što nije učinila, čime je prouzrokovala da tuženi BB zadrži njene stvari, a na kraju te stvari i kupi, kako bi delimično namirio svoje potraživanje.

Vrhovni kasacioni sud je cenio i ostale navode izjavljene revizije kojima se ne dovodi u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude, s obzirom da tužilja osnovanost preostalog dela svog tužbenog zahteva nije dokazala, pa ti navodi nisu posebno obrazloženi.

Tužilja u revizijskom postupku nije uspela, pa nema pravo na troškove tog postupka, koje je tražila i opredelila, u smislu člana 153. i člana 154. Zakona o parničnom postupku.

Iz navedenih razloga, odlučeno je kao u izreci presude, na osnovu člana 414. stav 1. i člana 165. Zakona o parničnom postupku.

Predsednik veća-sudija

Vesna Subić, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić