
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 1062/2021
19.05.2021. godina
Beograd
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Jasminke Stanojević, predsednika veća, Biserke Živanović, Spomenke Zarić, Jelice Bojanić Kerkez i Božidara Vujičića, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Dejan Trenčić, advokat iz ..., protiv tužene ''Infrastruktura železnice Srbije'' a.d., Beograd, radi isplate naknade, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 3778/20 od 22.01.2021. godine, u sednici veća održanoj 19.05.2021. godine, doneo je
R E Š E NJ E
PRIHVATA SE odlučivanje o reviziji tužioca kao o izuzetno dozvoljenoj.
UKIDAJU SE presuda Apelacionog suda u Beogradu Gž1 3778/20 od 22.01.2021. godine i presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 2223/19 od 24.09.2020. godine i predmet VRAĆA prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 2223/19 od 24.09.2020. godine, odbijen je osnovni tužbeni zahtev da se obaveže tužena da tužiocu isplati naknadu za ishranu u toku rada, za period od 01.05.2016. godine do 01.03.2017. godine, ukupan iznos 101.285,84 dinara, a za period od 01.05.2016. godine do 01.03.2017. godine isplati ukupan iznos od 38.648,83 dinara. Odbijen je i eventualni tužbeni zahtev da se obaveže tužena da tužiocu na ime neisplaćene naknade za ishranu u toku rada, za period od 01.05.2016. godine do 01.03.2017. godine, isplati ukupan iznos od 60.771,50 dinara, a za period od 01.05.2016. godine do 01.03.2017. godine isplati ukupan iznos od 28.986,63 dinara, sve sa zakonskom zateznom kamatom kako je izrekom navedeno. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.
Apelacioni sud u Beogradu je presudom Gž1 3778/20 od 22.01.2021. godine, stavom prvim izreke, odbio žalbu tužioca i potvrdio prvostepenu presudu. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tužilac je blagovremeno izjavio reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava, predlažući da se o reviziji odlučuje kao o izuzetno dozvoljenoj, u smislu člana 404. Zakona o parničnom postupku.
Vrhovni kasacioni sud je zaključio da su ispunjeni uslovi iz člana 404. Zakona o parničnom postupku – ZPP (''Službeni glasnik RS'' br. 72/11, 55/14, 87/18), za odlučivanje o reviziji kao o izuzetno dozvoljenoj radi ujednačavanja sudske prakse, budući da je Vrhovni kasacioni sud u više odluka izrazio stav o situaciji kada poslodavac pravo zaposlenih na isplatu troškova za ishranu u toku rada i regresa za korišćenje godišnjeg odmora ne iskaže u platnoj listi zaposlenih, a koji se razlikuje od stava izraženog u pobijanoj presudi.
Ispitujući pravilnost pobijane presude na osnovu člana 408. ZPP, Vrhovni kasacioni sud je utvrdio da je revizija osnovana.
Prema činjeničnom stanju na kome su zasnovane pobijane odluke, tužilac je bio u radnom odnosu kod ''Železnice Srbije'' a.d. počev od 2003. godine, obavljao je poslove ..., kada je nakon statusnih promena tužena preuzela zaposlene koji su nastavili rad pod istim uslovima, između ostalih i ovde tužioca, koji je premešten na poslove ... u OJ Pružnoj deonici ... . Veštačenjem radi utvrđivanja da li je tužiocu za sporni period obračunat i isplaćen topli obrok i regres utvrđeno je da tužena nije navela vrednost naknade za ishranu u toku rada i vrednost 1/12 regresa za korišćenje godišnjeg odmora po vrednosti jednog radnog časa, a nije dostavljena na uvid ni posebna odluka kojom bi bila propisana visina primanja po osnovu toplog obroka i regresa. Imajući u vidu obračunske liste tužioca proizlazi da je tužena isplaćivala osnovnu zaradu tužiocu po vrednosti jednog radnog časa, u skladu sa Kolektivnim ugovorom, s tim da tužena nije naknadu na ime toplog obroka i regresa prikazivala odvojeno od osnovne zarade u obračunskim listama tužioca, a nema opšteg akta koji bi bio instrument za drugačiju realizaciju traženih naknada.
Nižestepenim odlukama je odbijen tužbeni zahtev za isplatu naknade regresa za godišnji odmor, kao i naknade na ime troškova ishrane u toku rada, uz zaključak sudova da su ovi troškovi tužiocu isplaćeni pravilno, kroz cenu rada, a prema opštim aktima tuženog.
Vrhovni kasacioni sud nalazi da je nižestepenim odlukama pogrešno primenjeno materijalno pravo, zbog čega je činjenično stanje ostalo nepravilno utvrđeno.
Zakonom o radu propisano je pravo zaposlenog na naknadu troškova u vezi sa radom, a Zakonom o izmenama i dopunama Zakona o radu (“Službeni glasnik RS” br.61/05), koji se primenjuje od 01.01.2006. godine, ponovo je propisano i pravo na naknadu troškova za ishranu u toku rada i za regres za korišćenje godišnjeg odmora (član 118. tačka 1, 5. i 6.), a što mora biti iskazano u obračunskoj listi za sve zaposlene. Počev od 01.01.2006. godine poslodavcima je ostavljena mogućnost da svojim aktima o raspodeli zarade mogu ugovoriti manji ili veći iznos regresa i toplog obroka od onoga koji je predviđen Opštim kolektivnim ugovorom i Zakonom o radu, ali samo ukoliko su doneli Odluku kojom su predvideli visinu regresa i toplog obroka. Međutim, u konkretnom slučaju tuženi u toku postupka nije dostavio takvu odluku sudu, kao ni sudskom veštaku radi izrade nalaza i mišljenja, iz čega se osnovano može zaključiti da istu nije ni doneo. Pri tom, visina troškova na ime regresa za godišnji odmor i na ime troškova ishrane u toku rada mora biti određena linearno za sve zaposlene, odnosno ovi troškovi moraju biti isplaćeni svim zaposlenima u istom iznosu, bez obzira na stručnu spremu, zvanje i radno mesto. Imajući ovo u vidu, ne može se prihvatiti ni navod tuženog, kao ni zaključak drugostepenog suda, da su zaposlenima, pa i tužiocu, ovi troškovi isplaćeni kroz visinu cene rada, s obzirom da tuženi nije mogao da se izjasni o njihovoj visini, niti je iznos naknade za regres i topli obrok iskazao u platnoj listi zaposlenih (pa i tužioca), kako je to propisano članom 105. stav 1. i članom 121. stav 1. Zakona o radu. Na osnovu iznetog, proizlazi zaključak da je tuženi, u pogledu isplate navedenih naknada, citirane zakonske odredbe primenjivao na štetu tužioca.
Iz tih razloga, Vrhovni kasacioni sud je primenom člana 416.stav 2. ZPP odlučio kao u stavu drugom izreke. Ukinuta je i odluka o troškovima spora, jer zavisi od konačnog ishoda spora, saglasno članu 165. ZPP.
U ponovnom postupku prvostepeni sud će u skladu sa datim primedbama ponovo odlučiti o zahtevu tužioca za isplatu troškova ishrane u toku rada i regresa za korišćenje godišnjeg odmora u traženom periodu, imajući pri tom u vidu i da su pravne posledice statusnih promena nastupile 01.09.2015. godine, od kada je tužilac u radnom odnosu kod tužene ''Infrastrukture železnice Srbije'' a.d.
Predsednik veća - sudija
Jasminka Stanojević, s.r.
Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić