Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 7774/2021
09.02.2022. godina
Beograd
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Dobrile Strajina, predsednika veća, Gordane Komnenić i Dragane Mirosavljević, članova veća, u parnici tužioca „Societe Generale Banka Srbija“ A.D. Beograd, čiji je punomoćnik AA, advokat iz ..., protiv tuženog BB iz ..., čiji su punomoćnici Danijela Andrijašević, advokat iz ... i Miloš Andrijašević, advokat iz ..., radi činidbe, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 504/20 od 29.01.2020. godine, u sednici održanoj 09.02.2022. godine, doneo je
R E Š E NJ E
UKIDA SE presuda Apelacionog suda u Beogradu Gž 504/20 od 29.01.2020. godine i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Osnovnog suda u Velikoj Plani P 3266/18 od 17.05.2019. godine, stavom prvim izreke, odlučeno je da se održava na snazi rešenje o izvršenju Osnovnog suda u Velikoj Plani I.Iv.br. 176/18 od 16.04.2018. godine, kojim je tuženi obavezan da tužiocu isplati novčano potraživanje u iznosu od 1.305.377,95 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 03.03.2017. godine pa do isplate, kao i troškove izvršnog postupka u iznosu od 29.692,00 dinara, uplatom na tekući račun broj: ...-...-... kod Narodne banke Srbije. Stavom drugim izreke, tuženi je obavezan da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 77.827,00 dinara.
Apelacioni sud u Beogradu je, presudom Gž 504/20 od 29.01.2020. godine, stavom prvim izreke, preinačio presudu Osnovnog suda u Velikoj Plani P 3266/18 od 17.05.2019. godine, u stavu prvom izreke, tako što je u celosti ukinuo rešenje o izvršenju Osnovnog suda u Velikoj Plani I.Iv.br. 176/18 od 16.04.2018. godine, pa je, kao neosnovan, odbijen tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da sud tuženog obaveže da mu u roku od 5 dana od dana prijema rešenja isplati novčano potraživanje u iznosu od 1.305.377,95 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 03.03.2017. godine pa do isplate, sa troškovima izvršnog postupka u iznosu od 29.692,00 dinara, uplatom na tekući račun ...-...-... kod Narodne banke Srbije. Stavom drugim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u stavu drugom izreke presude Osnovnog suda u Velikoj Plani P 3266/18 od 17.05.2019. godine, tako što je tužilac obavezan da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 56.625,00 dinara. Stavom trećim izreke, tužilac je obavezan da tuženom naknadi troškove drugostepenog postupka u iznosu od 22.500,00 dinara.
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tužilac je podneo blagovremenu reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava i predložio da se o reviziji odluči kao izuzetno dozvoljenoj, u smislu odredbe člana 404. stav 1. Zakona o parničnom postupku, radi raspravljanja pitanja od opšteg interesa i u interesu ravnopravnosti građana.
Tuženi je dostavio odgovor na reviziju tužioca.
Pošto je drugostepeni sud preinačio presudu i odlučio o zahtevima stranaka, sledi da je u ovom slučaju revizija uvek dozvoljena, na osnovu odredbe člana 403. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 72/11... 18/20), pa je odlučivanje o posebnoj reviziji tužioca suvišno.
Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu presudu, primenom odredbe člana 408. Zakona o parničnom postupku i utvrdio da je revizija osnovana.
U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku, na koju Vrhovni kasacioni sud pazi po službenoj dužnosti.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, parnične stranke su zaključile ugovor o kreditu broj ... 22.12.2015. godine, za izmirivanje ranije preuzetih obaveza (refinansiranje), koji za predmet ima iznos kredita od 1.230.000,00 dinara. Kao sredstvo obezbeđenja tog ugovora dužnik je potpisao blanko sopstvenu menicu i ovlastio banku, na osnovu člana 9. tog ugovora, da dostavljenu blanko sopstvenu menicu može da popuni na iznos dospele a neizmirene obaveze po osnovu ugovora o kreditu, sa upisivanjem klauzule „bez protesta“, mesta i datuma zaključenja ugovora, kao i mesta i datuma izdavanja menice, datuma popunjavanja menice kao datuma dospeća menične obaveze, kao i mesta plaćanja menične svote, a po potrebi i drugih meničnih elemenata i klauzula. Zbog neizmirivanja obaveza od strane tuženog, tužilac je 02.03.2017. godine oglasio dospelim celokupan iznos preostalog neisplaćenog kredita od 1.305.377,95 dinara i sudu predao predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave – menice, na taj iznos. Osnovni sud u Velikoj Plani je, na predlog tužioca, kao izvršnog poverioca, doneo rešenje o izvršenju I Iv.br. 176/18, kojim je tuženi obavezan da tužiocu u roku od 5 dana od dana prijema rešenja isplati novčano potraživanje u iznosu od 1.305.377,95 dinara, sa kamatom počev od 03.03.2017. godine i troškove izvršenja u iznosu od 29.692,00 dinara, uplatom na tekući račun tužioca koji se vodi kod Narodne banke Srbije. Protiv tog rešenja tuženi je blagovremeno izjavio prigovor pozivajući se na odredbu člana 78. Zakona o menici, a zbog nastupanja zastarelosti tužiočevog potraživanja, pa je prvostepeni sud rešenjem Ipv.Iv.br. 49/18 od 17.09.2018. godine, stavio van snage rešenje o izvršenju u delu kojim je određeno sredstvo i predmet izvršenja i ukinuo sve sprovedene radnje, te odlučio da će se postupak nastaviti kao povodom prigovora protiv platnog naloga.
Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je odlučio da održi na snazi rešenje o izvršenju Osnovnog suda u Velikoj Plani I Iv.br. 176/18 od 16.04.2018. godine kojim je tuženi obavezan da tužiocu isplati predmetno novčano potraživanje, sa pripadajućom kamatom kao i troškove izvršnog postupka, u smislu odredbe člana 78. i 110. Zakona o menici, nalazeći da potraživanje tužioca nije zastarelo imajući u vidu da je dospelo 02.03.2017. godine, a da zastareva u roku od 3 godine od dana dospelosti, te da ovo nije menični spor jer Zakon o izvršenju i obezbeđenju („Službeni glasnik RS“, br. 31/11... 139/14), kao i važeći Zakon o izvršenju i obezbeđenju („Službeni glasnik RS“, br. 106/15), ne pravi razliku između menice i drugih verodostojnih isprava.
Drugostepeni sud je, pobijanom presudom preinačio prvostepenu presudu, tako što je ukinuo u celosti rešenje o izvršenju Osnovnog suda u Velikoj Plani I Iv.br. 176/18 od 16.04.2018. godine i tužbeni zahtev tužioca odbio, jer je zaključio da je tužiočevo potraživanje zastarelo imajući u vidu nespornu činjenicu da je dospelo 02.03.2017. godine kada je popunjena predmetna menica, kao sredstvo obezbeđenja ugovora o kreditu od 22.12.2015. godine, dok je tužba podneta 13.04.2018. godine, po proteku roka iz člana 78. stav 2. Zakona o menici (godinu dana od dana dospelosti).
Po oceni Vrhovnog kasacionog suda, drugostepeni sud je pogrešno primenio materijalno pravo.
Odredbom člana 37. Zakona o menici („Službeni list FNRJ“, br. 104/46, „Službeni list SFRJ“, br. 16/65... 57/89, „Službeni list SRJ“, br. 46/96 i „Službeni list SCG“, br. 1/2003 – Ustavna povelja), propisano je da menica plativa na određeni dan ili na određeno vreme posle izdanja ili viđenja, mora se podneti na isplatu bilo na sam dan plaćanja, bilo jednog od dva radna dana koji dolaze odmah za njim, dok je odredbom člana 52. istog Zakona propisano da sa protekom rokova za podnošenje menice po viđenju ili na određeno vreme po viđenju, za podizanje protesta zbog neakceptiranja ili zbog neisplate, za podnošenje na isplatu menice koja sadrži odredbu „bez troškova“, imalac gubi svoja prava protiv indosanta, protiv trasanta i protiv ostalih obveznika izuzev akceptanta. Zastarelost je propisana odredbom člana 78. Zakona o menici, tako što svi menično pravni zahtevi protiv akceptanta zastarevaju za tri godine računajući od dospelosti (stav 1.). Menično pravni zahtev imaoca menice protiv indosanta i protiv trasanta zastarevaju za godinu dana, računajući od dana blagovremeno podignutog protesta, ako se u menici nalazi odredba „bez troškova“, onda od dospelosti (stav 2.). Zastarelost se prekida podnošenjem tužbe sudu na osnovu odredbe člana 79. istog Zakona. Na osnovu odredbe člana 110. Zakona o menici, izdavalac sopstvene menice odgovara onako kako odgovara akceptant trasirane menice.
U konkretnom slučaju menica koju je izdao tuženi je blanko sopstvena menica sa klauzulom „bez protesta“. Blanko menica je suštinski menični obrazac u koji je imalac menice ovlašćen da unese sve ostale bitne sastojke iz člana 107. Zakona o menici, kako bi ona ostvarila svoje dejstvo. Kako se radi o sopstvenoj menici, to tuženi, kao njen izdavalac, odgovara za obavezu kao akceptant u smislu člana 110. Zakona o menici. Akceptant, prema odredbi člana 27. Zakona o menici, obavezu plaćanja menice preuzima od dana njene dospelosti. Pri tom, kako je menica snabdevena klauzulom „bez protesta“, to tužilac nema obavezu da protestiranjem utvrđuje činjenicu odbijanja isplate same menice. Svi menično pravni zahtevi protiv akceptanta zastarevaju za tri godine počev od dana dospelosti menice, na osnovu odredbe člana 78. stav 1. Zakona o menici. Kako je kao datum dospelosti menice označen 02.03.2017. godine, a predlog za izvršenje tužilac je sudu podneo 12.04.2018. godine, sledi da tužiočevo potraživanje nije zastarelo po osnovu meničnog prava. Međutim, to što je izvršni poverilac pokrenuo postupak za naplatu svog potraživanja prema izvršnom dužniku na osnovu verodostojne isprave (menice), ne znači da se postupak mora i da okonča po odredbama Zakona o menici. U konkretnom slučaju, između parničnih stranaka nije zaključen apstraktni pravni posao, već kauzalni (ugovor o kreditu), gde je menica samo sredstvo obezbeđenja za slučaj neispunjenja obaveze iz tog ugovora. Pošto je osnov potraživanja tužioca dug iz ugovora o kreditu, sledi da se zastarelost potraživanja tužioca, u konkretnom slučaju, ceni prema rokovima propisanim za osnovnu obavezu, odnosno obavezu tuženog iz ugovora o kreditu, a to potraživanje zastareva u opštem zastarnom roku od 10 godina propisanom odredbom člana 371. Zakona o obligacionim odnosima koji, u konkretnom slučaju, nije protekao.
Pošto zbog pogrešne ocene prigovora zastarelosti potraživanja tužioca, drugostepeni sud nije cenio ostale navode žalbe tuženog, Vrhovni kasacioni sud je presudu drugostepenog suda ukinuo i predmet vratio tom sudu, a ukinuta je i odluka o troškovima parničnog postupka jer zavisi od njegovog ishoda, na osnovu odredbe člana 163. stav 4. Zakona o parničnom postupku.
Iz izloženih razloga, Vrhovni kasacioni sud je odluku kao izreci doneo primenom odredbe člana 416. stav 2. Zakona o parničnom postupku.
Predsednik veća - sudija
Dobrila Strajina, s.r.
Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić