
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 1249/2020
02.07.2020. godina
Beograd
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branislave Apostolović, predsednika veća, Branislava Bosiljkovića, Branke Dražić, Dobrile Strajina i Marine Milanović, članova veća, u parnici iz tužilaca AA iz ..., BB iz ..., VV iz ..., GG iz ... i DD iz ..., čiji je zajednički punomoćnik Jasmina Mihailović, advokat iz ..., protiv tuženog „Gorenje aparati za domaćinstvo“ d.o.o. Valjevo, čiji je punomoćnik Veran Panić, advokat iz ..., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 3249/19 od 13.12.2019. godine, u sednici veća održanoj 02.07.2020. godine, doneo je
R E Š E NJ E
NE DOZVOLJAVA SE posebna revizija tuženog izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 3249/19 od 13.12.2019. godine.
ODBACUJE SE kao nedozvoljena revizija tuženog izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 3249/19 od 13.12.2019. godine.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Osnovnog suda u Valjevu P1 167/19 od 15.10.2019. godine stavom prvim, drugim, trećim, četvrtim i petim izreke usvojen je tužbeni zahtev tužilaca pa je obavezan tuženi da tužiocima na ime manje isplaćene zarade (naknada za stalnost) za period od aprila 2016. godine do decembra 2018. godine) isplati mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom bliže navedene u ovim stavovima od dana dospelosti, pa do isplate. Stavom šestim izreke obavezan je tuženi da tužiocima kao solidarnim poveriocima na ime troškova postupka isplati iznos od 126.076,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 15.10.2019. godine, kao dana presuđenja pa do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1 3249/19 od 13.12.2019. godine, u stavu prvom izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tuženog i potvrđena je presuda Osnovnog suda u Valjevu P1 167/19 od 15.10.2019. godine u stavu prvom, drugom, trećem, četvrtom i petom izreke, kao i u delu stava šestom kojim je obavezan tuženi da tužiocima naknadi troškove spora u iznosu od 126.076,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti presude do isplate. Stavom drugim izreke preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u preostalom delu stava šestog presude Osnovnog suda u Valjevu P1 167/19 od 15.10.2019. godine i to tako što je odbijen zahtev tužilaca za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove postupka počev od 15.10.2019. godine do dana izvršnosti presude, kao neosnovan. Stavom trećim izreke odbijen je kao neosnovan zahtev tuženog za naknadu troškova drugostepenog postupka.
Protiv navedene presude reviziju je blagovremeno izjavio tuženi, zbog pogrešne primene materijalnog prava, s predlogom da se o istoj odluči u smislu člana 404. ZPP.
Prema odredbi člana 404. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 72/11, 49/13 – US, 74/13 – US i 55/14) – u daljem tekstu: ZPP, revizija je izuzetno dozvoljena zbog pogrešne primene materijalnog prava i protiv drugostepene presude koja ne bi mogla da se pobija revizijom ako je po oceni Vrhovnog kasacionog suda potrebno da se razmotre pravna pitanja od opšteg interesa ili pravna pitanja u interesu ravnopravnosti građana, radi ujednačavanja sudske prakse, kao i ako je potrebno novo tumačenje prava (posebna revizija).
Vrhovni kasacioni sud je našao da u ovom slučaju nisu ispunjeni uslovi da se dozvoli posebna revizija, jer ne postoji nijedan od razloga iz člana 404. stav 1. ZPP zbog kojih bi reviziju trebalo izuzetno dozvoliti. Naime, tvrdnju da je drugostepeni sud doneo više odluka kojima je u istovetnim činjenično-pravnim sporovima različito odlučivao, tuženi nije potkrepio odgovarajućim dokazima koji bi ukazivali na potrebu da se u postupku po posebnoj reviziji ujednači sudska praksa. Nakon razmatranja navoda revidenta o potrebi novog tumačenja prava koje se odnosi na odredbu člana 59. Pravilnika o radu tuženog od 25.08.2014. godine, Vrhovni kasacioni sud je ocenio da su nižestepeni sudovi navedenu odredbu tumačili na prihvatljiv način kada su zaključili da je tuženi imao pravo da isplaćuje ili da ne isplaćuje posebno primanje (naknadu za stalnost) zaposlenima, ali ukoliko je vršio isplatu - onda je bio dužan da to čini u skladu sa članom 59. Pravilnika, te nije mogao da umanjuje propisani iznos od 5.000,00 dinara zbog odsustva sa rada niti da isplaćeni iznos umanjuje srazmerno časovima rada tužilaca, jer takvi kriterijumi nisu predviđeni članom 59. Pravilnika tuženog.
Sledom navedenog, na osnovu člana 404. stav 2. ZPP, Vrhovni kasacioni sud nije dozvolio posebnu reviziju, pa je odlučio kao u stavu prvom izreke.
Ispitujući dozvoljnost revizije u smislu člana 410. stav 2. tačka 5. ZPP, Vrhovni kasacioni sud je utvrdio da revizija nije dozvoljena.
Prema članu 441. ZPP, revizija je uvek dozvoljena u sporovima o zasnivanju, postojanju i prestanku radnog odnosa. Ukoliko se tužbeni zahtev odnosi na potraživanje u novcu u radnom sporu, dozvoljenost revizije se ocenjuje na osnovu člana 403. stav 3. ZPP, prema kome revizija nije dozvoljena ako vrednost predmeta spora pobijenog dela ne prelazi dinarsku protivvrednost od 40.000 evra po srednjem kursu NBS na dan podnošenja tužbe.
Tužba radi isplate na ime naknade za stalnost podneta je dana 06.05.2019. godine a vrednost predmeta spora u tužbi označena je u iznosu od 21.030,00 dinara. Podneskom od 2.09.2019. godine tužioci su preinačili tužbu opredelivši vrednost spora na iznos od 57.913,28 dinara, koji iznos očigledno ne prelazi dinarsku protivvrednost iznosa od 40.000 evra po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan preinačenja tužbe, pa revizija tuženog nije dozvoljena.
Na osnovu člana 413. ZPP, Vrhovni kasacioni sud je odlučio kao u stavu drugom izreke.
Predsednik veća-sudija
Branislava Apostolović, s.r.
Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić