
Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev2 1293/2024
21.11.2024. godina
Beograd
U IME NARODA
Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branislava Bosiljkovića, predsednika veća, Jelice Bojanić Kerkez, Radoslave Mađarov, Irene Vuković i Zorice Bulajić, članova veća, u parnici iz radnog odnosa tužilje AA iz ..., čiji je punomoćnik Miodrag Janjić advokat iz ..., protiv tužene Osnovne škole „Rade Drainac“ iz Beograda, koju zastupa Državno pravobranilaštvo sa sedištem u Beogradu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužene izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 5612/23 od 10.01.2024. godine, u sednici veća održanoj dana 21.11.2024. godine, doneo je
P R E S U D U
DOZVOLJAVA SE odlučivanje o posebnoj reviziji tužene izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 5612/23 od 10.01.2024. godine.
ODBIJA SE kao neosnovana revizija tužene izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 5612/23 od 10.01.2024. godine.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1 5612/23 od 10.01.2024. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 56/22 od 28.09.2023. godine kojom je obavezana tužena da po osnovu naknade troškova prevoza za dolazak i odlazak sa rada za period od 01.10.2020. godine do 31.01.2021. godine isplati tužilji novčane iznose navedene u prvom stavu izreke prvostepene presude sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog iznosa do isplate, kao i da tužilji naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 76.848,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana nastupanja uslova za izvršenje do isplate. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova postupka po žalbi.
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tužena je, zbog pogrešne primene materijalnog prava, blagovremeno izjavila reviziju predviđenu članom 404. ZPP (posebna revizija).
Po oceni Vrhovnog suda, pravnosnažne presude donete u istim činjeničnopravnim sporovima i priložene uz reviziju tužene opravdavaju potrebu odlučivanja o njenoj posebnoj reviziji radi ujednačavanja sudske prakse, zbog čega je na osnovu člana 404. ZPP odlučeno kao u prvom stavu izreke.
Odlučujući o izjavljenoj reviziji, na osnovu člana 408. ZPP, Vrhovni sud je našao da revizija tužene nije osnovana.
U sprovedenom postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilja za dolazak na rad i odlazak sa rada koristi sopstveno vozilo. Ona je tuženoj 23.09.2020. godine podnela zahtev da joj se od oktobra meseca te godine troškovi prevoza isplaćuju u novcu, u visini cene mesečne pretplatne karte. Tužena o tom njenom zahtevu nije odlučila, niti je tužilji od oktobra 2023. godine troškove prevoza isplaćivala u gotovom novcu, već je to i dalje činila uplatom na tužiljinu personalizovanu BUS-PLUS karticu.
Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su usvojili tužbeni zahtev i obavezali tuženu da za period od oktobra 2020. godine do januara 2021. godine isplati tužilji troškove prevoza.
Po stanovištu prvostepenog suda, zasnovanom na odredbi člana 118. stav 1. tačka 1. Zakona o radu i odredbi člana 26. stav 1. Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u osnovnim i srednjim školama i domovima učenika, zaposleni imaju pravo na novčanu naknadu troškova prevoza u visini cene prevozne karte u javnom saobraćaju, tako da su irelevantni navodi tužene da su oni isplaćivani tužilji uplatom na njenu personalizovanu BUS-PLUS karticu, jer takav način naknade troškova prevoza nije predviđen opštim aktom.
Drugostepeni sud je odbio žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu. Žalbeni navodi tužene da je Grad Beograd, koji je po zakonu dužan da obezbedi sredstva za prevoz zaposlenih u ustanovama obrazovanja, opredelio da se naknada zaposlenima isplaćuje obezbeđenjem mesečne pretplatne karte u okviru sistema BUS- PLUS, ocenjeni su kao irelevantni za pravilnost prvostepene presude.
Po oceni revizijskog suda, materijalno pravo je u ovom sporu pravilno primenjeno, zbog čega se zakonitost drugostepene presude neosnovano osporava revizijom tužene.
Pravo zaposlenog na naknadu troškova za dolazak na rad i odlazak sa rada je pravo ustanovljeno zakonom. Odredbom člana 118. stav 1. Zakona o radu propisano je da zaposleni ima pravo na naknadu troškova u skladu sa opštim aktom i ugovorom o radu, i to za dolazak i odlazak sa rada u visini cene prevozne karte u javnom prevozu, ako poslodavac nije obezbedio sopstveni prevoz (tačka 1). U ovom slučaju nije sporno da tužena nije obezbedila sopstveni prevoz za svoje zaposlene.
Suština prava zajemčenog navedenom zakonskom odredbom je da se zaposlenom isplati naknada za troškove prevoza od mesta njegovog stanovanja do mesta rada. Opredeljenje zakonodavca da se naknada prizna u visini cene prevozne karte u javnom saobraćaju, ne znači da je korišćenje sredstava javnog prevoza zakonom propisano kao uslov za ostvarenje prava na ove troškove zaposlenog, koji prevoz do radnog mesta obezbeđuje na drugi način (svojim vozilom, taksi vozilom i slično).
Posebnim kolektivnim ugovorom za zaposlene u osnovnim i srednjim školama i domovima učenika („Službeni glasnik RS“, br. 21/15... 92/20), koji su zaključili Vlada i reprezentativni sindikati, uređena su prava, obaveze i odgovornosti iz rada i po osnovu rada zaposlenih u osnovnim i srednjim školama i domovima učenika kojima se sredstva za plate obezbeđuju u budžetu Republike Srbije, postupak njegove izmene i dopune, kao i međusobni odnosi učesnika (član 1). Označeni Kolektivni ugovor se neposredno primenjuje u svim osnovnim i srednjim školama i domovima učenika iz člana 1, a kolektivnim ugovorom kod poslodavca (ustanove) mogu se utvrditi veća prava od prava utvrđenih tim ugovorom, kao i druga prava koja nisu utvrđena ugovorom, u skladu sa zakonom (član 2). Odredbom člana 26. stav 1. tog Posebnog kolektivnog ugovora propisano je da zaposleni ima pravo na naknadu za dolazak i odlazak sa rada u visini cene prevozne karte u javnom saobraćaju (gradski, prigradski, međugradski) koja mora biti isplaćena do 05-og u mesecu za prethodni mesec, ukoliko nije obezbedio sopstveni prevoz. Prema stavu drugom te odredbe, na zahtev zaposlenog poslodavac je dužan da zaposlenom obezbedi mesečnu kartu za dolazak i odlazak sa rada, ukoliko nije obezbedio sopstveni prevoz.
Zakonom o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja („Službeni glasnik RS“, br. 88/17... 92/23) propisano je da se u budžetu jedinice lokalne samouprave obezbeđuju sredstva za prevoz zaposlenih (član 189. stav 1. tačka 6). Iz navedene odredbe sledi da jedinica lokalne samouprave obezbeđuje sredstva za prevoz zaposlenih u oblasti obrazovanja i vaspitanja, ali da ne može da uređuje uslove pod kojima se ostvaruju prava zaposlenih na troškove prevoza. To pravo zaposlenog u ustanovama obrazovanja i vaspitanja ostvaruje se u skladu sa opštim aktom – Posebnim kolektivnim ugovorom za zaposlene u osnovnim i srednjim školama i domovima učenika. Iz citirane odredbe člana 26. stav 1. i 2. tog Posebnog kolektivnog ugovora proizilazi da se troškovi prevoza zaposlenih isplaćuju u novcu (pravilo) u visini cene pretplatne karte u javnom saobraćaju koja mora biti isplaćena do 05-og u mesecu, a obezbeđenjem mesečne pretplatne karte samo ako to zahteva zaposleni (izuzetak). Zato Grad Beograd nije mogao svojom odlukom odrediti da se pravo zaposlenih u osnovnim i srednjim školama i domovima učenika na troškove prevoza ostvaruje isključivo obezbeđenjem mesečne pretplatne karte u okviru sistema BUS-PLUS.
U konkretnom slučaju, tužilja je podnela zahtev da joj se od oktobra 2023. godine troškovi prevoza isplaćuju u gotovom novcu. Tužena je sledstveno izloženom, bila dužna da od tada tužilji troškove prevoza isplaćuje na taj način. Okolnost da tužilja nije poništila personalizovanu BUS-PLUS kartu i tako onemogućila tuženu da joj troškove prevoza isplaćuje kao do tada, nisu od značaja za ostvarenje zakonskog prava tužilje na naknadu troškova prevoza u gotovom novcu (pravilo iz člana 26. stav 1. Posebnog kolektivnog ugovora).
Iz navedenih razloga, na osnovu člana 414. stav 1. ZPP, odlučeno je kao u drugom stavu izreke.
Predsednik veća - sudija
Branislav Bosiljković, s.r.
Za tačnost otpravka
Zamenik upravitelja pisarnice
Milanka Ranković