Protiv navedene pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tužilac je blagovremeno izjavio reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava, pozivajući se na član 404. ZPP.

Ispitujući pravilnost pobijane presude na osnovu člana 408. ZPP („Službeni glasnik RS“, br. 72/11... 18/20) Vrhovni kasacioni sud je našao da revizija tužioca dozvoljena na osnovu člana 403. stav 2. tačka 3. ZPP (zbog čega nema razloga za ocenu ispunjenosti uslova iz člana 404.) i da je osnovana.

Donošenjem pobijane presude nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju tužilac je bio zaposlen u Opštoj zemljoradničkoj zadruzi „Kovilj“ iz Kovilja i zbog neisplaćenih zarada i drugih novčanih primanja iz radnog odnosa, vodio je parnični postupak okončan presudom Opštinskog suda u Novom Sadu P 7865/04 od 18.05.2006. godine koja je postala pravnosnažna 11.11.2006. godine i izvršna, a rešenjem I 5104/06 od 17.04.2007. godine je određeno izvršenje. Ovom presudom tužena OZZ „Kovilj“ je obavezana da tužiocu isplati neisplaćeni deo neto zarade u iznosu od 569.958,40 dinara sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od 09.03.2006. godine do isplate, iznos od 81.668,00 dinara na ime naknade za neiskorišćeni godišnji odmor sa zakonskom kamatom i da u njegovu korist uplati doprinose za PIO za 2004. i 2005. godinu, kao i da mu naknadi troškove postupka od 81.700,00 dinara. Rešenjem Privrednog suda u Novom Sadu St 83/2010 od 22.06.2010. godine otvoren je stečajni postupak nad OZZ „Kovilj“ iz Kovilja zbog trajne nesposobnosti plaćanja i za stečajnog upravnika je imenovana Agencija za privatizaciju, Centar za stečaj – sada Agencija za licenciranje stečajnih upravnika. Tužilac je kao stečajni poverilac prijavio svoje potraživanje koje je ostalo neisplaćeno po navedenoj pravnosnažnoj i izvršnoj presudi koja nije izvršena. Pravnosnažnim rešenjem Privrednog suda u Novom Sadu R4 St 261/2018 od 30.07.2018. godine, utvrđeno je da je podnosiocima prigovora (pored tužioca još 32 lica) povređeno pravo na suđenje u razumnom roku pred Privrednim sudom u Novom Sadu u predmetu St 83/2010 i naloženo je postupajućem sudiji da u najkraćem roku preduzme sve procesne radnje koje će delotvorno ubrzati postupak naplate priznatog potraživanja. U navedenom stečajnom postupku, zaključkom o listi potraživanja od 14.12.2010. godine, ovde tužiocu kao razlučnom poveriocu, priznato je potraživanje u ukupnom iznosu od 1.095.576,96 dinara i razlučno pravo na katastarskim parcelama broj .., .., .., .., .., .., .., .., .., sve upisane u LN .. KO Kovilj. Nakon što je izvršen popis pokretne i nepokretne imovine stečajnog dužnika, održane su dve prodaje javnim nadmetanjima od 25.05.2011. godine i od 29.07.2011. godine, a treća i četvrta prodaja imovine stečajnog dužnika održane su neposrednim pogodbama 20.07.2012. godine i 26.12.2012. godine, pa je na osnovu rešenja o delimičnoj deobi izvršeno namirenje poverilaca prvog i drugog isplatnog reda u celosti. Dana 13.04.2018. godine stečajni upravnik je dostavio izjašnjenje po zaključku stečajnog suda od 28.02.2018. godine u kome je naveo da traži dodatni rok za izjašnjenje u vezi sa statusom raspoložive imovine stečajnog dužnika posebno onoj koja je sporna i da je prethodno angažovao određenu agenciju na izradi elaborata o identifikaciji katastarskih parcela upisanih u LN .. KO Kovilj. Prema pretežnom delu imovine stečajnog dužnika koja je ušla u stečajnu masu, vođeni su i okončani parnični i izvršni postupci sa naznačenim brojevima presuda po tužbama pravnih lica, Republike Srbije i drugih fizičkih lica, radi utvrđenja prava svojine na zemljištu – katastarskim parcelama upisanom u LN .. KO Kovilj i drugim ZKUL ulošcima, kojima su odbijeni njihovi tužbeni zahtevi pa je to zemljište tako ostalo u imovini stečajnog dužnika. Nad drugim delom imovine stečajnog dužnika koja je ušla u stečajnu masu i dalje su u toku parnični postupci koji nisu pravnosnažno okončani. U vreme otvaranja stečajnog postupka nad stečajnim dužnikom OZZ „Kovilj“ iz Kovilja rešenjem Privrednog suda u Novom Sadu St 83/2010 od 22.06.2010. godine, imovina stečajnog dužnika je bila upisana u katastru nepokretnosti kao društvena svojina sa preko 99%.

Polazeći od visine iznosa tužiočevog potraživanja koje proističe iz radnog odnosa utvrđenog na osnovu pravnosnažne i izvršne presude, za koji tužilac kao stečajni poverilac nije namiren ni delimičnim iznosom priznatog potraživanja u stečajnom postupku, a po osnovu kojeg mu je i upisano razlučno pravo na navedenim parcelama upisanim u LN .. KO Kovilj, te imajući u vidu da je tužiocu utvrđena povreda prava na suđenje u razumnom roku rešenjem Privrednog suda u Novom Sadu R4 St 261/2018 od 30.07.2018. godine, prvostepeni sud je usvojio tužbeni zahtev tužioca, obavezujući tuženu na isplatu naknade imovinske štete izazvane povredom prava na suđenje u razumnom roku na osnovu člana 31. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku i člana 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (ZOO), kao i člana 58. stav 1. Ustava Republike Srbije. Ocenio je da postoji propust države da efikasnim radom svojih organa omogući tužiocu namirenje njegovog potraživanja iz radnog odnosa utvrđenog u stečajnom postupku protiv stečajnog dužnika OZZ „Kovilj“ kao privrednog društva pod kontrolom države, koje ima većinski državni kapital. Taj zaključak je izveo iz činjenice da je za stečajnog upravnika imenovana Agencija za licenciranje stečajnih upravnika koja poslove stečajnog upravnika obavlja u stečajnim postupcima koji se sprovode nad pravnim licima koja su sa većinskim javnim ili društvenim kapitalom, na osnovu odredbe člana 3. stav 4. Zakona o agenciji za licenciranje stečajnih upravnika.

Drugostepeni sud je u pobijanoj presudi zauzeo suprotno pravno stanovište, zaključivši da je provostepeni sud izveo pogrešan zaključak o obliku svojine i strukturi kapitala stečajnog dužnika - OZZ „Kovilj“ u stečaju, samo na osnovu toga što je za njenog stečajnog upravnika imenovana Agencija za licenciranje stečajnih upravnika koja te poslove obavlja u stečajnim postupcima koji se sprovode nad pravnim licima koja su sa većinskim javnim ili društvenim kapitalom, na osnovu odredbe člana 3. stav 4. Zakona o agenciji za licenciranje stečajnih upravnika. Po stanovištu toga suda, od pravnog značaja je pitanje da li je imovina iz koje se imaju namiriti potraživanja stečajnih poverilaca, pa i tužioca, društveni kapital koji je trebao biti privatizovan primenom odredbi Zakona o privatizaciji ili se radi o imovini u zadružnoj svojini stečajnog dužnika. Po oceni drugostepenog suda reč je o zadružnoj svojini stečajnog dužnika koja je kao oblik svojine prema odredbi člana 86. stav 1. Ustava Republike Srbije ravnopravna sa privatnom i javnom svojinom, a regulisana je odredbama članova 1. i 49. Zakona o zadrugama („Službeni list SRJ“, br. 42/96...) kao imovina stečena iz članarine zadrugara, sredstvima ostvarenim radom i poslovanjem zadruge i sredstvima koja je zadruga stekla na drugi način. Odredbom člana 53. stav 1. Zakona o zadrugama („Službeni glasnik RS“, br. 112/15) propisano je da imovinu zadruge čine pravo svojine na pokretnim i nepokretnim stvarima, hartije od vrednosti i druga imovinska prava koja je zadruga stekla poslovanjem ili drugim pravnim poslom i predstavlja imovinu u zadružnoj svojini, a obrazuje se i uloga ili članarina zadrugara, sredstava ostvarenih radom i poslovanjem zadruge i sredstvima koja je zadruga stekla na drugi dozvoljen način.

Na osnovu izloženog, drugostepeni sud je zauzeo stanovište da je imovina koju je stečajni dužnik OZZ „Kovilj“ stekao zadružna svojina, a ne društvena svojina, bez obzira na to što ta činjenica nije upisana u javnu knjigu o nepokretnostima i što se u vreme otvaranja stečajnog postupka nad stečajnim dužnikom njegova imovina vodila kao društvena svojina. Budući da tužilac tokom ovog parničnog postupka nije ni isticao činjenicu da je predmetna svojina eventualno u državnoj svojini, niti je to dokazivao. Sledom izloženog, ocenio je da u konkretnom slučaju treba primeniti dopunjeni zaključak sa sednice Građanskog odeljenja Vrhovnog kasacionog suda od 27.09.2019. godine, o tome da je u pogledu izvršnih dužnika koji ne spadaju u navedenu kategoriju stečajnih dužnika sa većinskim društvenim ili državnim kapitalom, već se radi o fizičkim i pravnim licima koja nisu osnovana na bazi društvenog ili državnog kapitala, nužno utvrđivati uzročno-posledičnu vezu između povrede prava na suđenje u razumnom roku i nenaplaćenog potraživanja, te utvrđivati da je upravo isključivi razlog nemogućnosti naplate tih potraživanja neadekvatno postupanje suda. Nužno je dokazati da je dužnik u trenutku postupka za naplatu imao dovoljno novčanih sredstava u imovini, da je poštujući redosled isplate mogao da se naplati da je sud efikasno postupao i preduzimao delotvorne radnje u cilju naplate propisane odgovarajućim Zakonom o izvršenju, a što tužilac u ovom parničnom postupku nije dokazao.

Ispravno je drugostepeni sud ocenio da se struktura kapitala ne može opredeliti samo prema organu koji vodi postupak stečaja (Agenciji za licenciranje stečajnih upravnika) već po podacima upisanim u registar. Međutim, ostalo je nerazjašnjeno i neutvrđeno kako je i na osnovu čega je ovaj sud izveo zaključak da je reč o zadružnoj imovini stečajnog dužnika i kako ju je stečajni dužnik stekao, odnosno da imovina stečajnog dužnika nije društvena svojina. S obzirom na to da je odredbama Zakona o pretvaranju društvene svojine na poljoprivrednom zemljištu u druge oblike svojine („Službeni glasnik RS“, br. 49/92 i 54/96) propisano (član 1.) da poljoprivredno zemljište u društvenoj svojini koje je pravno lice steklo po osnovu Zakona o agrarnoj reformi i propisima o nacionalizaciji poljoprivrednog zemljišta da je u državnoj svojini (stav 1.), a da je poljoprivredno zemljište u društvenoj svojini koje je pravno lice steklo na osnovu pravnog posla, kao sredstvo za proizvodnju, društveni je kapital tog preduzeća (stav 2.). Poljoprivredno zemljište u državnoj svojini koristi preduzeće, zemljoradnička zadruga ili drugo pravno lice, koje je imalo pravo korišćenja i raspolaganja tim zemljištem na dan stupanja na snagu ovoga zakona (član 2.) U smislu novelirane odredbe ovog zakona, preduzeća koja koriste poljoprivredno zemljište iz člana 1. ovog zakona i nadležno Ministarstvo za poslove poljoprivrede, imali su zakonsku obavezu realizacije razgraničenja i sprovođenja upisa poljoprivrednog zemljišta u društvenoj svojini do 30.12.1997. godine, pa i kasnije sve do 2006. godine kada je stupio na snagu Zakon o poljoprivrednom zemljištu, jer u protivnom ta sredstva postaju sredstva u državnoj svojini.

Prema tome, na osnovu izloženog stanovišta drugostepenog suda ne može se definisati struktura kapitala izvršnog dužnika, odnosno nejasno je na osnovu čega je sud zaključio da u imovini stečajnog dužnika nema udela društvene ili državne svojine. Takođe, ostalo je neutvrđeno na osnovu čega je zemljoradnička zadruga stekla navedene katastarske parcele nad kojima tužilac ima razlučno pravo, pošto kao stečajni dužnik nije dokazala da je u vreme otvaranja stečajnog postupka sporno zemljište predstavljalo njenu zadružnu imovinu, kojom je mogala da raspolaže nakon popisa zemljišta u društvenoj svojini.

Kako od te bitne činjenice zavisi pravna ocena u koju kategoriju spada izvršni dužnik, odnosno da li je reč o dužniku sa većinskim društvenim ili državnim kapitalom ili je reč o pravnom licu koje nije osnovano na toj bazi, od čega zavisi pravna ocena postojanja odgovornosti tužene za traženu naknadu imovinske štete, to ovaj sud nalazi da se za sada izloženo pravno stanovište drugostepenog suda ne može prihvatiti.

Zato će sud u ponovnom postupku utvrditi da li je i kada OZZ „Kovilj“ kupila navedene katastarske parcele ili ih je stekla nekim drugim pravnim poslom, te da li je u pogledu istih napravila deobni bilans, jer je moguća i kombinacija zadružne i državne svojine.

U ponovnom postupku drugostepeni sud će postupiti u smislu naloga iz ove odluke i doneti novu odluku o tužbenom zahtevu.

Kako odluka o troškovima postupka zavisi od ishoda odluke o glavnoj stvari, to je i ona ukinuta.

Na osnovu izloženog, Vrhovni kasacioni sud je na osnovu člana 416. stav 2. ZPP odlučio kao u izreci rešenja.

Predsednik veća - sudija

Zvezdana Lutovac, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić