Apelacioni sud u Beogradu je, presudom Gž1 3857/2017 od 20.10.2017. godine, stavom prvim izreke, odbio, kao neosnovanu, žalbu tužilaca i potvrdio presudu Osnovnog suda u Smederevu P1 376/15 od 12.04.2017. godine, u stavu II izreke. Stavom drugim izreke, ukinuta je presuda Osnovnog suda u Smederevu P1 376/15 od 12.04.2017. godine, u stavu prvom i trećem izreke i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje u navedenom delu.

Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili blagovremenu reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava sa predlogom da se o reviziji odluči primenom odredbe člana 395. Zakona o parničnom postupku, radi ujednačavanja sudske prakse.

Apelacioni sud u Beogradu je rešenjem R4 1/24 od 17.04.2024. godine, predložio Vrhovnom sudu odlučivanje o izjavljenoj reviziji tužilaca od 22.12.2017. godine protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 3857/2017 od 20.10.2017. godine.

Vrhovni sud nalazi da je pravilan zaključak Apelacionog suda u Beogradu da u konkretnom slučaju postoji potreba za odlučivanjem o reviziji tužilaca, kao izuzetno dozvoljenoj, radi ujednačavanja sudske prakse, u smislu odredbe člana 395. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 125/04 i 119/09), koji se primenjuje na osnovu odredbe člana 506. stav 1. važećeg Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS br 72/11...18/20), pa je odlučio kao u stavu prvom izreke.

Ispitujući pobijanu presudu, primenom odredbe člana 399. Zakona o parničnom postupku, Vrhovni sud je utvrdio da je revizija osnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 361. stav 2. tačka 9. Zakona o parničnom postupku na koju Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, na kom je zasnovana pravnosnažna odluka, u delu koji se revizijom pobija, tužioci su zaposleni kod tužene i na posao su dolazili svojim vozilima pošto, u utuženom periodu nije bilo pogodnih linija u svim vremenskim terminima za korišćenje usluga javnog prevoza radi dolaska na posao i odlaska sa posla. Utvrđeno je i da prevoznici na teritoriji Grada Smedereva nisu naplaćivali karte za prevoz uniformisanim licima.

Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su odbili tužbene zahteve tužilaca za naknadu troškova za dolazak na posao i odlaska sa posla, nalazeći da su oni bili dužni da dokažu da su se tuženoj obratili pismenim putem u smislu zahteva za naknadu predmetnih troškova i da su koristili zakonom predviđena pravna sredstva u tom postupku (podnošenjem žalbe ili pokretanjem upravnog postupka zbog „ćutanja uprave“ ili izjavljivanje žalbe, a potom podnošenje tužbe za slučaj negativne odluke po njihovom zahtevu). Kako tužiocima pravo na naknadu ovih troškova nije priznato, po mišljenju nižestepenih sudova, oni nemaju mogućnost da predmetne troškove traže u sudskom postupku, pa su njihovi zahtevi za isplatu troškova dolaska na posao i odlaska sa posla odbijeni.

Vrhovni sud nalazi da se osnovano revizijom tužilaca ukazuje da je zaključak nižestepenog suda o neosnovanosti njihovog tužbenog zahteva za naknadu troškova dolaska na rad i odlaska sa rada, zasnovan na pogrešnoj primeni materijalnog prava.

Tužioci su u utuženom periodu (decembar 2007. – novembar 2010. godine) bili zaposleni kod tužene i imali status državnih službenika, pa se o njihovim pravima na naknadu troškova u vezi sa radom odlučuje primenom Zakona o platama državnih službenika i nameštenika („Službeni glasnik RS“, br.62/06... 99/14). Odredbom člana 37. stav 1. Zakona o platama državnih službenika i nameštenika propisano je da državni službenik, između ostalog, ima pravo na naknadu troškova za dolazak na rad i odlazak sa rada, dok je stavom 2. istog člana zakona propisano da se uslovi za naknadu troškova, njihova visina i način na koji se ostvaruju propisuju Uredbom Vlade. Uredba Vlade koja reguliše ovu materiju je Uredba o naknadi troškova i otpremnini državnih službenika i nameštenika („Službeni glasnik RS“, br.98/07), kojim je državnim službenicima na isti način priznato pravo na naknadu troškova prevoza za dolazak na rad i povratak sa rada (član 2. stav 1. tačka 1. Uredbe). Odredbom člana 3. Uredbe, predviđeno je da se državnom službeniku i namešteniku naknađuju troškovi prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada u visini cene mesečne pretplatne karte u gradskom, prigradskom, odnosno međugradskom saobraćaju.

Pravilna primena odredbe člana 37. Zakona o platama državnih službenika i nameštenika iz člana 3. Uredbe o naknadama troškova i otpremnine državnih službenika i nameštenika, podrzumeva obavezu poslodavca da zaposlenima naknadi troškove prevoza u visini cene mesečne pretplatne karte u gradskom, prigradskom ili međugradskom saobraćaju. Za priznavanje ovog prava nije, kao uslov, predviđeno obavezno podnošenje posebnog zahteva, već poslodavac odluku o naknadi ovih troškova priznaje zaposlenom na osnovu njihovog prijavljenog prebivališta odnosno boravišta.

U konkretnom slučaju, tužioci tužbom ne traže priznavanje prava na troškove prevoza za dolazak na rad i povratak sa rada u smislu ostvarivanja prava pred nadležnim organom poslodavca, već traže naknadu štete u visini ovih troškova kojima su bili izloženi u spornom periodu, što, u skladu sa odredbom člana 1. Zakona o parničnom postupku jeste predmet sudske zaštite pred sudom opšte nadležnosti. Zbog toga, to što oni nisu koristili pravna sredstva propisana odredbama zakona koji reguliše upravni postupak i upravni spor, nije razlog za odbijanje njihovog tužbenog zahteva, kako su pogrešno zaključili nižestepeni sudovi.

Prilikom odlučivanja Vrhovni sud je imao u vidu to da među strankama nije sporno da prevoznici na teritoriji Grada Smedereva nisu naplaćivali kartu uniformisanim licima. Međutim, u konkretnom slučaju nije utvrđeno na kojim radnim mestima su tužioci bili zaposleni, odnosno da li su poslovi na koje su bili raspoređeni obavljali kao uniformisana lica pri čemu ni ta činjenica ne bi mogla bitno da utiče na njihovo pravo na naknadu troškova prevoza imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje da zbog neusklađenosti vremenskih termina javnog prevoza sa njihovim radnim vremenom, nisu bili u mogućnosti da koriste javni prevoz već su na posao dolazili svojim vozilima i na taj način bili izloženi stvarnim troškovima prevoza radi dolaska na rad i povratka sa rada.

Imajući u vidu da pravo koje zaposlenom pripada po Zakonu o platama državnih službenika i nameštenika i Uredbi o naknadi troškova i otpremnini državnih službenika i nameštenika, nije moglo biti uslovljeno niti ograničeno, te da tužioci nisu bili dužni da tuženoj podnose pisani zahtev za priznanje ovog prava, sledi da im pripada pravo na naknadu ovih troškova čija se visina isplaćuje u skladu sa odredbom člana 3. Uredbe, u zavisnosti od toga koju vrstu javnog prevoza bi eventualno koristili radi dolaska na rad i odlaska sa rada (ako postoje vremenski pogodni termini).

Međutim, zbog pogrešne primene materijalnog prava, nisu utvrđene činjenice koje su od uticaja na visinu tužbenog zahteva, pa je zbog toga činjenično stanje nepotpuno utvrđeno.

U ponovnom postupku, potrebno je da prvostepeni sud, postupajući po primedbama iz ovog rešenja, o tužbenom zahtevu tužilaca za naknadu štete na ime neisplaćenih troškova dolaska na rad i odlaska sa rada, u utuženom periodu, donese novu i zakonitu odluku.

Na osnovu odredbe člana 407. stav 2. Zakona o parničnom postupku, Vrhovni sud je odlučio kao u stavu drugom izreke.

Predsednik veća – sudija

Gordana Komnenić,s.r.

Za tačnost otpravka

Zamenik upravitelja pisarnice

Milanka Ranković