Rev uz 1/2020 3.8.1; 3.8.6; 3.8.7; 3.8.7.1

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev-uz 1/2020
09.07.2020. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branislave Apostolović, predsednika veća, Branislava Bosiljkovića i Branke Dražić, članova veća, u parnici tužioca AA iz sela ..., ..., čiji je punomoćnik Igor Anđelković advokat iz ..., protiv tužene Predškolske ustanove „BB“ iz ..., čiji je punomoćnik Mile Ristić, advokat iz ..., radi zaštite od uzbunjivanja, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž uz 17/2019 od 27.12.2019. godine, u sednici veća održanoj dana 09.07.2020. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE kao neosnovna revizija tužioca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž uz 17/2019 od 27.12.2019. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž uz 17/2019 od 27.12.2019. godine, stavom prvim izreke, ukinuta je presuda Višeg suda u Vranju P uz 2/19 od 18.07.2019. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se utvrdi da je prema njemu kao uzbunjivaču preduzeta štetna radnja od strane tužene, tako što je zaključkom broj ... od 02.03.2016. godine pokrenut disciplinski postupak zbog osnovane sumnje da je izvršio lakšu povredu radne obaveze iz člana 4. stav 1. tačka 4. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti radnika i zaključkom broj ... od 01.04.2016. godine kojim je tužiocu stavljeno na teret da je izvršio težu povredu radne obaveze iz člana 5. stav 1. tačka 17. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti radnika; zbog radnje uzbunjivanja stavljen u nepovoljniji položaj premeštajem u drugu prostoriju i nezaduživanjem obavljanja poslova ... prema opisu njegovog radnog mesta iz ugovora o radu iz 2007. godine i aneksa ugovora o radu iz 2014. godine; da se zabrani tuženoj da ubuduće ovakve ili slične radnje preduzima prema tužiocu i da se naloži tuženoj da sve akte o pokretanju disciplinskog postupka protiv tružioca kojim se istom nanosi šteta stavi van snage. Stavom trećim izreke, odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena na isplatu naknade nematerijalne štete po osnovu pretrpljenih duševnih bolova zbog pokrenutih disciplinskih postupaka u vezi sa uzbunjivanjem u i znosu od 50.000,00 dinara. Stavom četvrtim izreke, obavezan je tužilac da na ime troškova parničnog postupka isplati tuženoj iznos od 333.600,00 dinara u roku od 15 dana od dana prijema presude sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti presude pa do konačne isplate.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tužilac je blagovremeno izjavio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava.

Tuženi je podneo odgovor na reviziju.

Odlučujući o izjavljenoj reviziji, na osnovu člana 23. stav 5. Zakona o zaštiti uzbunjivača („Službeni glasnik Republike Srbije“, broj 128/14), člana 403. stav 2. tačka 1. i člana 408. Zakona o parničnom postupku (ZPP), Vrhovni kasacioni sud je našao da tužiočeva revizja nije osnovana.

U sprovedenom postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti. Revizijom se posebno ne ukazuje na postojanje drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka koje su u članu 407. stav 1. tačka 2. ZPP predviđene kao razlog za ovaj vanredni pravni lek. Navodi revidenta o učinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 12. ZPP su bez značaja jer se revizija iz tog razloga ne može izjaviti. Nisu osnovani navodi revizije o bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 1. u vezi člana 228. i 229. ZPP i člana 29. Zakona o zaštiti uzbunjivača, učinjene u drugostepenom postupku, jer je drugostepeni sud ocenom svih dokaza koje su stranke predložile izveo zaključak da radnje tuženog nisu u vezi sa uzbunjivanjem.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je od 1981. godine bio u radnom odnosu kod tuženog. Po ugovoru o radu i njegovom aneksu tužilac je obavljao poslove ... . Tokom avgusta 2015. godine vršeno je renoviranje zgrade tužene predškolske ustanove. Tužilac je 22.09.2015. godine Upravnom odboru tuženog podneo prijavu protiv direktora zato što je deo materijala koji je ostao nakon renoviranja objekta zadržao za sebe. Predmetnu prijavu tužilac je povukao 28.09.2015. godine iz ličnih razloga. Tužilac je 24.11.2015. godine podneo prosvetnoj inspekciji prijavu protiv vaspitačice VV zbog zlostavljanja njegovog unuka, a 23.12.2015. godine i prijave Ministarstvu finansija i Ministarstvu unutrašnjih poslova. Prijave su podnete protiv direktora tuženog zato što je žardinjere za cveće u vlasništvu tužene ustanove dao Mesnim zajednicama u selu ... i selu ..., odnosno naredio uklanjanje ploča iz dvorišta koje je kasnije dao dvojici radnika zaposlenih kod tuženog. Pred Osnovnim javnim tužilaštvom u Vranju vođeni su postupci po prijavi tužioca protiv odgovornih lica u toj tuženoj ustanovi, ali ne protiv njenog direktora. Direktor tuženog je 02.03.2016. godine doneo zaključak o pokretanju disciplinskog postupka protiv tužioca zbog lakše povrede radne obaveze - neopravdanog napuštanja radnog mesta na taj dan u vremenu od 09.07 do 09.47 sati, kao i zaključak od 29.03.2016. godine zbog teže povrede radne obaveze - ponovnog neopravdanog napuštanja radnog mesta na taj dan u vremenu od 11.28 do 12.05 sati. U sprovedenim disciplinskim postupcima doneta su rešenja kojima je utvrđeno da je tužilac povredio radnu disciplinu i izrečene su mu mere novčanog kažnjavanja. Tužiočeve prigovore odbio je drugostepeni organ tužene - Upravni odbor. U sudskom postupku pravnosnažno su poništena rešenja doneta u disciplinskom postupku pokrenutom zaključkom direktora tuženog od 02.03.2016. godine, zbog zastarelosti disciplinskog postupka. Tužiočev zahtev za poništaj rešenja donetih u disciplinskom postupku, pokrenutom zaključkom direktora tuženog od 29.03.2016. godine, pravnosnažno je odbijen.

Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, koje se navodima revizije ne dovodi u sumnju, nižestepeni sudovi su u ovom sporu pravilno primenili materijalno pravo.

Odredbom člana 2. tačka 1. Zakona o zaštiti uzbunjivača propisano je da je uzbunjivanje otkrivanje informacije o kršenju propisa, kršenju ljudskih prava, vršenju javnog ovlašćenja protivnog svrsi zbog koje je priznato, opasnosti po život, javno zdravlje, bezbednost, životnu sredinu, kao i radi sprečavanja štete velikih razmera. Prema tački 7. tog člana, štetna radnja je svako činjenje ili nečinjenje u vezi sa uzbunjivanjem kojim se uzbunjivaču ili licu koje ima prava na zaštitu kao uzbunjivač ugrožava ili povređuje pravo, odnosno kojim se ta lica stavljaju u nepovoljniji položaj.

Označenim zakonom je propisano da poslodavac ne sme činjenjem ili nečinjenjem da stavi uzbunjivača u nepovoljniji položaj u vezi sa uzbunjivanjem, a naročito ako se nepovoljniji položaj, između ostalog, odnosi na disciplinske mere i kazne, odnosno raspoređivanje ili premeštaj na drugo radno mesto (član 21. tačke 6. i 12). Pravo na sudsku zaštitu uzbunjivača predviđeno je članom 23. navedenog zakona, tako što je propisano da uzbunjivač prema kome je preduzeta štetna radnja u vezi sa uzbunjivanjem ima pravo na sudsku zaštitu (stav 1), koja se ostvaruje podnošenjem tužbe za zaštitu u vezi sa uzbunjivanjem nadležnom sudu u roku od šest meseci od dana saznanja za preduzetu štetnu radnju, odnosno tri godine od dana kada je štetna radnja preduzeta (stav 2). Shodno članu 26. stav 1. tog zakona, tužbom za zaštitu u vezi sa uzbunjivanjem može se tražiti utvrđenje da je prema uzbunjivaču preduzeta štetna radnja, zabrana vršenja i ponavljanja štetne radnje, uklanjanje posledica štetne radnje, naknada materijalne i nematerijalne štete i objavljivanje presude u sredstvima javnog informisanja o trošku tuženog.

U konkretnom slučaju, izvedenim dokazima i njihovom ocenom je utvrđeno da su zaključcima direktora tuženog, donetim nakon preduzete radnje spoljašnjeg uzbunjivanja - tužiočevih prijava protiv direktora tuženog podnetih nadležnim organima, pokrenuta dva disciplinska postupka protiv tužioca, oba zbog neopravdanog napuštanja radnog mesta u određenom vremenskom trajanju, predviđenih opštim aktom tuženog kao povrede radne discipline. Odluke donete u disciplinskim postupcima bile su predmet posebnih sudskih postupaka - radnih sporova za njihov poništaj. Pravnosnažnom presudom odbijen je tužbeni zahtev za poništaj rešenja o disciplinskoj odgovornosti i izrečenoj disciplinskoj meri, donetih u postupku vođenom pred organima tuženog po zaključku direktora tuženog od 29.03.2016. godine, dok su rešenje o disciplinskoj odgovornosti i izricanju disciplinske mere, donetih u postupku po zaključku direktora od 02.03.2016. godine, poništena isključivo zbog zastarelosti vođenja disciplinskog postupka.

Iz izloženog, i po nalaženju Vrhovnog kasacionog suda, sledi da donetim zaključcima nije vršena odmazda prema tužiocu kao uzbunjivaču, odnosno da između njihovog donošenja i preduzete radnje uzbunjivanja ne postoji uzročnoposledična veza. Tužilac je 29.03.2016. godine učinio povredu radne discipline i zato mu je izrečena disciplinska mera, a poništaj rešenja o izricanju disciplinske mere zbog povrede radne discipline od 02.03.2016. godine nije posledica utvrđene činjenice da povreda nije učinjena već zbog nastupanja zastarelosti vođenja disciplinskog postupka.

Nižestepeni sudovi su, imajući u vidu sadržinu prijave podnete upravnom odboru tuženog od 22.09.2016. godine, koju je tužilac povukao iz ličnih razloga, pravilno utvrdili da je njegov premeštaj u drugu radnu prostoriju izvršen pre podnošenja prijave tako da ta radnja tuženog nije u vezi sa uzbunjivanjem.

Ocenom izvedenih dokaza, imajući u vidu da poslove ... kod tuženog, pored tužioca obavlja još jedno lice, nižestepeni sudovi su izveli pravilan zaključak da uskraćivanje tužiocu da vozi službeno vozilo tuženog ne predstavlja nepovoljnu radnju u vezi sa uzbunjivanjem.

Iz navedenih razloga, nižestepeni sudovi su vodeći računa i o teretu dokazivanja u ovoj vrsti sporova, doneli pravilnu odluku o tužbenom zahtevu koju tužilac neosnovano osporava i zbog pogrešne primene materijalnog prava.

S`toga je, na osnovu člana 414. stav 1. ZPP, odlučeno kao u izreci.

Predsednik veća - sudija

Branislava Apostolović, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić