
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 1528/2015
16.03.2016. godina
Beograd
U IME NARODA
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Predraga Trifunovića, predsednika veća, Zvezdane Lutovac i Jelene Borovac, članova veća, u sporu tužioca V.T. iz P.K., čiji je punomoćnik M.J., advokat iz N., protiv tuženog N.-E. AD iz N., radi ocene zakonitosti otkaza ugovora o radu i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž1 378/14 od 14.11.2014. godine, u sednici održanoj 16.03.2016. godine, doneo je
P R E S U D U
ODBIJA SE kao neosnovana revizija tužioca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž1 378/14 od 14.11.2014. godine.
O b r a z l o ž e nj e
Pravnosnažnom presudom Apelacionog suda u Nišu Gž1 378/14 od 14.11.2014. godine odbijena je žalba tužioca i potvrđena presuda Osnovnog suda u Nišu P1 929/12 od 06.12.2013. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se poništi rešenje tuženog o prestanku radnog odnosa otkazom ugovora o radu br. 60/22 od 07.02.2012. godine, da se tuženi obaveže da ga vrati na rad i rasporedi na radno mesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, znanju i sposobnostima, da mu prizna sva prava na radu i po osnovu rada od dana prestanka do dana povratka na rad i naknadi troškove parničnog postupka.
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tužilac je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.
Vrhovni kasacioni sud ispitao je pobijanu presudu primenom čl. 408. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 72/11, 55/14) i našao da revizija nije osnovana.
U postupku nije učinjena bitna povreda iz čl. 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, a ni bitna povreda iz čl. 374. stav 2. tačka 12. ZPP, na koju revident ukazuje. Nižestepene presude su jasne, obrazložene i neprotivrečne. Sadrže sve razloge o odlučnim činjenicama.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je bio u radnom odnosu kod tuženog, gde je obavljao poslove bravara. Od strane neposrednog rukovodioca tužilac je 04.01.2012. godine, zajedno sa mehaničarem M.M., poslat na službeni put u K. radi popravke autobusa. Obojica su napustili krug tuženog u 19.50 časova, a sa službenog puta vratili su se sutra ujutru u 06.06 časova. Kao vreme polaska na službeni put, umesto 19.50 časova, popunili su putni nalog tako što su upisali 18,30 časova, a kao vreme povratka umesto 06.06 časova upisali su 06.45 časova. Potom su naplatili dnevnice za službeni put i izašli iz kruga tuženog. Oba putna naloga popunio je mehaničar, a tužilac je svoj putni nalog sam potpisao. Rešenjem tuženog od 07.02.2012. godine tužiocu je prestao radni odnos kod tuženog otkazom ugovora o radu primenom čl. 179. stav 1. tačka 2. Zakona o radu, člana 6. stav II i X Kolektivnog ugovora o utvrđivanju prava i odgovornosti zaposlenih i čl. 20. tačka V i XIV ugovora o radu. Prema iznetim razlozima, tužilac je učinio povredu radne obaveze, tako što je 05.01.2012. godine u putni nalog uneo neistinite podatke u pogledu vremena polaska i povratka sa službenog puta. Mehaničar M.M. nije pokretao postupak za ocenu zakonitosti rešenja o otkazu ugovora o radu. Prema navodima tužioda, pre izlaska iz kruga tuženog i polaska na službeni put morao je da izvrši određene pripreme koje su u tehnološkom postupku nepohodne radi intervencije, koje su opisane, a takođe po povratku sa službenog puta, posle prolaska kroz kapiju preduzeća, takođe je morao obaviti određene radnje, što je sve zahtevalo neko vreme. Pritom, rukovodilac tužioca potpisao je sačinjeni putni nalog, a da je bilo kakvih nepravilnosti bilo mogao je da odbije da ga potpiše ili da ga vrati na ispravku.
Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su pravilno primenili materijalno pravo, kada su zaključili da je tužiocu zakonito prestao radni odnos kod tuženog otkazom ugovora o radu.
U konkretnom slučaju, tužiocu je otkazan ugovor o radu zbog skrivljenih povreda radnih obaveza utvrđenih članom 6. stav II i X Kolektivnog ugovora o utvrđivanju prava, obaveza i odgovornosti zaposlenih kod tuženog i čl. 20. tačka V i XIV ugovora o radu, što predstavlja otkazni razlog iz čl. 179. stav 1. tačka 2. Zakona o radu. Radi se o nezakonitom upravljanju, raspolaganju i korišćenju imovine i sredstava, kao i ponašanju zaposlenog u upravljanju, raspolaganju i korišćenju imovine i sredstava koje ima i može da ima za posledicu umanjenje imovine i sredstava, protivpravno sticanje imovinske koristi ili izazivanje poremećaja u procesu rada i svakoj neispravnosti u radu sa prevoznim ispravama i dokumentacijom (prepravljanje, brisanje, falisifikovanje), bez obzira na vrednost i slično. Naime, tužilac je, posle povratka sa službenog puta u K., gde je upućen radi popravke autobusa zajedno sa mehaničarem, prilikom popunjavanja putnog naloga 05.01.2012. godine uneo neistinite podatke o vremenu provedenom na službenom putu. Kao dugogodišnji radnik tužilac je znao, odnosno morao znati, da se u putnom nalogu kao vreme polaska na službeni put unosi vreme napuštanja kruga tuženog, a kao vreme povratka sa službenog puta vreme kada uđe na ulaznu kapiju, u krug tuženog. Na ovaj način tužilac je i popunio raniji putni nalog iz avgusta 2011. godine. U toj situaciji, kod tužioca je postojala svest o tome da su u putni nalog uneti neistiniti podaci o vremenu odlaska i dolaska sa službenog puta, pa ipak je taj nalog potpisao. Navedene nepravilnosti, odnosno neistiniti podaci utvrđeni su prilikom rada unutrašnje kontrole 19.01.2012. godine, kada je iz kartice prolazaka utvrđeno vreme izlaska i vreme ulaska u krug preduzeća po putnim nalozima tužioca i mehaničara M. 04.01.2012, odnosno 05.01.2012. godine.
Pre otkaza ugovora o radu, tuženi je poštovao proceduru propisanu članom 180. i 181. Zakona o radu, u pogledu obaveze da tužioca pisanim putem upozori na postojanje otkaznog razloga i da mu ostavi rok za izjašnjenje, kao i obaveze da to upozorenje dostavi na mišljenje sindikatu, čiji je zaposleni član.
U reviziji tužioca ponavljaju se žalbeni navodi o tome da nije znao, odnosno da ga niko od pretpostavljenih rukovodilaca nikada nije uputio u to kako se popunjava putni nalog za intervenciju, niti je to aktima tuženog regulisano. Takođe, navodi se da je retko išao na intervencije, te da je to razlog što nije znao i nije mogao da zna kako se popunjava putni nalog. Takođe, da putni nalog od 15.08.2011. godine, gde su uneti tačni podaci o vremenu provedenom na službenom putu, on nije napisao. Po oceni Vrhovnog kasacionog suda, ovi revizijski navodi nisu osnovani, kod činjenice da je tužilac i ranije išao na službeni put radi obavljanja različitih intervencija, zbog čega je morao znati na koji način se putni nalog popunjava u pogledu vremena polaska i povratka sa službenog puta, koje podrazumeva vreme napuštanja kruga tuženog i vraćanja u krug tuženog prolaskom kroz ulaznu kapiju. Dakle, morao je znati da u to vreme ne ulazi vreme za pripremu za polazak na službeni put i povratak sa službenog puta, a ipak je potpisao putni nalog sa neistinitim podacima. Pri tom, u toku postupka nije dokazao da on nije lično potpisao putni nalog od 15.08.2011. godine, u koji su uneti tačni podaci o vremenu odlaska i povratka sa službenog puta, što i nije od uticaja na zakonitost pobijanog rešenja, kojim je tužiocu otkazan ugovor o radu zbog unošenja neistinitih podataka u vezi odlaska i povratka sa službenog puta 04.01.2012, odnosno 05.01.2012. godine.
Na osnovu čl. 414. stav 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci.
Predsednik veća - sudija
Predrag Trifunović,s.r.