
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 1799/2015
15.12.2015. godina
Beograd
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija Branislave Apostolović, predsednika veća, Branka Stanića i Gordane Ajnšpiler Popović, članova veća, u parnici tužioca M.S. iz Z., čiji je punomoćnik G.S., advokat iz Č., protiv tužene Republike Srbije – Ministarstvo unutrašnjih poslova, Policijska uprava Z., koju zastupa Državni pravobranilac Republike Srbije, radi isplate, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 br. 471/15 od 15.04.2015. godine, u sednici veća od 15.12.2015. godine, doneo je
R E Š E NJ E
I PRIHVATA SE odlučivanje o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 br. 471/15 od 15.04.2015. godine, kao izuzetno dozvoljenoj.
II Delimično se USVAJA revizija tužioca, i UKIDAJU SE presuda Osnovnog suda u Zrenjaninu P1. 133/15 od 19.02.2015. godine u delu stava prvog izreke kojim je odbijen kao neosnovan deo tužbenog zahteva tužioca za isplatu razlike zarade za rad u dane državnih i verskih praznika, prekovremeni rad i noćni rad, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, uplatu pripadajućih doprinosa obaveznog osiguranja, i za naknadu parničnih troškova, i presuda Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 br. 471/15 od 15.04.2015. godine, u delu kojim je potvrđen navedeni deo prvostepene presude i predmet se vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
III. U preostalom delu, revizija tužioca ODBACUJE SE kao nedozvoljena.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Osnovnog suda u Zrenjaninu P1. 133/15 od 19.02.2015. godine stavom prvim tač. 1, 2. i 3. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca da mu tužena isplati razliku zarade po osnovu rada u dane državnih i verskih praznika, prekovremenog rada i noćnog rada, u periodu od oktobra 2008. godine do avgusta 2011. godine, pojedinačne mesečne iznose navedene u ovom delu izreke sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog mesečnog iznosa do isplate, i da nadležnim fondovima na navedene iznose uplati doprinose obaveznog osiguranja na ime tužioca. Stavom prvim tač. 4. i 5. izreke odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova za ishranu u toku rada za period od septembra 2008. godine do septembra 2009. godine, ukupno 6.000,00 dinara sa pripadajućom zaknskom zateznom kamatom, i da mu tuženi na ime neisplaćenog regresa za godišnji odmor za 2008. godinu isplati 3.000,00 dinara sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Stavom drugim izreke odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove spora.
Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 br. 471/15 od 15.04.2015. godine, odbijena je žalba tužioca i potvrđena prvostepena presuda.
Protiv drugostepene presude, tužilac je blagovremeno preko punomoćnika izjavio reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava i potrebe ujednačavanja sudske prakse.
Rešenjem Apelacionog suda u Novom Sadu R4. 57/15 od 20.08.2015. godine Vrhovnom kasacionom sudu je predloženo odlučivanje o reviziji tužioca kao izuzetno dozvoljenoj.
Po oceni Vrhovnog kasacionog suda, ispunjeni su zakonski uslovi za odlučivanje o reviziji tužioca kao izuzetno dozvoljenoj u smislu člana 395. Zakona o parničnom postupku – ZPP („Službeni glasnik RS“ br. 125/04, 111/09), koji se u ovom postupku primenjuje po osnovu člana 506. stav 1. ZPP („Službeni glasnik RS“ broj 72/11), u odnosu na deo nižestepenih presuda kojima je odbijen tužbeni zahtev tužioca za isplatu uvećane plate po osnovu prekovremenog rada, noćnog rada i rada u dane državnih i verskih praznika u spornom periodu, zbog potrebe ujednačavanja sudske prakse, budući da su apelacioni sudovi različito odlučivali o pravu policajaca i ovlašćenih službenih lica na uvećanje plate zbog rada u vreme državnih i verskih praznika, noćnog rada i prekovremenog rada. Stoga je odlučeno kao u stavu I izreke.
Vrhovni kasacioni sud je ispitao nižestepene presude u navedenom delu, u smislu člana 399. ZPP i utvrdio da je revizija tužioca osnovana.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je u spornom periodu obavljao posao saobraćajnog policajca i u to vreme je radio prekovremeno, na dane državnih i verskih praznika i noću. Na osnovu nalaza veštaka ekonomsko finansijske struke, kojim je izvršeno upoređivanje koeficijenata tužioca i uporednog radnika M.P., raspoređene na administrativno tehničke i daktilografske poslove, utvrđeno je da je koeficijent tužioca za 46,10% veći u odnosu na koeficijent državnog službenika M.P., pa je tužbeni zahtev tužioca odbijen.
Po oceni Vrhovnog kasacionog suda, u ovom delu nižestepenih presuda je zbog pogrešne primene materijalnog prava činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.
Članom 147. Zakona o policiji („Službeni glasnik RS“ br. 101/05, 63/09), stavom prvim je propisano da se zbog posebnih uslova rada, opasnosti za život i zdravlje, odgovornosti, težine i prirode poslova, rada na dan praznika koji je neradni dan, noćnog rada, rada u smenama, prekovremenog rada, dežurstava, pripravnosti i drugih vidova neredovnosti u radu, zaposlenima u Ministarstvu mogu utvrditi koeficijenti za obračun plata koji su od 30 do 50% nominalno veći od koeficijenata zadruge državne službenika, a u visini mase sredstava potrebnih za isplatu dodatnih koeficijenata iz člana 146. stav 1. ovog zakona. Stavom trećim je propisano da se na prava i obaveze proistekle iz napred navedenih posebnih uslova rada ne primenjuju odredbe opštih radnopravnih propisa o uvećanoj zaradi.
Iz navedene zakonske odredbe proizilazi da tužilac ima pravo na uvećanje plate po osnovu prekovremenog i noćnog rada, ukoliko nije dobio uvećanje osnovne plate od 30 do 50% po tom osnovu u spornom periodu. S obzirom na sadržinu člana 147. Zakona o policiji, uporedni radnik mora biti ovlašćeno službeno lice sa istim stepenom stručne spreme kao tužilac, koje nema neredovnost u radu. Stoga se ne može prihvatiti zaključak nižestepenih sudova da je tužbeni zahtev tužioca neosnovan jer mu je uvećan koeficijent po osnovu neredovnosti, upoređujući osnovni i dodatni koeficijent radnog mesta tužioca sa koeficijentima zaposlenog koji je raspoređen na administrativno tehničke i daktilografske poslove. Stoga su nižestepene presude u ovom delu ukinute.
U ponovnom postupku, prvostepeni sud će uzeti u obzir iznete primedbe i doneti pravilnu i zakonitu odluku.
Iz navedenih razloga, Vrhovni kasacioni sud je odlučio kao u stavu II izreke, na osnovu člana 407. stav 2. ZPP.
Po oceni Vrhovnog kasacionog suda nisu ispunjeni zakonski uslovi za odlučivanje o reviziji tužioca kao izuzetno dozvoljenoj, u smislu člana 395. ZPP, u odnosu na deo nižestepenih presuda kojima je odbijen njegov tužbeni zahtev za isplatu naknade plate za vreme korišćenja godišnjeg odmora za sporni period i po osnovu troškova za ishranu u toku rad, budući da nema potrebe za ujednačavanjem sudske prakse ili novim tumačenjem prava.
Vrhovni kasacioni sud je ispitao dozvoljenost revizije u smislu člana 401. stav 2. ZPP i utvrdio da revizija tužioca u ovom delu nije dozvoljena.
Tužbom od 31.10.2011. godine tužilac je tražio isplatu razlike plate u ukupnom iznosu od 94.600,00 dinara. Pobijanim delom nižestepenih presuda odbijen je njegov tužbeni zahtev za isplatu naknade troškova ishrane na radu u ukupnom iznosu od 6.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za godišnji odmor u iznosu od 3.000,00 dinara sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.
Budući da je pobijana drugostepena presuda doneta 15.04.2015. godine nakon stupanja Zakona o izmenama i dopunama ZPP („Službeni glasnik RS“ broj 55/14), na revizijski cenzus primenjuje se član 23. stav 3. tog zakona po kome je revizija dozvoljena u svim postupcima u kojima vrednost predmeta spora pobijanog dela prelazi dinarsku protivvrednost od 40.000 evra po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe, a koji nisu pravnosnažno rešeni do dana stupanja na snagu ovog zakona.
Budući da vrednost predmeta spora pobijanog dela očigledno ne prelazi dinarsku protivvrednost 40.000 evra po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe, to revizija tužioca u ovom delu nije dozvoljena.
Iz navedenih razloga, Vrhovni kasacioni sud je odlučio kao u stavu III izreke, na osnovu člana 404. ZPP.
Predsednik veća – sudija
Branislava Apostolović,s.r.