Rev 7945/2022 3.1.2.3.2

Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev 7945/2022
20.12.2023. godina
Beograd

Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Dobrile Strajina, predsednika veća, Dragane Mirosavljević i Nadežde Vidić, članova veća, u parnici tužioca „Lideks“ d.o.o., Vladičin Han, čiji je punomoćnik Ljiljana Živković, advokat iz ..., protiv tuženog AA iz ..., čiji je punomoćnik Bojan Bončić, advokat iz ..., radi sticanja bez osnova, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2730/2021 od 29.03.2022. godine, u sednici održanoj 20.12.2023. godine, doneo je

R E Š E NJ E

UKIDAJU SE presuda Apelacionog suda u Nišu Gž 2730/2021 od 29.03.2022. godine i presuda Višeg suda u Nišu P 80/2021 od 08.07.2021. godine i predmet VRAĆA prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Višeg suda u Nišu P 80/2021 od 08.07.2021. godine, stavom prvim izreke, odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da sud obaveže tuženog da tužiocu isplati iznos od 6.900.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.03.2010. godine do konačne isplate, kao i da tužiocu nadoknadi troškove parničnog postupka, kao neosnovan. Stavom drugim izreke, obavezan je tužilac da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 550.950,00 dinara.

Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2730/2021 od 29.03.2022. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužioca i potvrđena prvostepena presuda.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tužilac je blagovremeno izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.

Tuženi je dao odgovor na reviziju.

Ispitujući pobijanu presudu na osnovu člana 408. Zakona o parničnom postupku – ZPP („Službeni glasnik RS“, br. 72/11...18/20), Vrhovni sud je našao da je revizija osnovana.

U sprovedenom postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, a bez uticaja je ukazivanje u reviziji na bitnu povredu iz člana 374. stav 1. u vezi člana 2. i 8. ZPP, jer ove povrede na osnovu člana 407. ZPP ne predstavljaju revizijski razlog.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je dana 10.03.2010. godine preneo na račun tuženog iznos od 6.900.000,00 dinara i to putem naloga za prenos sredstava. Pre izvršene novčane transakcije tužilac i tuženi nisu bili u poslovnom odnosu, već je tuženi bio u poslovnom odnosu sa BB, bratom sada pokojne VV, zakonskog zastupnika i osnivača tužioca. VV je na molbu svog brata BB dala nalog da sa računa tužioca tuženom bude prenet navedeni novčani iznos, koji je trebalo da predstavlja deo Jovičinog ulaganja u započeto zajedničko poslovanje sa tuženim koje se nije ostvarilo, pri čemu je tuženom navedeni iznos bio hitno potreban radi regulisanja dospelih poslovnih obaveza svojih firmi. Prema nalazu veštaka ekonomsko-finansijske struke, tužilac je kao osnov uplate navedenog iznosa tuženom naveo šifru „282“ koja označava povraćaj pozajmice osnivaču društva, a u poslovnoj dokumentaciji tužioca transakcija je knjižena pod kontom broj „439“, koja označava povraćaj ostalih obaveza iz poslovanja. Nakon izvršene isplate u knjigovodstvu tužioca nije evidentirano postojanje duga tuženog prema tužiocu u iznosu od 6.900.000,00 dinara, niti njegova obaveza vraćanja primljenog iznosa, jer je izvršena isplata evidentirana kao gašenje obaveze tužioca prema tuženom. Nakon smrti pokojne VV, zakonski zastupnik tužioca po osnovu nasleđivanja je postao njen suprug GG koji je kao fizičko lice vodio postupak protiv tuženog po istom osnovu, radi povraćaja iznosa od 6.900.000,00 dinara, ali je pravnosnažnom presudom P 21/15 od 02.10.2015. godine odbijen njegov tužbeni zahtev zbog nedostatka aktivne legitimacije.

Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su odbili tužbeni zahtev tužioca, jer tužilac nije pružio dokaze u smislu odredbe člana 231. ZPP da je iznos od 6.900.000,00 dinara prešao iz imovine tužioca u imovinu tuženog bez pravnog osnova, jer nije evidentirano neosnovano umanjenje imovine tužioca već povraćaj dugovanog iznosa i zatvaranje obaveze koju je tužilac kao privredno društvo imao prema osnivaču, a po čijem nalogu je izvršena isplata tuženom. Reč je o asignaciji u smislu odredbe člana 1020. Zakona o obligacionim odnosima, kojim pravnim poslom je zatvorena obaveza tužioca prema osnivaču sada pok. VV tako što je po njenom nalogu isplata izvršena tuženom umesto njoj. VV je prilikom kupovine tužioca kao privrednog društva u ovo preduzeće unela svoj lični novac u vidu pozajmice, te je po nalogu svog brata BB svoja lična sredstva, a ne sredstva tužioca pozajmila tuženom. Stoga tužilac nema pravo na povraćaj isplaćenih sredstava u odsustvu poslovnog odnosa između tužioca i tuženog, jer nije postojao osnov za isplatu navedenog iznosa tuženom što je tužilac prilikom isplate znao te ne može potraživati povraćaj novčanih sredstava u takvoj situaciji jer je reč o isplati koja je učinjena dobrovoljno.

Po oceni Vrhovnog suda, pobijana presuda je zasnovana na pogrešnoj primeni materijalnog prava usled čega činjenično stanje nije u potpunosti utvrđeno.

Odredbom člana 210. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, propisano je da kada je neki deo imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a ako to nije moguće- da naknadi vrednost postignutih koristi.

Izloženo pravno stanovište nižestepenih sudova se ne može prihvatiti u situaciji kada je utvrđeno da su sredstva tužioca bila uplaćena na račun tuženog (putem naloga za prenos) čime je došlo do nesumnjivo umanjenja imovine tužioca u korist imovine tuženog. Nižestepeni sudovi, kod suprotnih tvrdnji o osnovu prenosa novčanih sredstava, s obzirom da tužilac tvrdi da je to učinio po osnovu zajma, a tuženi da je iznos predstavljao deo ulaganja BB u započeto zajedničko poslovanje sa tuženim koje se nije ostvarilo, zahtevalo je utvrđivanje prave volje učesnika ovog pravnog posla, pa zavisno od utvrđenog da li je i dalje postojala obaveza tuženog da novčana sredstva vrati tužiocu. Teret dokazivanja u smislu člana 231. stav 3. i člana 288. ZPP bio je na tuženom u odnosu na dokazivanje postojanja pravnog osnova za izvršenu isplatu novca radi procene da li je reč o institutu sticanja bez pravnog osnova iz člana 210. ZOO i da li je taj osnov pravno valjan. Naime, novčana sredstva su preneta tuženom, nisu vraćena, a način knjiženja ne može izmeniti navedenu činjenicu i ne može biti jedini osnov za ocenu ispunjenosti uslova u smislu člana 210. ZOO. Pored toga, BB je tvrdio da nikada ni lično ni preko firme nije bio dužan tuženom ili njegovim firmama, dok je tuženi tvrdio da je cela transakcija usmerena da bi BB vratio dug tuženom u iznosu od 800.000 evra, za koji iznos nikada nije tužio, pa je kod ovako različitih navoda svedoka i tuženog na tuženom bio teret dokazivanja, kako je napred navedeno osnova po kome je primio novčani iznos od tužioca.

Drugostepeni sud smatra da je reč o ugovoru o asignaciji iz člana 1020. ZOO prema kojoj odredbi u asignaciji učestvuju tri lica, dok je drugostepeni sud poistovetio – sjedinio položaj uputioca i upućenika, a na šta je ukazano u prethodnoj revizijskoj odluci, pa je i po oceni ovog veća neprihvatljivo stanovište drugostepenog suda o postojanje ovog ugovora u konkretnom slučaju.

Kod svega navedenog, prvostepeni sud će u ponovonom postupku utvrditi po kom pravnom osnovu je tužilac uplatio sredstva tuženom, pa će nakon što potpuno utvrdi činjenično stanje od značaja za pravilnu primenu materijalnog prava i pravilnom ocenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 228. i 231. ZPP, oceniti da li su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi iz člana 210. ZOO.

Kako odluka o troškovima spora zavisi od ishoda odluke o glavnoj stvari, to je i ona ukinuta.

Iz izloženih razloga, Vrhovni sud je odlučio kao u izreci odluke na osnovu člana 416. stav 2. ZPP.

Predsednik veća- sudija

Dobrila Strajina s.r.

Za tačnost otpravka

Zamenik upravitelja pisarnice

Milanka Ranković