![](/sites/default/files/grb-srb.png)
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 1133/2022
26.10.2022. godina
Beograd
U IME NARODA
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Dobrile Strajina, predsednika veća, Gordane Komnenić, Dragane Mirosavljević, Mirjane Andrijašević i Zorana Hadžića, članova veća, u parnici tužilaca AA iz ..., BB iz ... i VV iz ..., čiji je zajednički punomoćnik Milan Petrović, advokat iz ..., protiv tuženog JP „EPS”, Ogranak RB „Kolubara”, Lazarevac, čiji je punomoćnik Aleksandar Budalić, advokat iz ..., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 2783/21 od 08.10.2021. godine, u sednici veća održanoj 26.10.2022. godine, doneo je
P R E S U D U
DOZVOLJAVA SE odlučivanje o posebnoj reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 2783/21 od 08.10.2021. godine.
PREINAČAVAJU SE: presuda Apelacionog suda u Beogradu Gž1 2783/21 od 08.10.2021. godine i presuda Osnovnog suda u Lazarevcu P1 109/20 od 15.06.2021. godine, tako što se ODBIJAJU kao neosnovani, tužbeni zahtevi tužilaca i to:
tužbeni zahtev tužioca AA kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime naknade štete zbog manje isplaćene zarade isplati za period od 01.07.2012. godine zaključno sa 31.12.2012. godine i za period od 01.01.2014. godine zaključno sa 01.02.2015. godine pojedinačno opredeljene mesečne iznose sa pripadajućom kamatom i da na te iznose uplati na ime tužioca doprinose za obavezno penzijsko i invalidsko osiguranje kod RF PIO;
tužbeni zahtev tužioca BB iz ... kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime naknade štete zbog manje isplaćene zarade za period od 01.07.2012. godine zaključno sa 31.12.2012. godine i za period od 01.01.2014. godine zaključno sa 05.05.2015. godine isplati pojedinačno opredeljene mesečne iznose sa pripadajućom kamatom i da na te iznose uplati na ime tužioca doprinose za obavezno penzijsko i invalidsko osiguranje kod RF PIO; i
tužbeni zahtev tužioca VV iz ..., kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime naknade štete zbog manje isplaćene zarade za period od 01.07.2012. godine zaključno sa 31.12.2012. godine i za period od 01.01.2014. godine zaključno sa 05.05.2015. godine isplati pojedinačno opredeljene mesečne iznose sa pripadajućom kamatom i da na te iznose uplati na ime tužioca doprinose za obavezno penzijsko i invalidsko osiguranje kod RF PIO i ODBIJA zahtev tužilaca za naknadu troškova postupka.
OBAVEZUJU SE tužioci da tuženom naknade troškove celog postupka od 119.847,91 dinara, u roku od osam dana od dana prijema prepisa presude.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Osnovnog suda u Lazarevcu P1 109/20 od 15.06.2021. godine, stavom prvim, drugim, trećim i četvrtim izreke, obavezan je tuženi da tužiocima na ime naknade štete zbog manje isplaćene zarade, za period od jula 2012. godine zaključno sa decembrom 2012. godine i za period od januara 2014. godine zaključno sa januarom 2015. godnine, isplati pojedinačne mesečne iznose, sa pripadajućom kamatom i da na dosuđene iznose u korist tužilaca uplati RF PIO doprinose za obavezno penzijsko i invalidsko osiguranje. Stavom četvrtim izreke, obavezan je tuženi da tužiocima naknadi troškove postupka od 283.500,00 dinara.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1 2783/21 od 08.10.2021. godine, stavom prvim izreke, odbijena je žalba tuženog i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tuženog za naknadu troškova drugostepenog postupka.
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tuženi je blagovremeno izjavio reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava, s pozivom na odredbu člana 404. ZPP.
Vrhovni kasacioni sud je dozvolio odlučivanje o posebnoj reviziji tuženog na osnovu člana 404. ZPP („Sl. glasnik RS“, br. 72/11...18/20) smatrajući da postoji potreba za ujednačavanjem sudske prakse u pogledu prava zaposlenih kod tuženog na isplatu jednake zarade, nakon statusnih promena, pa je odlučio kao u stavu prvom izreke.
Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu presudu primenom člana 408. Zakona o parničnom postupku i ocenio da je revizija osnovana.
U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stava 2. tačke 2. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužioci su u radnom odnosu do 31.12.2013. godine kod privrednog društva „Kolubara Metal“ d.o.o. kada je ovo privredno društvo statusnom promenom pripojeno privrednom društvu RB „Kolubara“ d.o.o. Lazarevac. Tuženi je pravni sledbenik društva sticaoca RB „Kolubara“ d.o.o. Lazarevac. Odredbom člana 11. ugovora o pripajanju određeno je da je društvo sticalac kao poslodavac sledbenik dužno da na zaposlene društva prenosioca primenjuje opšti akt društva prenosioca - poslodavca prethodnika najmanje godinu dana od dana izvršene statusne promene - promene poslodavca u skladu sa članom 150. Zakona o radu. Tokom 2012. godine prethodni poslodavac „Kolubara Metal“, a u periodu od januara 2014. godine do februara 2015. godine poslodavac sledbenik je na osnovu sporazuma zaključenim sa sindikatom utvrđivao posebnu cenu radnog sata za zaposlene u ogranak „Kolubara Metal“ u nižoj vrednosti od vrednosti cene rada određene za ostale zaposlene. Kod poslodavca sledbenika zaključen je nov kolektivni ugovor u februaru 2015. godine. Dosuđeni iznosi predstavljaju razliku između zarade obračunate na osnovu manje vrednosti radnog časa za zaposlene u PD „Kolubara Metal“ tokom 2012. godine, odnosno u ogranku „Kolubara Metal“ za period od januara 2014. do januara 2015. godine u odnosu na zaradu obračunatu po vrednosti radnog časa određeno za ostale zaposlene kod poslodavca sledbenika PD RB „Kolubara “ čiju je visinu prvostepeni sud utvrdio na osnovu rezultata veštačenja obavljenog od strane veštaka ekonomsko-finansijske struke na čiju računsku tačnost nije bilo primedbi.
Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi su obavezali tuženog da tužiocima isplati na ime naknade štete zbog manje isplaćene zarade utvrđene novčane iznose, uz zaključak da tužioci imaju pravo na isplatu razlike zarade, jer je vrednost radnog časa morala biti utvrđivana zaposlenima u visini vrednosti radnog časa za najjednostavniji rad koji se primenjuje kod osnivača PD RB „Kolubara “ d.o.o. samo u 2012. godini kao godini u kojoj je zaključen kolektivni ugovor budući da na to upućuje iskaz za „tekuću godinu“. Vrednost radnog časa za naredne godine ugovorne strane samostalno utvrđuju sporazumom a do njegovog zaključenja primenjuje se vrednost radnog časa utvrđena za mesec decembar kalendarske godine koja joj je prethodila, kako to proizlazi iz stava 2. naznačene norme i može se sporazumno primeniti u slučaju bitnih promena na okolnosti. Zbog toga, po stanovištu nižestepenih sudova zaposlenima u „Kolubara Metal“ d.o.o. tokom 2012. godine nije mogla biti isplaćivana zarada po ceni radnog časa manjoj od cene radnog časa osnivača PD RB „Kolubara “ d.o.o. zbog čega tužiocima za utuženi period 2012. godine pripada razlika za 2012. godinu. Nakon izvršene statusne promene, počev od 01.01.2014. godine, tuženi nije mogao da sa ovlašćenim sindikatom zaključi sporazume o vrednosti radnog časa za zaposlene u Ogranku „Kolubara metal“ koji su u manjoj vrednosti od vrednosti radnog časa određenog za zaposlene u ostalim organizacionim jedinicama. Poslodavac sledbenik je, u roku iz člana 150. Zakona o radu, imao mogućnost da izmeni opšte akte i kolektivni ugovor i izjednači koeficijente za radna mesta, te na taj način ispuni zakonsku obavezu da zaposlenima isplaćuje jednaku zaradu za isti rad, kao što je to učinio nakon utuženog perioda. Bez opravdanog razloga zaposleni iz pripojenog privrednog društva stavljeni su u neravnopravan položaj u odnosu na druge zaposlene kod poslodavca, čime je, suprotno pravilima iz čl. 18, 19. i 20. Zakona o radu, izvršena njihova diskriminacija po osnovu prava na isplatu zarade prema vrednosti radnog časa određenog za druge zaposlene.
Po oceni Vrhovnog kasacionog suda ovakvo stanovište nižestepenih sudova zasniva se na pogrešnoj primeni materijalnog prava.
Prema odredbi člana 150. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ br. 24/05, 61/05 ... 75/14), poslodavac sledbenik dužan je da primenjuje opšti akt poslodavca prethodnika najmanje godinu dana od dana promene poslodavca, osim ako pre isteka tog roka: 1) istekne vreme na koje je zaključen kolektivni ugovor kod poslodavca prethodnika; 2) kod poslodavca sledbenika bude zaključen novi kolektivni ugovor.
Odredbom člana 33. stav 1. Kolektivnog ugovora DP „Kolubara Metal“ predviđeno je da se vrednost radnog časa za tekuću godinu utvrđuje za svaki mesec u visini vrednosti radnog časa za najjednostavniji rad, koji se primenjuje kod osnivača PD RB „Kolubara“ d.o.o. Lazarevac, a eventualnu veću vrednost, ugovorne strane mogu sporazumno naknadno utvrditi. Prema stavu 3. istog člana, ako se u toku kalendarske godine bitno promene okolnosti na osnovu kojih je utvrđena vrednost radnog časa za najjednostavniji rad, ugovorne strane će ga sporazumno promeniti.
U konkretnom slučaju, nakon izvršene statusne promene pripajanja PD „Kolubara Metal“ d.o.o. tuženom PD RB „Kolubara“ d.o.o, poslodavac sledbenik je shodno odredbi člana 11. Ugovora o pripajanju, na zaposlene pripojenog preduzeća primenjivao opšte akte „Kolubare Metal“ d.o.o. još godinu dana, u periodu od 01.01.2014. do 01.02.2015. godine, u skladu sa članom 150. Zakona o radu. Odredbom člana 33. stav 3. Kolektivnog ugovora „Kolubara Metal“, koji je tuženi kao poslodavac sledbenik nastavio da primenjuje u navedenom periodu bio je uređen način određivanja vrednosti radnog časa zaposlenih u slučaju promenjenih okolnosti. Vrednost radnog časa zaposlenih u Ogranku „Kolubara Metal“ je utvrđivana za svaki pojedinačni mesec u spornom periodu na osnovu saglasnih izjava predstavnika zaposlenih u sindikatu i direktora tuženog poslodavca sledbenika, a ovako zaključene sporazume niko nije osporavao u odgovarajućem postupku pa oni proizvode pravno dejstvo.
Tuženi kao poslodavac sledbenik je u skladu sa članom 150. Zakona o radu bio dužan da najmanje godinu dana nakon pripajanja primenjuje kolektivni ugovor poslodavca prethodnika – što znači i odredbu člana 33. stav 3. tog opšteg akta, osim ako pre isteka tog roka kod poslodavca sledbenika nije zaključen novi kolektivni ugovor. Obavezna primena opšteg akta poslodavca prethodnika od strane poslodavca sledbenika u periodu od najmanje godinu dana može dovesti do toga da zaposleni kod poslodavca prethodnika u tom periodu ostvaruju manju ili veću zaradu od zaposlenih kod poslodavca sledbenika. U ovom slučaju do toga nije došlo zato što su zaposleni u Ogranku „Kolubara Metal“ na osnovu svog opšteg akta imali veći koeficijent za obračun zarada od zaposlenih u RB „Kolubara“, pa su kroz sporazumno utvrđeno manju vrednost radnog časa njihove zarade u 2014. godini bili faktički izjednačeni sa zaradama zaposlenih u ostalim organizacionim jedinicama tuženog. Koeficijenti i vrednost radnog časa svih zaposlenih kod tuženog koji obavljaju iste poslove normativno su izjednačeni u januaru 2015. godine izmenama odluka o koeficijentima, odnosno u februaru mesecu iste godine stupanjem na snagu Posebnog kolektivnog ugovora JP „Elektroprivreda Srbije“.
Neprihvatljivo je stanovište nižestepenih sudova da su zaposleni iz pripojenog društva stavljani u neravnopravan položaj u odnosu na druge zaposlene kod tuženog, te da je time, suprotno pravilima iz čl. 18, 19. i 20. Zakona o radu, izvršena njihova diskriminacija po osnovu prava na isplatu zarade. Za postojanje diskriminacije u smislu navedenih odredaba Zakona o radu neophodno je da se zaposleni stavi u nepovoljniji položaj u odnosu na druga zaposlena lica u istoj ili sličnoj situaciji s obzirom na neko lično svojstvo. Tužioci i drugi zaposleni u pripojenom privrednom društvu nisu bili stavljeni u nepovoljniji položaj u pogledu prava na zaradu, niti se zaposlenje u Ogranku „Kolubara Metal“ može smatrati ličnim svojstvom.
Imajući u vidu sve navedeno pogrešno su nižestepeni sudovi primenili materijalno pravo kada su utvrdili tužiocima pravo na naknadu štete zbog manje isplaćene zarade za period od aprila 2012. godine do decembra 2012. godine i za period od januara 2014. zaključno sa januarom 2015. godine.
Saglasno izloženom, na osnovu člana 416. stav 1. ZPP, odlučeno je kao u drugom stavu izreke.
Tuženi je uspeo u postupku po reviziji, pa mu, primenom člana 153. i 154. ZPP, pripadaju i opredeljeni troškovi celog postupka, koji su mu dosuđeni u visini od 18.000,00 dinara za sastav revizije od strane punomoćnika iz reda advokata, prema Advokatskoj tarifi važećoj u vreme preduzimanja te parnične radnje („Službeni glasnik RS“ broj 72/2021 od 14.04.2021. godine), kao i troškovi sudskih taksi na odgovor na tužbu od 9.258,90 dinara, na reviziju 37.035,60 dinara i odluku po reviziji od 55.553,41 dinara, prema Zakonu o sudskim taksama („Službeni glasnik RS“ br. 28/94, 53/95...95/18).
Na osnovu iznetog, primenom člana 165. stav 2. ZPP, Vrhovni kasacioni sud je odlučio kao u stavu trećem izreke.
Predsednik veća – sudija
Dobrila Strajina, s.r.
Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić