Rev2 1454/2019 3.5.9

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 1454/2019
27.06.2019. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branislave Apostolović, predsednika veća, Branislava Bosiljkovića i Božidara Vujičića, članova veća, u parnici iz radnog odnosa tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Branko Mihajlović advokat iz ..., protiv tuženog Akcionarskog društva „BB“ iz Beograda, radi isplate, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1 606/18 od 28.11.2018. godine, u sednici veća održanoj dana 27.06.2019. godine, doneo je

P R E S U D U

PREINAČUJE SE presuda Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1 606/18 od 28.11.2018. godine tako što SE ODBIJA kao neosnovana revizija tužene i POTVRĐUJE presuda Osnovnog suda u Paraćinu P1 62/17 od 05.12.2017. godine.

OBAVEZUJE SE tuženi da na ime troškova postupka po reviziji isplati tužiocu iznos od 12.000,00 dinara u roku od osam dana od dostavljanja prepisa presude, sa zakonskom zateznom kamatom počev od izvršnosti odluke o troškovima postupka do isplate.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Paraćinu P1 62/17 od 05.12.2017. godine, stavom prvim izreke, obavezan je tuženi da na ime neisplaćene naknade za ishranu u toku rada i neisplaćenog regresa za korišćenje godišnjeg odmora u periodu mart 2014. godine - decembar 2016. godine isplati tužiocu novčane iznose navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni novčani iznos počev od označenog datuma pa do konačne isplate, kao i da na te iznose obračuna doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje i iste uplati u korist tužioca fondu penzijskog i invalidskog osiguranja, sve u roku od 15 dana od dana prijema prepisa presude pod pretnjom prinudnog izvršenja. Stavom drugim izreke, obavezan je tuženi da na ime troškova parničnog postupka isplati tužiocu iznos od 78.293,00 dinara u roku od 15 dana od dana prijema presude pod pretnjom prinudnog izvršenja.

Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1 606/18 od 28.11.2018. godine, preinačena je presuda Osnovnog suda u Paraćinu P1 62/17 od 05.12.2017. godine, tako što je odbijen tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tuženi na isplatu neplaćene naknade za ishranu u toku rada u periodu mart 2014. godine - decembar 2016. godine u novčanim iznosima navedenim u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenog datuma pa do isplate (tačka 1), kao i da tužiocu isplati za period mart 2014. - decembar 2016. godine neplaćeni regres za korišćenje godišnjeg odmora u novčanim iznosima navedenim u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenog datuma pa do isplate, i da na te iznose obračuna doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje i iste uplati u korist tužioca Fondu penzijskog i invalidskog osiguranja (tačka 2), a tužilac obavezan da na ime troškova parničnog postupka isplati tuženom iznos od 1.870,00 dinara u roku od 15 dana od dana prijema prepisa presude (tačka 3).

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tužilac je blagovremeno izjavio reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Odlučujući o izjavljenoj reviziji, na osnovu člana 408. Zakona o parničnom postupku (ZPP), Vrhovni kasacioni sud je našao da je tužiočeva revizija osnovana.

U sprovedenom postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP na koju Vrhovni kasacioni sud pazi po službenoj dužnosti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je bio u radnom odnosu kod Akcionarskog društva „VV“ do 01.09.2015. godine kada je, usled statusnih promena poslodavca, preuzet od strane tuženog kao poslodavca sledbenika. Ugovorom o radu od 04.02.2003. godine i njegovim aneksom predviđeno je pravo tužioca i na naknadu troškova i druga primanja u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom. Aneksom kolektivnog ugovora za „VV“ („Službeni glasnik Republike Srbije“, broj 4/06) izmenjen je član 57. kolektivnog ugovora i određeno da zaposleni ima pravo na zaradu koja se sastoji od zarade za obavljeni rad i vreme provedeno na radu, primanja za ishranu u toku rada i regres za korišćenje godišnjeg odmora, a izvršena je izmena i člana 61. kolektivnog ugovora tako što je ugovoreno da je u vrednost jednog radnog časa uključena mesečna vrednost za ishranu u toku rada i vrednost 1/12 naknade regresa za korišćenje godišnjeg odmora svedene na jedan radni čas. Kolektivnim ugovorom za „VV“ AD („Službeni glasnik Republike Srbije“, broj 4/15) predviđeno je da je u vrednost radnog časa uključena vrednost naknade za ishranu u toku rada 1/12 regresa sveden na jedan radni čas (član 57. stav 2). U obračunskim listama zarade za tužioca nema dokaza da je poslodavac u spornom periodu vršio obračun i isplatu ovih troškova, niti je doneo odluku o njihovoj visini. Visina ovih troškova utvrđena je na osnovu parametara iz ranije važećeg kolektivnog ugovora za JŽTP „Beograd“, jer aneks kolektivnog ugovora iz 2006. godine i kolektivni ugovor od 24.03.2015. godine ne sadrže konkretnu regulativu koja utvrđuje visinu tih naknada.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je usvojio tužbeni zahtev. Po nalaženju tog suda, važećim opštim aktima poslodavca nije izvršena konkretizacija prava tužioca na ovu vrstu naknada, jer njihova visina nije utvrđena u nominalnom iznosu, a tuženi nije dokazao da je zaposlenima obezbedio ishranu na drugi način.

Drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtev. Po stanovištu tog suda, odredbom člana 118. stav 1. tačke 5. i 6. Zakona o radu predviđeno je pravo zaposlenih na naknadu troškova za ishranu u toku rada i za regres za korišćenje godišnjeg odmora, u skladu sa opštim aktom i ugovorom o radu. Opštim aktima tužiočevog poslodavca - aneksom kolektivnog ugovora iz 2006. godine i kolektivnim ugovorom iz 2015. godine ugovoreno je da je naknada troškova za ishranu i regres uključena u vrednost jednog radnog časa, odnosno osnovnu zaradu zapolenog. U takvoj situaciji, po shvatanju drugostepenog suda, tužilac ne može osnovano potraživati isplatu ovih naknada jer su mu iste plaćene kroz osnovnu zaradu.

Vrhovni kasacioni sud nalazi da drugostepeni sud nije pravilno primenio materijalno pravo u ovom sporu.

Odredbom člana 118. stav 1. tačke 5. i 6. Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srbije“, broj 24/05 ... 32/13) bilo je propisano da zaposleni, u skladu sa opštim aktom i ugovorom o radu, ima pravo na naknadu troškova za ishranu u toku rada i za regres za korišćenje godišnjeg odmora. Članom 52. Zakona o izmenama i dopunama Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srbije“, broj 75/14), izmenjen je navedeni član tako što je predviđeno da pravo na naknadu troškova za ishranu u toku rada u skladu sa opštim aktom i ugovorom o radu pripada zaposlenom ako poslodavac to pravo nije obezbedio na drugi način, kao i da visina troškova iz stava 1. tačka 5. tog člana (troškovi za ishranu u toku rada) mora biti izražena u novcu.

Po shvatanju Vrhovnog kasacionog suda, konkretizacija ovih prava tužioca nije izvršena. Naime, iz ovakvog utvrđenja vrednosti radnog časa ne može se utvrditi koji iznos predstavlja naknadu troškova ishrane i regresa, jer ona nije određena u nominalnom iznosu niti je iskazana u obračunskim listama za isplatu zarade tužiocu. Pritom, visina naknade za ishranu u toku rada i naknade za regres za korišćenje godišnjeg odmora mora biti određena u istom iznosu za sve zaposlene, bez obzira na njihovu stručnu spremu, radno mesto i koeficijent za obračun i isplatu zarade. Ukoliko bi se prihvatilo stanovište da je vrednost ovih troškova uračunata u vrednost radnog časa, bez određivanja njihove visine u nominalnom iznosu, visina naknade za ishranu i regres ne bi bila ista za sve zaposlene, već bi bila u direktnoj srazmeri sa koeficijentom radnog mesta, što se ne može prihvatiti i nije pravilno.

Iz navedenih razloga, na osnovu člana 416. stav 1. ZPP odlučeno je kao u prvom stavu izreke.

Tužiocu su, na osnovu člana 153. stav 1. i člana 165. stav 2. ZPP, dosuđeni troškovi postupka po reviziji u iznosu od 12.000,00 dinara - za sastav revizije po Advokatskoj tarifi i prema vrednosti predmeta spora.

Predsednik veća - sudija

Branislava Apostolović, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić