
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 1255/2015
09.03.2016. godina
Beograd
U IME NARODA
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Predraga Trifunovića, predsednika veća, Zvezdane Lutovac i Jelene Borovac, članova veća, u radnom sporu tužioca N.G. iz S., koga zastupa punomoćnik M.G., advokat iz S., protiv tuženog D.a. d.o.o. B., koga zastupa punomoćnik M.B., zaposlena kod tuženog, radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1. 1146/14 od 01. septembra 2014. godine, u sednici veća održanoj 09.03.2016. godine, doneo je
P R E S U D U
PREINAČUJU SE presuda Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1. 1146/14 od 01. septembra 2014. godine i presuda Osnovnog suda u Somboru 2 P1-295/13 od 19.02.2014. godine i utvrđuje da je tužilac zasnovao radni odnos na neodređeno vreme kod tuženog počev od 01.01.2013. godine.
OBAVEZUJE SE tuženi da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati 109.500,00 dinara u roku od 15 dana po prijemu presude pod pretnjom izvršenja.
O b r a z l o ž e nj e
Pobijanom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužioca i potvrđena je prvostepena presuda - Osnovnog suda u Somboru 2 P1-295/13 od 19.02.2014. godine kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio utvrđenje da je kod tuženog zasnovao radni odnos na neodređeno vreme počev od 01.01.2013. godine.
Protiv pravnosnažne drugostepene presude tužilac je blagovremeno izjavio reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava.
Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu presudu na osnovu člana 408. ZPP, pa je našao da je revizija osnovana.
U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.
Tužilac je sa tuženim zaključio više ugovora na određeno vreme počev od 28.11.2011. godine, pa zaključno sa 21.01.2013. godine. Po prvom ugovoru radio je na poslovima referenta za popravku i održavanje vozila, a kasnije na poslovima kontrolora. Poslednji ugovor zaključen je po proteku 21 dana od prethodnog, za koje vreme je tužilac bio radno angažovan bez bilo kakvog ugovora.
Kod takvog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi smatraju da se nisu stekli uslovi za preobražaj radnog odnosa po ugovorima zaključenim na određeno vreme u radni odnos na neodređeno vreme po članu 37. stav 4. Zakona o radu jer je tužilac radio na sličnim poslovima po sukcesivnim ugovorima, koji nisu osporeni, niti je tužilac posle prestanka, a zaključenja novog, zahtevao njihov poništaj.
Izloženo stanovište nije pravilno.
Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da je tužilac posle isteka radnog odnosa u trajanju od jedne godine bez zaključenog ugovora o radu radio na poslovima kontrolora tehničkog pregleda III 21 dan. S obzirom da je tužilac radio u režimu rada na određeno vreme duže od jedne godine ispunjeni su uslovi za preobražaj radnog odnosa, jer je po isteku poslednjeg ugovora u 2012. godini tužilac bez pravnog osnova (ugovora o radu) faktički obavljao poslove duže od pet dana (21 dan).
Zakon o radnim odnosima koji je važio u vreme nastanka spornog odnosa ograničeno je trajanje radnog odnosa kod istog poslodavca na istovrsnim poslovima za period od 12 meseci. U okviru tog roka, između ugovornih strana može biti zaključeno više sukcesivnih ugovora. Ali čim protekne pet dana po jednom ugovoru ili završetku jedne godine (a zaposleni radi na istovrsnim poslovima) aktivira se pravilo o preobražaju, pa su bez obzira na zaključenje novog ugovora stekli uslovi za zasnivanje radnog odnosa na neodređeno vreme (prerastanje). U konkretnom slučaju, tužilac je radio slične poslove (poslovi kontrolora tehničkog pregleda i referenta za popravku i održavanje vozila su slični poslovi i zahtevaju isti stepen znanja i sposobnosti). Sa druge strane posle 01.01.2013. godine pa sve do 21.01.2013. godine kada je zaključio ponovo ugovor o radu na određeno vreme, tužilac je radio ''na crno'' bez ugovora, pa su se osim izloženog stvorili uslovi za zasnivanje radnog odnosa po pravilu o fikciji zasnivanja sadržanog u članu 32. stav 2. Zakona o radu.
Na nastavak i punovažnost ugovora o radu supsidijerno se primenjuju opšta pravila građanskog prava (obligacionog prava) o uslovima zaključenja ugovora, ako posebnim zakonom (Zakonom o radu) nisu propisana posebna pravila. U radnom kao i građanskom pravu važi načelo jednakosti ugovornih strana. Ali bez obzira na načelnu jednakost, postoji faktička jednakost, jer je poslodavac ekonomski jača ugovorna strana i određuje uslove rada i zaključenja ugovora. Zbog toga, normativna vlast poslodavca mora biti u skladu sa zakonom i načelima obligacionog prava koja ne mogu biti zloupotrebljavana. Brana od zloupotrebe je fikcija o zasnivanju radnog odnosa sadržana u članu 32. Zakona o radu po kojoj svaki dan rada kod poslodavca mora biti ''pokriven'', ali ta pokrivenost ne može biti naknadno regulisana ugovorom o radu kako je to tuženi poslodavac učinio, bez obzira na činjenicu što zaposleni kao slabija ugovorna strana nije zahtevao u kasnijem toku poništenje tako zaključenog ugovora ili što nije zahtevao zaštitu svog prava tražeći zaključenje odgovarajućeg ugovora. Na osnovu člana 416. stav 1. ZPP odlučeno je kao u izreci u stavu prvom.
Tužilac je uspeo u sporu pa su mu na osnovu čl. 152. i 153. ZPP i važećoj Advokatskoj tarifi priznati troškovi i to: na ime sastava tužbe 6.000,00 dinara, na ime zastupanja na pet ročišta 37.500,00 dinara i na ime sastava žalbe i revizije 66.000,00 dinara (ukupno 109.500,00 dinara).
Na osnovu člana 165. stav 2. ZPP odlučeno je kao u stavu drugom izreke.
Predsednik veća sudija
Predrag Trifunović,s.r.