![](/sites/default/files/grb-srb-mali.jpg)
Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev2 1400/2023
07.02.2024. godina
Beograd
U IME NARODA
Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Gordane Komnenić, predsednika veća, dr Ilije Zindovića i Marije Terzić, članova veća, u parnici tužilje AA iz ..., čiji je punomoćnik Dragana Terzić, advokat iz ..., protiv tuženog „Gorenje aparati za domaćinstvo“ DOO Valjevo, čiji je punomoćnik Marija Mitrović, advokat iz ..., radi poništaja rešenja i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tužilje izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 73/22 od 09.09.2022. godine, u sednici održanoj 07.02.2024. godine, doneo je
P R E S U D U
ODBIJA SE kao neosnovana revizija tužilje izjavljena protiv presuda Apelacionog suda u Beogradu Gž1 73/22 od 09.09.2022. godine.
ODBIJA SE kao neosnovan zahtev tuženog za naknadu troškova za odgovor na reviziju.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Osnovnog suda u Valjevu P1 28/21 od 01.11.2022. godine, stavom prvim izreke, usvojen je eventualni tužbeni zahtev tužilje pa je poništeno rešenje tuženog broj .. od 03.01.2020. godine i tuženi obavezan da tužilju vrati na rad. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan primarni tužbeni zahtev tužilje kojim je tražila da se utvrdi da je rešenje tuženog broj .. od 03.01.2020. godine ništavo i da tuženog obaveže da tužilju vrati na rad. Stavom trećim izreke, obavezan je tuženi da tužilji naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 101.800,00 dinara.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1 73/22 od 09.09.2022. godine, stavom prvim izreke, preinačena je presuda Osnovnog suda u Valjevu P1 28/21 od 01.11.2022. godine u stavu prvom izreke i odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužilje kojim je tražila da se poništi rešenje tuženog broj .. od 03.01.2020. godine i obaveže tuženi da tužilju vrati na rad. Stavom drugim izreke, preinačeno je rešenje o parničnim troškovima sadržano u stavu trećem izreke presude Osnovnog suda u Valjevu P1 28/21 od 01.11.2022. godine i odbijen kao neosnovan zahtev tužilje da se obaveže tuženi da tužilji nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 101.800,00 dinara i obavezana tužilja da tuženom naknadi parnične troškove od 27.750,00 dinara. Stavom trećim izreke, obavezana je tužilja da tuženom naknadi troškove postupka po žalbi u iznosu od 33.000,00 dinara. Stavom četvrtim izreke, žalba tuženog u delu u kome je pobijana presuda Osnovnog suda u Valjevu P1 28/21 od 01.11.2022. godine u stavu drugom izreke, odbačena je kao nedozvoljena.
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tužilja je izjavila blagovremenu reviziju, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 1. ZPP i pogrešne primene materijalnog prava.
Ispitujući pobijanu presudu, u smislu člana 408. u vezi člana 403. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 72/11... 10/23), Vrhovni sud je utvrdio da revizija tužilje nije osnovana.
U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, niti su pak učinjene druge bitne povrede parničnog postupka.
Tuženi je dostavio odgovor na reviziju, sa zahtevom za naknadu troškova za stručni sastav odgovora.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilja je sa tuženim kao poslodavcem zaključila ugovore o radu na određeno vreme i to počev od 20.10.2006. godine da bi po isteku roka na koji je zaključen poslednji ugovor o radu od 01.04.2008. godine tuženi kao poslodavac utvrdio da je tužilji prestao radni odnos. Dana 25.06.2008. godine doneto je rešenje o prestanku radnog odnosa. Protiv naznačenog rešenja tužilja je pokrenula sudski spor pa je delimičnom presudom Osnovnog suda u Valjevu P1 166/15 od 20.10.2015. godine utvrđeno da se tužilja nalazi u radnom odnosu na neodređeno vreme od 01.07.2008. godine i tuženi je obavezan da tužilju vrati na rad. Naznačenu presudu potvrdio je Apelacioni sud u Beogradu presudom Gž1 3482/15 od 09.11.2016. godine. Odlučujući po reviziji Vrhovni kasacioni sud je rešenjem Rev2 2944/17 od 21.02.2018. godine ukinuo presudu Apelacionog suda u Beogradu Gž1 3482/15 od 09.11.2016. godine i vratio tom sudu predmet na ponovno odlučivanje. Apelacioni sud u Beogradu je nakon toga doneo presudu Gž1 2173/18 dana 06.11.2019. godine, preinačio delimičnu presudu Osnovnog suda u Valjevu P1 166/15 od 20.10.2015. godine i odbio tužbeni zahtev tužilje kojim je tražila da se poništi rešenje o otkazu tuženog od 25.06.2008. godine i da se utvrdi da se tužilja nalazi kod tuženog u radnom odnosu na neodređeno vreme od 01.07.2008. godine i da se obaveže tuženi da tužilju vrati na rad. Nakon donošenja pravnosnažne delimične presude Osnovnog suda u Valjevu P1 166/15 od 20.10.2015. godine (nakon što je potvrđena od strane Apelacionog suda) tuženi je dopisom od 28.12.2016. godine pozvao tužilju da se vrati na rad. Tužilja je sa tuženim zaključila ugovor o radu na neodređeno vreme dana 18.02.2019. godine. U članu 1. ugovora konstatovano je da je zaposlena zasnovala radni odnos na neodređeno vreme sa punim radnim vremenom od 09.11.2017. godine, po ugovoru o radu, aneksima ugovora i na osnovu delimične pravnosnažne presude Osnovnog suda u Valjevu P1 166/15 od 20.10.2015. godine. Međutim, Apelacioni sud, nakon što je ukinuta njegova prva presuda, doneo je presudu Gž1 2173/18 od 06.11.2019. godine, pa imajući u vidu da rešenje od 25.06.2008. godine nije poništeno tuženi je tužilji otkazao ugovor o radu donošenjem rešenja dana 03.01.2020. godine – broj rešenja .. .
Pri ovako utvrđenom činjeničnom stanju, prvostepeni sud je usvojio eventualni tužbeni zahtev tužilje nalazeći da osporeno rešenje od 03.01.2020. godine sadrži zakonom propisane razloge za otkaz ugovora o radu i s obzirom da tuženi nije ispoštovao proceduru za raskid ugovora. Osim toga razlozi za prekid radnog odnosa na koje se tuženi poziva u osporenom rešenju nemaju osnova u Zakonu o radu jer je u nadležnosti suda a ne poslodavca da utvrđuje da li je nakon zaključenja ugovora o radu na neodređeno vreme za zaposlene u međuvremenu eventualno otpao pravni osnov za njegovo zaključenje.
Drugostepeni sud nije prihvatio ovakvu pravnu argumentaciju prvostepenog suda, nalazeći da rešenjem o otkazu ugovora o radu tuženi od 03.01.2020. godine nije sa tužiljom raskinuo ugovorni odnos i nije otkazao ugovor o radu već je samo utvrdio pravne posledice presude Apelacionog suda u Beogradu i Osnovnog suda u Valjevu i utvrdio da prestaje radni odnos i važenje ugovora o radu koji je zaposlena zaključila sa tuženim kao poslodavcem. Zaključuje da su u obrazloženju osporenog rešenja navedene činjenice u vezi postojanja pravnog osnova radnog odnosa kao posledičnim prestankom rada zaposlene. Rešenjem Vrhovnog kasacionog suda Rev2 2944/17 od 21.02.2018. godine ukinuta je presuda Apelacionog suda u Beogradu Gž1 3482/15 od 09.11.2016. godine a nakon toga je presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1 2173/18 od 06.11.2019. godine preinačena delimična presuda Osnovnog suda u Valjevu P1 166/15 od 20.10.2015. godine. Zbog svega toga proizlazi da je otpao pravni osnov za vraćanje tužilje kao zaposlene na rad pa je pravilno tuženi postupio kada je rešenjem od 03.01.2020. godine utvrdio da je tužilji prestao radni odnos kod tuženog.
Po oceni Vrhovnog suda, drugostepeni sud je pravilno primenio materijalno pravo. Donošenjem presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 2173/18 od 06.11.2019. godine (nakon što je prvobitna presuda Apelacionog suda u Beogradu ukinuta od strane Vrhovnog kasacionog suda), a kojom je preinačena delimična presuda Osnovnog suda u Valjevu, otpao je pravni osnov za izvršenje obaveze tuženog da tužilju vrati na rad po osnovu presude prvostepenog suda od 20.10.2015. godine. Stekli su se uslovi za primenu pravnog dejstva pravnosnažnog rešenja o prestanku radnog odnosa tužilje od 25.06.2008. godine.
Članom 179. Zakona o radu propisani su razlozi za otkaz ugovora o radu na inicijativu poslodavca. Međutim, pravilno je od strane drugostepenog suda zaključeno da se ovde ne radi o primeni tog propisa već o aktiviranju dejstva prethodnog rešenja o prestanku radnog odnosa od 25.06.2008. godine. Rešenje od 03.01.2020. godine samo je deklarativne prirode jer ono deklariše tj. konstatuje tu situaciju. Razlozi za prestanak radnog odnosa tužilje nisu oni propisani članom 179. Zakona o radu već prethodno doneto rešenje o prestanku radnog odnosa koje je konačno i pravnosnažno a kojim je konstatovano da je tužilji prestao radni odnos istekom roka za koji je zasnovan. Rešenjem od 03.01.2020. godine samo je formalizovan prestanak radnog odnosa tužilje po rešenju od 25.06.2008. godine. Razlozi za prestanak radnog odnosa tužilje sadržani su u ranijem rešenju o prestanku radnog odnosa od 25.06.2008. godine. Stoga je i pravo tužilje na vraćanje na rad prestalo – otpalo nakon što je to rešenje postalo pravnosnažno i nakon pokretanja sudskog postupka njen tužbeni zahtev za poništaj tog rešenja odbijen kao neosnovan.
Na osnovu člana 414. stav 1. ZPP, Vrhovni sud je odlučio kao u stavu prvom izreke.
Tuženom nisu priznati troškovi stručnog sastava odgovora na reviziju jer sastav odgovora na reviziju nije bio potreban pa je na osnovu člana 154. i člana 165. stav 1. ZPP odlučeno kao u stavu drugom izreke.
Predsednik veća – sudija
Gordana Komnenić,s.r.
Za tačnost otpravka
Zamenik upravitelja pisarnice
Milanka Ranković