Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev2 1362/2023
10.01.2024. godina
Beograd
U IME NARODA
Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Gordane Komnenić, predsednika veća, dr Ilije Zindovića i Marije Terzić, članova veća, u parnici tužioca- protivtuženog AA iz ..., čiji je punomoćnik Bane Sekulić, advokat iz ..., protiv tuženog-protivtužioca „Progres“ AD u restrukturiranju sa sedištem u Beogradu, čiji je punomoćnik Željko Simić, advokat iz ..., radi naknade štete po tužbi i utvrđenja po protivtužbi, odlučujući o reviziji tuženog-protivtužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 869/21 od 11.10.2021. godine, u sednici održanoj 10.01.2024. godine, doneo je
P R E S U D U
ODBIJA SE kao neosnovana revizija tuženog-protivtužioca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 869/21 od 11.10.2021. godine.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 1558/20 od 29.10.2020. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da ne postoji potraživanje tuženog prema tužiocu na ime duga na ime regresnog zahteva za naknadu štete koju je na radu prouzrokovao u iznosu od 366.854,97 USA dolara sa kamatom od 09.01.2009. godine po stopi Centralne banke SAD za USA dolar do isplate u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate. Stavom drugim izreke, usvojen je tužbeni zahtev tužioca i obavezan tuženi da tužiocu na ime neisplaćenih zarada za period od marta do jula 2008. godine isplati iznos od 16.604 USA dolara sa domicilnom kamatom zemlje porekla valute i to u pojedinačnim iznosima bliže određenim ovim stavom izreke a sve u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan isplate. Stavom trećim izreke, usvojen je tužbeni zahtev tužioca i obavezan tuženi da tužiocu na ime neisplaćenih zarada za period od novembra 2008. godine do 14.01.2009. godine isplati iznos od 4.412,86 evra i to u pojedinačnim iznosima bliže određenim ovim stavom izreke sa zateznom kamatom od 31.12.2008. do 24.12.2012. godine po stopi koju propisuje Evropska centralna banka na glavne poslove refinansiranja za period od 25.12.2012. godine do konačne isplate po stopi propisanoj Zakonom o zateznoj kamati sve u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan isplate. Stavom četvrtim izreke, odbijen je tužbeni zahtev tuženog kojim je tražio da se obaveže tužilac da tuženom na ime duga po osnovu regresnog zahteva i naknade štete koju je na radu prouzrokovao isplati iznos od 350.131,98 USA dolara sa kamatom od 09.01.2009. godine po stopi Centralne banke SAD za USA dolar do isplate u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, kao neosnovan. Stavom petim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 369.382,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana kad nastupe uslovi za izvršenje do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1 869/21 od 11.10.2021. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tuženog i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 1558/20 od 29.10.2020. godine. Stavom drugim izreke, odbijeni su kao neosnovani zahtevi tužioca i tuženog za naknadu troškova drugostepenog postupka.
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tuženi-protivtužilac je izjavio reviziju iz svih zakonskih razloga.
Ispitujući pobijanu presudu, u smislu člana 408. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 72/11... 10/23), Vrhovni sud je utvrdio da revizija tuženog-protivtužioca nije osnovana.
U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti, niti su učinjene neke druge povrede ZPP.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je u utuženom periodu bio u radnom odnosu kod tuženog do 14.01.2009. godine na radnom mestu direktor predstavništva Kompanije „Progres“ AD u ... i direktor ... filijale u ... . Tuženi mu nije isplaćivao zaradu u punom iznosu na koju je imao pravo. Rešenjem tuženog broj .. od 25.11.2008. godine obavezan je tužilac da naknadi štetu Kompaniji „Progres“ AD u iznosu od 10.782.454,47 rubalja. U toku postupka određeno je veštačenje od strane veštaka ekonomske struke pa je utvrđeno da shodno propisima tužiocu nije isplaćena zarada po osnovu rada u inostranstvu u ... na poslovima direktora predstavništva i direktora filijale Kompanije „Progres“ AD i to za period od 01.01.2008. do 14.01.2009. godine u visini od 16.604 USA dolara, a za period mart – jul 2008. godine i zatim za period od novembra 2008. godine do 14.01.2009. godine iznos od 4.412,86 evra. Od ukupne sume od 16.722,99 USA dolara 16.604 USA dolara čini glavni dug, a 118,99 USA dolara predstavlja kamatu obračunatu od dospelosti svake pojedinačne obaveze do 09.01.2009. godine. Tuženi-protivtužilac je, imajući u vidu doneto rešenje od strane direktora tuženog, predlagao da se izvrši i kompenzacija potraživanja.
Pri ovako utvrđenom činjeničnom stanju prvostepeni sud je usvojio tužbeni zahtev tužioca-protivtuženog a odbio protivtužbeni zahtev tuženog-protivtužioca iz sledećih razloga. Naime, prema odluci tuženog broj .. od 09.09.2008. godine tužiocu je za vreme obavljanja posla u ... u ... sledovala devizna zarada u iznosu od 3.800 evra mesečno za period od 01.08.2008. do 31.03.2009. godine. Za vreme privremenog rada u inostranstvu imenovanom bi se obračunavali i uplaćivali doprinosi za penzijsko i invalidsko i zdravstveno osiguranje u skladu sa važećim zakonskim propisima na osnovicu od 7000 bodova. Tužilac je imao i ostala prava po osnovu upućivanja a što se reguliše posebnim rešenjem direktora sektora za pravne, kadrovske i opšte poslove. Tužilac je imao i pravo na refundaciju troškova zakupa stana ali je odluka o tome stavljena van snage zaključno sa 31.07.2008. godine. S obzirom da je veštačenjem utvrđeno da tužiocu nisu isplaćena sva potraživanja a na koja je tužilac imao pravo po opštim aktima tuženog, to je sud tužbeni zahtev tužioca usvojio. Pri tome je zaključio da je zahtev tuženog-protivtužioca za isticanje kompenzacionog prigovora neosnovan a ovo iz razloga što tuženi- protivtužilac svoje potraživanje zasniva na rešenju tuženog broj .. od 25.11.2008. godine kojim je tužilac obavezan da tužiocu naknadi pričinjenu štetu u roku od 45 dana od dana prijema rešenja. Međutim, prema članu 41. Zakona o izvršenju i obezbeđenju navedeno rešenje ne predstavlja izvršnu ispravu što znači da poslodavac ne može na osnovu rešenja svojevoljno da naplati zaposlenom naknadu štete. Ukoliko zaposleni odbije da plati štetu poslodavac može da se obrati sudu tužbom za naknadu štete u parničnom postupku. Kako tuženi u ovom postupku je protivtužbeni zahtev zasnovao samo na rešenju od 25.11.2008. godine a da tokom postupka u smislu odredbe čl. 228-231. ZPP nije predložio niti pružio nijedan dokaz u prilogu osnovanosti zahteva, a na kome je bio teret dokazivanja, to je takav protivtužbeni zahtev tuženog odbijen kao neosnovan jer isti nije dokazao osnovanost potraživanja niti osnovanost za usvajanje kompenzacionog prigovora. Tuženi- protivtužilac nije pružio svoju knjigovodstvenu dokumentaciju iz koje bi se mogao utvrditi iznos koji tužilac duguje tuženom.
Drugostepeni sud je u svemu prihvatio pravnu argumentaciju prvostepenog suda i potvrdio prvostepenu presudu.
Po oceni Vrhovnog suda, pravilno je drugostepeni sud postupio kada je odbio žalbu tuženog-protivtužioca kao neosnovanu. Visina potraživanja tužioca utvrđena je na osnovu nalaza i mišljenja veštaka a pravni osnov za isplatu neisplaćenih potraživanja se temelji na nepoštovanju akata tuženog. Pravilna je i odluka o odbijanju protivtužbenog zahteva tuženog jer on nije dokazao da je potraživanje prema tužiocu osnovano. Pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da rešenje tuženog broj .. od 25.11.2008. godine ne može biti osnov za usvajanje kompenzacionog prigovora. Svoj zahtev tuženi-protivtužilac temelji na šteti koju mu je tužilac pričinio. Međutim, tuženi je bio dužan da dokaže da mu je tužilac pričinio štetu u iznosu na koji se odnosi tužbeni zahtev, u smislu odredbi člana 228. i 231. ZPP a on tu činjenicu nije dokazao. U suštini tuženi nije priložio dokumentaciju u prilog osnovanosti svojih tvrdnji o šteti za koju tvrdi da mu je tužilac pričinio. To je konstatovano i u nalazu veštaka pa je pravilan zaključak nižestepenih sudova o neosnovanosti protivtužbenog zahteva.
Navodima iz revizije ne dovodi se u sumnju pravilnost osporene odluke. Revident ukazuje na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te da je isto uzrokovalo donošenje nezakonite odluke. Prema članu 407. ZPP revizija se može izjaviti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava. Prema stavu 2. citiranog člana revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, osim u slučaju iz člana 403. stav 2. ovog zakona što ovde nije slučaj. Osporavanje ocene dokaza u reviziji je bez uticaja na odlučivanje pošto je u smislu člana 8. ZPP ocena dokaza u nadležnosti suda koji po svom slobodnom uverenju ocenjuje koje će činjenice da uzme kao dokazane.
Imajući u vidu napred izneto, primenom člana 414. stav 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci.
Predsednik veća – sudija
Gordana Komnenić,s.r.
Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić