Rev2 1959/2022 3.5.15.4.8; tehnološki višak

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 1959/2022
06.10.2022. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Katarine Manojlović Andrić, predsednika veća, Jelene Ivanović i Branislava Bosiljkovića, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Slobodan Vitić, advokat iz ..., protiv tuženog „Philip Morris Services“ DOO Beograd, čiji je punomoćnik Marko Repić, advokat iz ..., radi poništaja rešenja, odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1 3057/21 od 13.01.2022. godine, u sednici održanoj dana 06.10.2022. godine, doneo je

P R E S U D U

USVAJA SE revizija tuženog i PREINAČUJU SE presuda Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1 3057/21 od 13.01.2022. godine u stavu prvom i trećem izreke i presuda Osnovnog suda u Užicu P1 6/21 od 26.07.2021. godine, tako što se ODBIJA kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se poništi kao nezakonito rešenje tuženog .. broj .. od 15.05.2014. godine, kojim je tužiocu otkazan ugovor o radu ... od 01.04.2008. godine, sa svim pripadajućim aneksima, kao i zahtev tužioca za naknadu troškova parničnog postupka.

OBAVEZUJE SE tužilac da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 244.500,00 dinara u roku od 15 dana od dana prijema otpravka presude.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Užicu P1 6/21 od 26.07.2021. godine, stavom prvim izreke, usvojen je tužbeni zahtev tužioca i poništeno kao nezakonito rešenje tuženog .. broj .. od 15.05.2014. godine, kojim je tužiocu otkazan ugovor o radu ... od 01.04.2008. godine, sa svim pripadajućim aneksima i obavezan tuženi da tužioca, u roku od osam dana od dana prijema pisanog otpravka presude, vrati na radno mesto „BB“ ili na drugo radno mesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima. Stavom drugim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 232.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1 3057/21 od 13.01.2022. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tuženog i potvrđena prvostepena presuda u delu stava prvog izreke kojim je usvojen tužbeni zahtev tužioca i poništeno kao nezakonito rešenje tuženog .. broj .. od 15.05.2014. godine, kojim je tužiocu otkazan ugovor o radu ... od 01.04.2008. godine, sa svim pripadajućim aneksima i tuženi obavezan da tužioca, u roku od osam dana od dana prijema pisanog otpravka presude vrati na radno mesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima, kao i u stavu drugom izreke kojim je odlučeno o troškovima postupka. Stavom drugim izreke, ukinuta je prvostepena presuda u delu stava prvog izreke kojim je obavezan tuženi da tužioca vrati na radno mesto „BB“ i tužba u tom delu odbačena kao nedozvoljena. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tuženog za naknadu troškova žalbenog postupka.

Protiv stava prvog i trećeg izreke pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tuženi je blagovremeno izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba postupka iz člana 374. stav 1. u vezi sa članom 407. stav 1. tačka 4) ZPP, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu člana 408. ZPP („Službeni glasnik RS“, br. 72/11, 49/13-US, 74/13-US, 55/14, 87/18, 18/20) – u daljem tekstu: ZPP, Vrhovni kasacioni sud je ocenio da je revizija tuženog osnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2) ZPP, na koju Vrhovni kasacioni sud pazi po službenoj dužnosti, niti druge bitne povrede pravila postupka zbog kojih se revizija može izjaviti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je dana 28.09.2004. godine zasnovao radni odnos kod tuženog na neodređeno vreme. Prema ugovoru o radu od 01.04.2008. godine tužilac je obavljao poslove „predstavnik prodaje i isporuke“ u sektoru usluga u prodaji i distribuciji, a od zaključenja Aneksa ugovora o radu 01.04.2009. godine, poslove „predstavnik prodaje i isporuke“ u sektoru prodaja, u skladu sa zahtevanim sposobnostima i uslovima za to radno mesto. Dana 18.02.2014. godine, nakon odluke o promeni načina poslovanja tuženog, donet je Pravilnik o izmenama i dopunama Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji poslova broj 13, kojim su u okviru organizaconog dela „Prodaja – Nacionalna prodaja“, ukinuti poslovi koje je tužilac do tada obavljao, dok su za poslove pod nazivom „komercijalni saradnik“ predviđene izmene u pogledu posebnih zahteva i sposobnosti. Odlukom o prestanku potrebe za obavljanjem poslova na odredđenim radnim mestima od 30.04.2014. godine utvrđen je višak od šest zaposlenih kod tuženog, a članom 5. Odluke konstatovano je da će radni odnos prestati za dva zaposlena, pored ostalog i tužiocu, jer nema upražnjenih radnih mesta za čijim obavljanjem tuženi ima potrebu, a za koje tužilac ispunjava predviđene uslove za rad. Tužiocu je radni odnos prestao dana 15.05.2014. godine donošenjem pobijanog rešenja, kojim mu je otkazan ugovor o radu od 01.04.2008. godine sa svim pripadajućim aneksima, uz isplatu otpremnine, zbog prestanka potrebe za njegovim radom usled organizacionih promena, a primenom člana 179. stav 1. tačka 9) Zakona o radu Zakona o radu („Službeni glasnik RS“, br. 24/05, 61/05, 54/09 i 32/13).

Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su usvojili tužbeni zahtev i poništili rešenje o otkazu ugovora o radu od 15.05.2014. godine, a tuženog obavezali da tužioca vrati na rad, nalazeći da je, u situaciji kada su Pravilnikom od 18.02.2014. godine ukinuti poslovi „predstavnik prodaje i isporuke“ koje je pre otpočinjanja postupka racionalizacije obavljalo devet izvršilaca, između ostalih i tužilac, pri čemu su neki od tih izvršilaca premešteni na poslove „komercijalni saradnik“, tuženi imao obavezu da tačno odredi i primeni kriterijume na sve te zaposlene i izvrši njihovo pojedinačno vrednovanje i međusobno upoređivanje rezultata rada, kako bi utvrdio ko će biti proglašen tehnološkim viškom.

Po oceni Vrhovnog kasacionog suda, zauzeto pravno stanovište nižestepenih sudova nije pravilno.

Prema odredbi člana 179. stav 1. tačka 9) Zakona o radu, poslodavac može zaposlenom da otkaže ugovor o radu ako za to postoji opravdan razlog koji se odnosi na radnu sposobnost zaposlenog, njegovo ponašanje i potrebe poslodavca, i to: ako usled tehnoloških, ekonomskih ili organizacionih promena prestane potreba za obavljanjem određenog posla ili dođe do smanjenja obima posla.

Kako su Pravilnikom o izmenama i dopunama Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji poslova od 18.02.2014. godine, između ostalih, u okviru organizacionog dela „prodaja – nacionalna prodaja“, ukinuti poslovi pod nazivom „predstavnik prodaje i isporuke“ koje je do tada tužilac obavljao, postojali su opravdani razlozi da poslodavac tužiocu otkaže ugovor o radu, odnosno da tužioocu prestane radni odnos kao tehnološkom višku u smislu citiranog člana 179. stav 1. tačka 9) Zakona o radu. Stoga je ocenjeno kao zakonito rešenje kojim je tužiocu otkazan ugovor o radu zbog prestanka potrebe za njegovim radom usled ekonomskih, tehnoloških i organizacionih promena do kojih je došlo zbog odluke tuženog da se promeni način poslovanja, da se ukinu magacini i da se isporuka robe prepusti Kompaniji „Nelt“ iz Beograda koja bi radila skladištenje i krajnju isporuku robe tuženog maloprodajnim objektima.

Pogrešno je zaključivanje nižestepenih sudova da je postojala obaveza tuženog poslodavca da primeni i u rešenju o otkazu ugovora o radu tužiocu navede kriterijume za utvrđivanje viška zaposlenih u situaciji kada je tuženi ukinuo poslove na kojima je bilo zaposleno više izvršilaca, ali sve izvršioce nije proglasio tehnološkim viškom. Prema pravnom stavu Vrhovnog kasacionog suda, kriterijumi za utvrđivanje viška zaposlenih se primenjuju u slučaju donošenja Programa za rešavanje viška zaposlenih ili u situaciji kada se Pravilnikom o unutrašnjem uređenju i sistematizaciji radnih mesta smanjuje broj izvršilaca na određenom radnom mestu (presuda Rev2 214/2021 od 19.2.2021. godine). Ovo stoga što je tužiocu ugovor o radu otkazan zbog ukidanja radnog mesta na kome je radio, nakon promene načina poslovanja tuženog. Kako iz rešenja tuženog proizlazi da se nije radilo o smanjenju broja izvršilaca, već ukidanju tužiočevog radnog mesta odnosno ukidanju poslova koje je tužilac obavljao, to tuženi nije bio u obavezi da primeni kriterijume za utvrđivanje viška zaposlenih.

Kako je u pobijanim nižestepenim presudama pogrešno primenjeno materijalno pravo, Vrhovni kasacioni sud je na osnovu člana 416. stav 1. ZPP preinačio obe nižestepene presude i odbio tužbeni zahtev tužioca u delu koji se odnosi na poništaj ugovora o radu, odlučivši kao u stavu prvom izreke.

Prema konačnom uspehu tuženog u postupku, tuženom na osnovu odredbe člana 163. u vezi člana 153. stav 1. i člana 154. ZPP, pripadaju opredeljeni i nužni troškovi prvostepenog, drugostepenog i revizijskog postupka, i to: na ime sastava odgovora na tužbu u iznosu od 16.500,00 dinara, na ime pristupa punomoćnika na sedam (7) održanih ročišta u iznosu od po 18.000,00 dinara, na ime pristupa na četiri (4) neodržana ročišta u iznosu od po 9.000,00 dinara, na ime sastava odgovora na žalbu na presudu od 15.11.2019. godine u iznosu od 33.000,00 dinara, na ime sastava žalbe na presudu od 26.07.2021. godine u iznosu od 33.000,00 dinara i na ime sastava revizije u iznosu od 33.000,00 dinara, što sve ukupno iznosi 244.500,00 dinara, prema Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad advokata („Službeni glasnik RS“ br. 121/12, 99/20, 37/21).

Sa iznetih razloga, Vrhovni kasacioni sud je odlučio kao u stavu drugom izreke.

Predsednik veća – sudija

Katarina Manojlović Andrić,s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić