![](/sites/default/files/grb-srb-mali.jpg)
Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev1 33/2023
08.11.2023. godina
Beograd
U IME NARODA
Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Jelice Bojanić Kerkez, predsednika veća, Vesne Stanković i Radoslave Mađarov, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., koga zastupa Dejan Živanović, advokat iz ..., protiv tužene „Železnice Srbija“ ad Beograd iz Beograda, čiji je punomoćnik Olivera Jelkić, advokat iz ... i tužene „Infrastruktura Železnice Srbije“ ad Beograd iz Beograda, radi poništaja rešenja, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 2638/17 od 31.01.2018. godine u sednici veća održanoj dana 08.11.2023. godine, doneo je
P R E S U D U
ODBIJA SE kao neosnovana revizija tužioca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 2638/17 od 31.01.2018. godine.
ODBIJA SE kao neosnovan zahtev tužene „Infrastruktura železnice Srbije“ ad Beograd iz Beograda za naknadu troškova revizijskog postupka.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 2038/14 od 14.03.2017. godine, prvim stavom izreke, poništeno je kao nezakonito rešenje tužene Železnice Srbije ad Beograd doneto pod brojem .../...-... dana 22.08.2014. godine. Drugim stavom izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev u delu kojim je traženo da sud naloži tuženima da solidarno otklone sve posledice koje je proizvelo nezakonito rešenje označeno u prvom stavu izreke. Trećim stavom izreke obavezani su tuženi da tužiocu naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 193.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od isteka paricionog roka, pa do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1 2638/17 od 31.01.2018. godine, prvim stavom izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 2038/14 od 14.03.2017. godine u prvom stavu izreke, tako što je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tražen poništaj rešenja tužene „Železnice Srbije“ ad Beograd iz Beograda broj .../...-... od 22.08.2014. godine. Drugim stavom izreke prvostepena presuda je preinačena u trećem stavu izreke tako što je odbijen kao neosnovan zahtev tužioca za obavezivanje tužene „Železnice Srbije“ ad Beograd iz Beograda da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 193.500,00 dinara. Trećim stavom izreke prvostepena presuda je ukinuta u preostalom delu trećeg stava izreke u odnosu na tuženu Infrastrukturu železnice Srbije ad Beograd iz Beograda i u tom delu predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
Protiv pravosnažne presude donete u drugom stepenu tužilac je iz svih zakonom propisanih razloga blagovremeno izjavio reviziju shodno članu 403. stav 2. tačka 2. i 3. ZPP.
Odlučujući o izjavljenoj reviziji tužioca Vrhovni kasacioni sud je istu razmotrio primenom člana 404. ZPP, donetim rešenjem Rev2 1825/18 od 27.09.2018. godine nije dozvolio odlučivanje o istoj sa obrazloženjem da nisu ispunjeni uslovi propisani članom 404. stav 1. ZPP i reviziju je odbacio kao nedozvoljenu.
Odlučujući o ustavnoj žalbi tužioca Ustavni sud je odlukom Už 3224/19, donetom na sednici veća održanoj dana 16.03.2023. godine, poništio rešenje Vrhovnog kasacionog suda Rev2 1825/18 od 27.09.2018. godine i odredio da Vrhovni kasacioni sud donese novu odluku o reviziji tužioca u ovoj pravnoj stvari.
Odlučujući o osnovanosti izjavljene revizije primenom člana 408. ZPP („Službeni glasnik RS“ broj 72/11 sa izmenama i dopunama), Vrhovni sud je našao da revizija nije osnovana.
U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je u radnom odnosu kod tužene Železnice Srbije ad Beograd raspoređen na poslove ... stanice ... .../..., Sektor za ..., Sekcija za ... . Osporenim rešenjem tužene Železnice Srbije ad Beograd .../... -... od 22.08.2014. godine tužilac je oslobođen obaveza obavljanja navedenih poslova za vreme trajanja mandata zamenika predsednika Saveza sindikata železničara Srbije i utvrđena mu je naknada zarade u visini od 1,7 prosečnih neto zarade kod poslodavca, ostvarene u mesecu koji prethodi mesecu za koji se isplaćuje naknada zarade, uvećane za poreze i doprinose, a koja ne može biti veća od njegove prosečne zarade u prethodnih 12 meseci. Rešenjem od 18.07.2014. godine tužiocu je utvrđena naknada zarade u iznosu od 62.000,00 dinara, a predmetnim rešenjem od 22.08.2014. godine, naknada zarade je utvrđena u visini od 33.450,00 dinara.
Po odbijanju prijema rešenja od 22.08.2014. godine, tužiocu je isto dostavljeno preko oglasne table upravne zgrade Sekcije za infrastrukturu čvora Niš i preko oglasne table službene zgrade železničke stanice u Nišu, na kojima je istaknuto dana 08.09.2014. godine i skinuto dana 17.09.2014. godine. U skladu sa rešenjem o prenosu ovlašćenja broj 300/2013-216 od 28.03.2011. godine, kojim ih je generalni direktor ovlastio da za vreme njegovog korišćenja godišnjeg odmora, privremene sprečenosti za rad i službenog putovanja obavljaju poslove iz delokruga njegove nadležnosti, rešenje od 22.08.2014. godine su potpisali izvršni direktor za infrastrukturu i prevoz i izvršni direktor za strategiju, razvoj i zajedničke poslove.
Statusnom promenom Železnice Srbije ad Beograd, pored tog postojećeg privrednog subjekta, formirana su još tri akcionarska društva, Infrastruktura železnice Srbije, Srbija voz i Srbija kargo, posle čega je dana 28.08.2015. godine tužilac sa tuženom Infrastrukturom železnice Srbije ad, kao pravnim sledbenikom, zaključio aneks ugovora o radu.
Po oceni blagovremenosti tužbe podnete dana 03.11.2014. godine, shodno članu 195. Zakona o radu u roku od 60 dana od dana skidanja pobijanog rešenja od 22.08.2014. godine sa oglasne table dana 17.09.2014. godine, prvostepeni sud je ocenio da je isto nezakonito, jer nije potpisano od strane generalnog direktora tužene „Železnice Srbije“ ad, a s obzirom da se odnosi na zaradu za avgust 2014. godine, ima retroaktivno dejstvo od 01.08.2014. godine, te ga je poništio.
Drugostepeni sud nije prihvatio stanovište prvostepenog suda nalazeći da je zasnovan na pogrešnoj primeni materijalnog prava. Taj sud je ocenio da su shodno članu 192. Zakona o radu o pravu tužioca na naknadu zarade za vreme obavljanja dužnosti zamenika predsednika Sindikata radnika železničara Srbije odlučila lica ovlašćena od strane generalnog direktora tužene Železnice Srbije ad – da u njegovom odsustvu ili tokom njegove sprečnosti obavljaju određene poslove, da je shodno članu 193. Zakona o radu rešenje u pisanom obliku, sa obrazloženjem i poukom o pravnom leku, tužiocu uručeno na zakonom propisani način i da je prema članu 31. aneksa kolektivnog ugovora tužene Železnice Srbije ad od 23.06.2014. godine naknada zarada svih sindikalnih predstavnika, osim predsednika sindikata, određena u visini od 1,7 prosečne neto zarade u Železnici Srbije ad, ostvarene u mesecu koji prethodi mesecu za koji se naknada zarade isplaćuje, uvećana za poreze i doprinose.
Pobijano rešenje doneto je u skladu sa noveliranim normama Zakona o radu, koje se primenjuju od 29.07.2014. godine, tako da se nezavisno od dana donošenja spornog rešenja 22.08.2014. godine njegovo dejstvo od zarade za avgust 2014. godine ne može smatrati retroaktivnim.
U odnosu na tuženu Infrastrukturu železnice Srbije ad prvostepena presuda je ukinuta sa obrazloženjem da se u odsustvu njene saglasnosti da stupi u parnicu, proširenje tužbe na to pravno lice ne može prihvatiti.
Protivno revizijskim navodima, Vrhovni sud nalazi da je presuda Apelacionog suda u Beogradu zasnovana na pravilnoj primeni materijalnog prava.
Članom 192. stav 1. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ broj 24/05 sa izmenama i dopunama) propisano je da o pravima, obavezama i odgovornostima iz radnog odnosa, u pravnom licu odlučuje nadležni organ kod poslodavca, odnosno lice utvrđeno zakonom ili opštim aktom poslodavca ili lice koje oni ovlaste (tačka 1.) te da se ovlašćenje iz stava 1. ovog člana daje u pisanom obliku (stav 2. istog člana).
Članom 193. stav 1. Zakona o radu propisano je da se zaposlenom u pisanom obliku dostavlja rešenje o ostvarivanju prava, obaveza i odgovornosti sa obrazloženjem i poukom o pravnom leku, osim u slučaju iz člana 172. ovog zakona.
Članom 172. stav 1. Zakona o radu propisano je da je uz aneks ugovora o radu poslodavac dužan da zaposlenom dostavi pisano obaveštenje koje sadrži razloge za ponuđeni aneks ugovora u roku u kome zaposleni treba da se izjasni, a koji ne može biti kraći od 8 radnih dana i pravne posledice koje mogu da nastanu nepotpisivanjem aneksa ugovora.
Članom 171. stav 1. Zakona o radu propisano je da poslodavac zaposlenom može da ponudi izmenu ugovorenih uslova rada (aneks ugovora) radi premeštaja na drugi odgovarajući posao zbog potreba procesa i organizacije rada, radi premeštaja na drugo radno mesto kod istog poslodavaca u skladu sa članom 173. ovog zakona, radi upućivanja na rad na odgovrarajući posao kod drugog poslodavca u skladu sa članom 174. ovog zakona, ako je zaposlenom koji je višak obezbedio ostvarivanje prava iz člana 155. stav 1. tačka 5. ovog zakona, radi promene elemenata za utvrđivanje osnovne zarade, radnog učinka, naknade zarade, uvećane zarade i drugih primanja zaposlenih koji su sadržani u ugovoru o radu u skladu sa članom 33. stav 1. tačka 11. ovog zakona i u drugim slučajevima utvrđenim zakonom, opštim aktom i ugovorom o radu.
Članom 211. stav 1. Zakona o radu propisano je da se kolektivnim ugovorom i sporazumom između poslodavca i sindikata kod poslodavca predstavniku sindikata može utvrditi pravo na plaćeno odsustvo radi obavljanja sindikalne funkcije, srazmerno broju članova sindikata.
Članom 214. Zakona o radu propisano je da sindikalni predstavnik koji sa rada odsustvuje u skladu sa članom 211-213. ovog zakona, ima pravo na naknadu zarade koja ne može biti veća od njegove prosečne plate u prethodnih 12 meseci u skladu sa opštim aktom i ugovorom o radu (prvi stav) i da naknadu zarade iz stava 1. ovog člana plaća poslodavac (drugi stav).
Novelirane odredbe Zakona o radu stupile su na snagu dana 29.07.2014. godine i tužena Železnica Srbije ad je bila obavezna da sa njima uskladi naknadu zarade tužioca, kao zemenika predsednika sindikata. Okolnost da je to učinila rešenjem, a ne aneksom ugovora o radu, ne dovodi u sumnju njegovu zakonitost imajući u vidu citirane zakonske odredbe i činjenicu da u konkretnom slučaju nije bilo mesta primeni citirane odredbe člana 171. stav 1. Zakona o radu, jer je angažovanju na mestu funkcionera sindikalne organizacije tužilac svojevoljno pristupio, odnosno do prestanka obavljanja poslova određenih ugovorom o radu koji je sa svojim poslodavcem zaključio nije došlo voljom poslodavca uslovljenom procesnom proizvodnje ili drugim okolnostima poslovne prirode. Navedena odredba obavezuje poslodavca da aneksom ugovora zaposlenom ponudi izmenu ugovorenih uslova rada u taksativno nabrojanim slučajevima iz člana 171. stav 1. Zakona o radu. U konkretnom slučaju tužilac je prihvatio angažovanje u radu sindikata u funkciji zamenika predstnika sindikata, iz kog razloga je takođe rešenjem svog poslodavca broj 300/2014-... od 30.05.2014. godine (rešenjem, a ne aneksom ugovora o radu) oslobođen obaveze obavljanja poslova za koje je zaključio ugovor o radu, pa kod izmene visine naknade zarade utvrđene drugim stavom izreke tog rešenja nije bilo mesta sačinjavanju aneksa ugovora o radu, jer pobijanim rešenjem od 22.08.2014. godine nije menjan ugovor o radu već samo rešenje doneto dana 30.05.2014. godine.
Predmetno rešenje, potpisano od strane izvršnog direktora za infrastrukturu i prevoz i izvršnog direktora za strategiju, razvoj i zajedničke poslove na osnovu pisanog ovlašćenja datog tim licima od strane generalnog direktora pod brojem 300/2013-2016 od 28.03.2013. godine, tužiocu je po odbijanju neposrednog prijema pravilno uručeno preko oglasne table i protivno revizijskim navodima dostavljanje nije bilo obavljeno suprotno članu 193. u vezi sa članom 185. ZPP.
Članom 193. Zakona o radu propisano je da se rešenje o ostvarivanju prava, obaveza i odgovornosti, sa obrazloženjem i poukom o pravnom leku zaposlenom dostavlja u pisanom obliku, osim u slučaju iz člana 172. ovog zakona (prvi stav) i da se odredbe člana 185. stav 2-4. ovog zakona odnose i na postupak dostavljanja rešenja iz stava 1. ovog člana (drugi stav).
Članom 172. regulisano je dostavljanje aneksa ugovora o radu zaposlenom, a članom 185. propisano je da se rešenje zaposlenom mora dostaviti lično, u prostorijama poslodavca, odnosno na adresu prebivališta ili boravišta zaposlenog (drugi stav) i da ako poslodavac zaposlenom nije mogao da dostavi rešenje u smislu stava 2. ovog člana, dužan je da o tome sačini pisanu belešku (treći stav).
Nakon tužiočevog odbijanja prijema predmetnog rešenja, shodno članu 185. stav 3. Zakona o radu sačinjena je službena beleška broj 04/2014-610 od 08.09.2014. godine u kojoj je konstatovano da je tužiocu saopšteno da će rešenje biti istaknuto na oglasnoj tabli poslodavca i na vratima njegove kancelarije, što je i učinjeno pa poslodavac nije bio obavezan da u slučaju neposrednog odbijanja prijema tužiocu dostavu pokuša i preko pošte na adresu njegovog prebivališta.
Vrhovni sud je cenio i ostale navode revizije, ali ih posebno ne obrazlaže, jer su bez uticaja na mogućnost drugačijeg presuđenja.
Iz izloženih razloga, primenom člana 414. ZPP, odlučeno je kao u prvom stavu izreke.
Zahtev tužene Infrastrukture železnice Srbije ad za naknadu troškova sačinjavanja odgovora na reviziju odbijen je kao neosnovan drugim stavom izreke, jer taj izdatak shodno članu 154. stav 1. ZPP ne predstavlja potreban trošak.
Predsednik veća-sudija
Jelica Bojanić Kerkez,s.r.
Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić