Rev2 1754/2023 3.5.9

Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev2 1754/2023
17.04.2024. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Dobrile Strajina, predsednika veća, Dragane Mirosavljević i Nadežde Vidić, članova veća, u parnici tužilje AA iz ..., čiji je punomoćnik Gavra Dimitrijević, advokat iz ..., protiv tuženog JKP „Gradsko zelenilo“ iz Novog Sada, čiji je punomoćnik Ivana Sulocki Radojev, advokat iz ..., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužilje izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 3839/22 od 21.02.2023. godine, u sednici održanoj 17.04.2024. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE kao neosnovana revizija tužilje izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 3839/22 od 21.02.2023. godine.

ODBIJA SE zahtev tuženog za naknadu troškova revizijskog postupka.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Novom Sadu P1 1117/2021 od 08.06.2022. godine, stavom prvim izreke, usvojen je delimično tužbeni zahtev. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime manje isplaćene osnovne zarade za period od 01.03.2018. godine do 30.04.2021. godine isplati pojedinačno opredeljene iznose sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti do isplate. Stavom trećim izreke, odbijen je tužbeni zahtev da se obaveže tuženi da na ime manje isplaćene osnovne zarade za mesec februar 2018. godnie isplati 4.321,08 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 15.03.2018. godine do isplate, za mesec novembar 2018. godine preko dosuđenih 5.058,77 dinara do traženih 5.085,77 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 15.12.2018. godine do isplate i na ime zakonske zatene kamate na dosuđene iznose manje isplaćene osnovne zarade za period od 01.03.2018. godine do 30.04.2021. godine. Stavom četvrtim izreke, obavezan je tuženi da tužilji naknadi troškove postupka od 113.926,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate.

Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 3839/22 od 21.02.2023. godine, stavom prvim izreke, delimčno je preinačena prvostepena presuda u pobijanom usvajajućem delu tako što je odbijen zahtev tužilje za isplatu manje isplaćene osnovne zarade za period od 01.03.2018. godine do 30.04.2021. godine prema pojedinačno opredeljenim mesečnim iznosima sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate. Stavom drugim izreke, odbijena je žalba tužilje i žalba tuženog u preostalom delu i prvostepena presuda u preostalom usvajajućem delu potvrđena. Stavom četvrtim izreke, obavezana je tužilja da tuženom na ime naknade troškova žalbenog postupka isplati 38.104,80 dinara.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tužilja je blagovremeno izjavila reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Tuženi je podneo odgovor na reviziju. Troškove revizijskog postupka je tražio i opredelio.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu člana 408. u vezi člana 403. stav 2. tačka 2. ZPP („Službeni glasnik RS“ br. 72/11...10/23), Vrhovni sud je ocenio da je revizija neosnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilja u spornom periodu od 01.03.2018. godine do 30.04.2021. godine bila zaposlena kod tuženog na radnom mestu „...“. Osnovna zarada zaposlenog se utvrđuje tako što se cena rada za najjednostavniji rad, utvrđena pojedinačnim kolektivnim ugovorom, pomnoži sa koeficijentom. Koeficijent složenosti poslova tužilje koji je služio za obračun zarade u spornom periodu je 2,4. Tuženi je tužilji u spornom periodu obračunavao i isplaćivao osnovnu zaradu po vrednosti boda od 32,10 dinara bruto. Tuženi je planirao isplatu naknade za regres na mesečnom nivou, ali nije isplaćivao mesečno ni na kraju godine. U 2017. godini tuženi je realizovao 13.710.406,00 dinara manje od planiranog iznosa, u toku 2018. godine isplatio je i iznos od 18.157.903,90 dinara i time premašio planirani iznos zarada za 2017. godinu u visini od 4.447.497,90 dinara. U toku 2018. godine, tuženi je realizovao 14.372.018,00 dinara manje od planiranog iznosa ali je u toku 2019. godine isplatio iznos od 19.500.051,19 dinara, i time premašio planirani iznos zarada za 2018. godinu u visini od 5.128.033,29 dinara. U toku 2019. godine, tuženi je realizovao 12.984.395,00 dinara manje od planiranog iznosa, ali u toku 2020. godine isplatio iznos od 18.665.235,00 dinara i time premašio planirani iznos zarada za 2019. godinu u visini od 5.680.840,33 dinara. U toku 2020. godine, tuženi je realizovao 42.939.586,00 dinara manje od planiranog iznosa, ali je u toku 2021. godine, vršio isplate.

Programom poslovanja tužene za 2014. godinu, na koji je njegov osnivač Grad Novi Sad, dao saglasnost, masa zarada planirana u visini od 298.752.091,00 dinara. Za mesec oktobar 2014. godine, programom su bila planirana sredstva u visini od 26.555.300,00 dinara, a tuženi je iskoristio 25.792.756,00 dinara, odnosno nije iskoristio 762.544,00 dinara. Tuženi je prilikom obračuna koristio broj bodova koji se dobija kada se pomnoži koeficijent radnog mesta sa brojem 600. Neiskorišćena sredstva zarade trebalo je iskoristiti isključivo za utvrđivanje nove vrednosti boda, jer promena vrednosti boda u tekućem mesecu nije od značaja za obračun iznosa naknade zarade za vreme odsustva i naknade troškova za ishranu i regres, s obzirom da se isti obračunavaju na osnovu 12 mesečnog proseka a i fiksnih parametara (da je tuženi u oktobru 2014. godine iskoristio celokupnu masu sredstava za zarade u tom slučaju bi mogao da isplati zaradu za redovan rad sa uvećanjima po vrednosti boda od 33,41 dinara u mesto 32,10 dinara za sve zaposlene – i one planirane programom i one koji nisu planirani programom poslovanja). U oktobru 2014. godine, kod tuženog je bilo 27 više zaposlenih u odnosu na broj zaposlenih planiran Programom, a kao proizvod većeg broja zaposlenih i prosečne zarade kod tuženog od 66.476,00 dinara utvrđen je ukupan iznos nenamenski utrošenih sredstava u visini od 1.794.852,00 dinara. Ukoliko bi se eventualno pripadajuća vrednost boda utvrdila spram navedenih parametara, odnosno ukoliko bi se razlika između planirane i realizovane mase sredstava utvrdila kao zbir razlike između planirane i realizovane mase sredstava za oktobar 2014. godine i ovako utvrđene visine nenamenski utrošenih sredstava dobila bi se visina neiskorišćene mase za zarade (762.544,00 dinara + 1.794.852,00 dinara = 2.557.396,00 dinara) tada bi vrednost boda u oktobru mesecu 2014. godine iznosila 36,97 dinara, u toku 2017. godine i 2018. godine 33,27 dinara, tokom 2019. godine 35,12 dinara i tokom 2020. godine 36,97 dinara.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je ocenio da se planirana i odobrena masa sredstava za zarade nije mogla raspoređivati i isplaćivati i zaposlenima koji su bili prekobrojni u odnosu na planirani broj zaposlenih, te je prilikom utvrđivanja pripadajućih iznosa manje isplaćene zarade za tužilju u spornom periodu, u visinu ukupne preostale a neutrošene mase sredstava za zarade obuhvatio i iznos prosečne zarade za 27 više zaposlenih u oktobru 2014. godine i tužbeni zahtev usvojio u iznosima navedenim u izreci prvostepene presude.

Drugostepeni sud je ocenio da je prvostepena presuda u tom delu doneta uz pogrešnu primenu materijalnog prava pa je prvostepenu presudu u usvajajućem delu preinačio, uz zaključak da su svi zaposleni kod tuženog imali pravo na zaradu u skladu sa opštim aktima i zakonima, pa se radi utvrđenja prava na neisplaćenu razliku u utvrđenoj visini raspoloživih, a neisplaćenih sredstava za oktobar 2014. godine ne može dodati ono što je već isplaćeno prekobrojnima u odnosu na planirani broj zaposlenih. Svi zaposleni kod tuženog, nezavisno od toga da li je ispoštovano planirano smanjenje broja zaposlenih ili nije, kao i da li je naknada za regres za 2014. godinu isplaćena u narednoj godini, imaju pravo na zaradu obračunatu primenom iste vrednosti boda

Po oceni Vrhovnog suda, suprotno navodima revizije, drugostepeni sud je pravilno primenio materijalno pravo.

Zakonom o privremenom uređivanju osnovica za obračun i isplatu plata, odnosno zarada i drugih stalnih primanja kod korisnika javnih sredstava (''Službeni glasnik RS'', br. 116/14 ... 95/18), koji je stupio na snagu 28.10.2014. godine, a primenjivao se od obračuna i isplate zarade za novembar 2014. godine i bio u primeni do 01.01.2020. godine, uređene su osnovice, odnosno vrednost radnog časa, vrednost boda i vrednost osnovne zarade (osnovice) za obračun i isplatu zarada i drugih stalnih primanja zaposlenih kod javnih preduzeća osnovanih od strane lokalnih vlasti, sa ciljem očuvanja finansijskog sistema u Republici Srbiji i sistema plata i zarada u javnom sektoru i to od obračuna i isplate zarade za novembar 2014. godine. Na osnovu odredbe člana 4. tog Zakona, propisano je da su ništave odredbe opšteg ili pojedinačnog akta (osim pojedinačnog akta kojim se plata povećava po osnovu napredovanja), kojim se povećavaju osnovice, koeficijenti i drugi elementi, odnosno uvode novi elementi na osnovu kojih se povećava iznos plata i drugih stalnih primanja kod javnih preduzeća, donet za vreme primene tog Zakona. Na osnovu odredbe člana 5. Zakona o privremenom uređivanju osnovice za obračun i isplatu plate, odnosno zarade i drugih stalnih primanja, kod korisnika javnih sredstava, osnovica za obračun i isplatu plata kod korisnika javnih sredstava, utvrđena zakonom, drugim propisom, ili drugim opštim ili pojedinačnim aktom, koji je u primeni na dan donošenja ovog Zakona, umanjuje se za 10%, odnosno za 5% od januara 2019. godine. Zaposleni čija je osnovna neto plata pre početka primene ovog Zakona za puno radno vreme bila niža od 25.000,00 dinara, zadržava svoju neto platu, a ukoliko bi se primenom umanjene osnovice, u smislu ovog zakona, utvrdila osnovna neto plata niža od 25.000,00 dinara, tom zaposlenom se, za puno radno vreme, isplaćuje osnovna neto plata u iznosu od 25.000,00 dinara. Zakonom o prestanku važenja Zakona o privremenom uređivanju osnovice za obračun i isplatu plata, odnosno zarada i drugih stalnih primanja kod korisnika javnih sredstava (''Službeni glasnik RS'', br. 86/19) koji je stupio na snagu 01.01.2020. godine, propisano je da će se osnovica za obračun i isplatu zarada kod javnih preduzeća osnovanih od strane organa lokalne vlasti primenjivati u visini koja je bila utvrđena do dana stupanja na snagu tog Zakona.

Poseban kolektivni ugovor za javna komunalna preduzeća i druga javna preduzeća Grada Novog Sada (''Službeni list Grada Novog Sada'' br. 37/17 i 34/20, u primeni od 04.08.2017. godine), je u odredbi člana 23. propisao da su elementi za obračun i isplatu osnovne zarade: vrednost radnog časa, koeficijenti posla i vreme provedeno na radu, utvrđeni u skladu sa ovim kolektivnim ugovorom, odnosno kolektivnim ugovorom kod poslodavca i ugovorom o radu. Na osnovu odredbe člana 24. Posebnog kolektivnog ugovora, vrednost radnog časa (cena rada po radnom času) utvrđuje se Programom poslovanja (stav 1.); cena rada po radnom času za zaposlene za tekući mesec utvrđuje se na osnovu planiranih sredstava za isplatu zarade za odgovarajući mesec (stav 2); ukoliko se u toku kalendarske godine bitno promene okolnosti i pretpostavke na osnovu kojih je utvrđena vrednost radnog časa (cena rada po radnom času) iz stava 1. i 2. ovog člana, utvrđena vrednost radnog časa (cena rada po radnom času) može se promeniti u skladu sa izmenjenim okolnostima, o čemu poslodavac i sindikat kod poslodavca zaključuju sporazum. Na osnovu odredbe člana 25. Posebnog kolektivnog ugovora, predviđeno je da se u Programu poslovanja preduzeća određuje masa sredstava za isplatu zarada na godišnjem i mesečnom nivou, za svaki mesec pojedinačno u skladu sa zakonom, smernicama Vlade Republike Srbije, tim kolektivnim ugovorom i drugim propisima koje se odnose na zaradu. Tako utvrđena masa sredstava predstavlja gornju granicu za isplatu zarada. Odredbom člana 26. Posebnog kolektivnog ugovora, predviđeno je da se osnovna zarada zaposlenog utvrđuje tako što se vrednost radnog časa iz člana 24. pomnoži sa vremenom provedenim na radu i koeficijentima složenosti poslova, odgovornosti, uslova rada i stručne spreme koji su uslov za rad na određenim poslovima, a koji su predviđeni u ovim opštim aktima. Na osnovu odredbe člana 80. Posebnog kolektivnog ugovora, predviđeno je da će se za vreme važenja Zakona o privremenom uređivanju osnovica za obračun i isplatu plata, odnosno zarada i drugih stalnih primanja kod korisnika javnih sredstava, zarada zaposlenih obračunavati i isplaćivati u skladu sa tim zakonom.

U konkretnom slučaju, tuženi u oktobru 2014. godine nije iskoristio celokupnu masu sredstava za zarade planiranu Programom poslovanja, pa je ostalo nerealizovanih sredstava za zarade za mesec oktobar 2014. godine od 762.544,00 dinara. Da je tuženi iskoristio celokupnu planiranu masu sredstava za zarade za oktobar 2014. godine, u odnosu na sve zaposlene (i planirane Programom i one koji nisu bili planirani Programom poslovanja) vrednost boda za isplatu zarade za redovni rad, sa uvećanjima, umesto 32,10 dinara iznosila bi 33,41 dinar. U odnosu na tužilju, to znači da razlika njene zarade za sporni period između obračunate zarade primenom cene rada prema planiranoj masi sredstava za zarade za oktobar 2014. godine na osnovu Programa poslovanja tuženog, uz umanjenja po Zakonu o privremenom uređivanju osnovica za obračun i isplatu plata, odnosno zarada i drugih stalnih primanja kod korisnika javnih sredstava, koji je stupio na snagu 28.10.2014.godine i isplaćene zarade tužilji, iznosi 45.375,01 dinar. To što je u tom periodu tuženi imao 27 zaposlenih više od planiranog broja zaposlenih nije od uticaja na obračun neisplaćenog dela zarade tužilje, imajući u vidu da svi zaposleni imaju pravo na isplatu zarade, pod istim uslovima, što znači i na istu vrednost boda (cenu sata rada). Zakon o radu, odredbom člana 104. stav 2. propisuje da se zaposlenima garantuje jednaka zarada za isti rad ili rad iste vrednosti koji ostvaruju kod poslodavca. Zbog toga, tužilja neosnovano u reviziji ukazuje na pogrešnu primenu materijalnog prava.

Iz izloženih razloga, Vrhovni sud je odluku kao u stavu prvom izreke doneo primenom člana 414. stav 1. Zakona parničnom postupku.

Zahtev tuženog za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju, odbijen je na osnovu člana 154. stav 1. ZPP, jer odgovor na reviziju nije potreban radi vođenja parnice, pa je odlučeno kao u stavu drugom izreke.

Predsednik veća – sudija

Dobrila Strajina, s.r.

Za tačnost otpravka

Zamenik upravitelja pisarnice

Milanka Ranković