
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 1348/2021
23.06.2021. godina
Beograd
U IME NARODA
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Katarine Manojlović Andrić, predsednika veća, Gordane Džakula i Branislava Bosiljkovića, članova veća, u parnici iz radnog odnosa tužioca AA iz ..., koga zastupa Gordan Jezdić, advokat iz ..., ..., protiv tuženog „BB“ d.o.o. ..., čiji je punomoćnik Dejan Tadić, advokat iz ..., radi isplate zarade, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1 406/20 od 30.12.2020. godine, u sednici veća održanoj 23.06.2021. godine, doneo je
P R E S U D U
ODBIJA SE kao neosnovana revizija tužioca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1 406/20 od 30.12.2020. godine.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Osnovnog suda u Kragujevcu P1 1338/18 od 11.10.2019. godine, stavom prvim izreke, usvojen je tužbeni zahtev tužioca i obavezan tuženi da tužiocu na ime neisplaćenih zarada za novembar i decembar 2013. i januar 2014. godine isplati iznos od 183.309,97 dinara sa zakonskom zateznom kamatom računatom od 01.07.2019. godine, kao dana veštačenja, pa do konačne isplate, a sve u roku od 15 dana od dana prijema presude. Stavom drugim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 194.903,40 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate, a sve u roku od 15 dana od dana prijema pismenog otpravka presude.
Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1 406/20 od 30.12.2020. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužioca izjavljena protiv rešenja Osnovnog suda u Kragujevcu P1 1338/18 od 14.03.2016. godine kojim je odbijeno preinačenje tužbe tužioca. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda tako što je: usvojen tužbeni zahtev tužioca i obavezan tuženi da tužiocu na ime neisplaćenih zarada za decembar 2013. godine i januar 2014. godine isplati ukupan iznos od 6.958,73 dinara sa zakonskom zateznom kamatom na iznos glavnog duga od 4.656,05 dinara počev od 17.09.2017. godine, kao dana veštačenja, pa do konačne isplate; odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca prema tuženom za razliku između potraživanog iznosa neisplaćene zarade za decembar 2013. godine i januar 2014. godine od 183.309,97 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na isti počev od 01.07.2019. godine do isplate; obavezan je tuženi da tužiocu nadoknadi troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 28.064,33 dinara.
Protiv pravnosnažne drugostepene presude u preinačenom delu tužilac je izjavio reviziju na osnovu člana 403. stav 2. tačka 2) Zakona o parničnom postupku.
Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu odluku na osnovu člana 408. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 72/11...55/14), pa je našao da revizija nije osnovana.
U postupku donošenja pobijane presude nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju tužilac je bio u radnom odnosu kod tuženog na određeno vreme, na osnovu više ugovora o radu. Ugovorom o radu od 01.11.2013. godine zasnovao je kod tuženog radni odnos na određeno vreme od 01.11.2013. do 31.03.2014. godine sa punim radnim vremenom i utvrđenom zaradom od 25.000,00 dinara, koja se isplaćuje jednom mesečno. Prema izvodu sa računa tuženog kod „...“ od 22.11.2013. od 30.12.2013. godine, tuženi je tužiocu isplatio iznos od 30.000,00 dinara i iznos od 50.000,00 dinara, a prema izvodu sa računa tuženog kod „...“ tuženi je tužiocu dana 24.07.2014. godine isplatio iznos od 50.000,00 dinara. Tuženi veštaku nije dao na uvid evidenciju o prisutnosti na radu tužioca, karnet ili građevinski dnevnik, niti pisane dokaze da se uplate po osnovu zarade (šifra 240) po izvodima iz banke odnose na zarade iz spornog perioda. Na osnovu dopunskog nalaza i mišljenja veštaka ekonomske struke od 18.09.2017. godine utvrđena je neisplaćena razlika ugovorene i isplaćene zarade za utuženi period u iznosu od 4.656,05 dinara glavnog duga i obračunatom kamatom u iznosu od 2.302,68 dinara, ukupno u iznosu od 6.958,73 dinara. Dopunskim nalazom i mišljenjem sudskog veštaka od 01.07.2019. godine, koji je izrađen po predlogu tužioca a na osnovu njegove tvrdnje da je usmeno ugovorena neto cena rada po satu iznosila 260,00 dinara i lične evidencije tužioca o prisutnosti na radu, utvrđeno je da visina potraživanja tužioca sa obračunatom kamatom od dospelosti pojedinačnih mesečnih potraživanja do dana veštačenja iznosi 183.309,97 dinara.
U prvostepenom postupku sud je prihvatio iskaz tužioca da su parnične stranke usmeno dogovorile cenu rada po satu od 260,00 dinara i na osnovu dopunskog nalaza i mišljenja veštaka ekonomske struke od 01.07.2019. godine zaključio da je tužbeni zahtev tužioca osnovan, pa je obavezao tuženog da tužiocu na ime neisplaćenih zarada za novembar i decembar 2013. godine i januar 2014. godine isplati iznos od 183.309,97 dinara sa zakonskom zateznom kamatom računatom od 01.07.2019. godine, kao dana veštačenja pa do konačne isplate.
Drugostepeni sud je ocenio da je prvostepeni sud iz pravilno utvrđenih činjenica izveo pogrešan zaključak o pripadajućoj neisplaćenoj razlici zarade, zbog čega je prvostepenu presudu preinačio u pogledu glavnog zahteva. Takođe, prvostepenu presudu je preinačio i zbog pogrešne primene materijalnog prava, jer je tužiocu priznata kamata na obračunatu kamatu. Pozivajući se na odredbe člana 104. stav 1. i člana 110. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ broj 24/05... 32/13), koji je bio u primeni tokom utuženog perioda, drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu nalazeći da na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja tužilac ima pravo na razliku od isplaćene do pripadajuće ugovorene zarade, kao i obračunatu kamatu nastalu usled kašnjenja u isplati zarade, a sve u ukupnom iznosu od 6.958,73 dinara, kako je utvrđeno dopunskim nalazom i mišljenjem veštaka od 18.09.2017. godine. Primenom odredaba člana 277. stav 1. i člana 279. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, drugostepeni sud je priznao tužiocu pravo na zakonsku zateznu kamatu na iznos glavnog duga, koji prema tabelarnom pregledu dopunskog nalaza i mišljenja veštaka od 18.09.2017. godine iznosi 4.656,05 dinara od 01.07.2019. godine (kako je to tužilac tražio) pa do isplate. U preostalom delu do potraživanog iznosa od 183.309,97 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2019. godine do isplate, zahtev tužioca je odbijen kao neosnovan.
Drugostepenom presudom je odbijena i žalba tužioca izjavljena na rešenje od 14.03.2016. godine kojim je odbijeno preinačenje tužbe (isticanjem novog zahteva da tuženi tužiocu na ime neosnovanog obogaćenja isplati određeni iznos u visini neuplaćenih doprinosa), jer se tuženi tome protivio. Revizijom tužioca nije osporena drugostepena presuda u ovom delu.
Odredbom člana 104. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ br. 24/05... 32/13) propisano je da zaposleni ima pravo na odgovarajuću zaradu, koja se utvrđuje u skladu sa zakonom, opštim aktom i ugovorom o radu.
Prema odredbi člana 110. Zakona o radu, zarada se isplaćuje u rokovima utvrđenim opštim aktom i ugovorom o radu, najmanje jedanput mesečno, a najkasnije do kraja tekućeg meseca za prethodni mesec.
Imajući u vidu navedene odredbe Zakona o radu, pravilno je nalaženje drugostepenog suda da je prvostepeni sud iz pravilno utvrđenih činjenica izveo pogrešan zaključak o pripadajućoj neisplaćenoj razlici zarade tužioca, zbog čega je osnovano preinačio prvostepenu presudu i doneo odluku kao u izreci. Ovo stoga što je u sprovedenom postupku utvrđeno da je tužilac bio u radnom odnosu kod tuženog u spornom periodu na osnovu ugovora o radu od 01.11.2013. godine, kojim je zasnovao radni odnos na određeno vreme od 01.11.2013. do 31.03.2014. godine sa punim radnim vremenom i utvrđenom zaradom od 25.000,00 dinara koja se isplaćuje jednom mesečno, pa tužilac ima pravo samo na razliku zarade koju mu u skladu sa zaključenim ugovorom o radu tuženi nije isplaćivao u celini i na način propisan odredbom člana 110. Zakona o radu.
Vrhovni kasacioni sud je cenio navod revizije da je sudija Nataša Petrović, kao član veća drugostepenog suda, morala biti izuzeta jer je kao postupajući sudija u prvom stepenu donela rešenje od 14.03.2013. godine kojim je odbijeno preinačenje tužbe, a koje je presudom Apelacionog suda potvrđeno, ali nalazi da ovaj navod nije osnovan s obzirom da se revizijom ne osporava deo drugostepene presude koji se odnosi na rešenje o preinačenju tužbe.
Vrhovni kasacioni sud nije razmatrao ostale navode revizije zbog toga što se odnose na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, koje se ne može pobijati revizijom.
S obzirom na izneto, na osnovu člana 414. stav 1. ZPP, odlučeno je kao izreci presude.
Predsednik veća – sudija
Katarina Manojlović Andrić, s.r.
Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić