Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 1961/2021
24.02.2022. godina
Beograd
U IME NARODA
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Slađane Nakić Momirović, predsednika veća, Marine Milanović, Dragane Boljević, Gordane Džakula i Katarine Manojlović Andrić, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Tanja Simonović, advokat iz ..., protiv tuženog „Trace Srbija“ a.d. sa sedištem u Nišu, čiji je punomoćnik Marko Krstić, advokat iz ..., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž1 383/2021 od 28.05.2021. godine, u sednici održanoj 24.02.2022. godine, doneo je
P R E S U D U
DOZVOLJAVA SE odlučivanje o posebnoj reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž1 383/2021 od 28.05.2021. godine.
PREINAČAVAJU SE presuda Apelacionog suda u Nišu Gž1 383/2021 od 28.05.2021. godine i presuda Osnovnog suda u Vranju P1 850/18 od 01.12.2020. godine, u prvom stavu izreke, tako što se ODBIJA kao neosnovan tužbeni zahtev za isplatu uvećane zarade po osnovu minulog rada za period od 01.05.2015. godine do 10.04.2018. godine u pojedinačnim mesečnim iznosima sa zakonskom zateznom kamatom kako je navedeno u izreci prvostepene presude.
OBAVEZUJE SE tužilac da tuženom naknadi troškove revizijskog postupka u iznosu od 38.500,00 dinara u roku od 8 dana od dana prijema presude.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Osnovnog suda u Vranju P1 850/18 od 01.12.2020. godine, stavom prvim izreke obavezan je tuženi da isplati tužiocu na ime uvećane zarade po osnovu minulog rada za period od 01.05.2015. godine do 10.04.2018. godine pojedinačno opredeljene mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti pa do isplate, kako je navedeno u izreci. Stavom drugim izreke obavezan je tuženi da tužiocu na ime razlike između isplaćene i pripadajuće zarade po osnovu prekovremenog rada za period od 01.04.2015. godine do 10.04.2018. godine, isplati iznose navedene u izreci prvostepene presude sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa do isplate (visina iznosa i datum dospeća utvrđeni u izreci). Stavom trećim izreke obavezan je tuženi da tužiocu na ime razlike između isplaćene naknade po osnovu rada u dane državnih praznika za period od 01.05.2015. godine do 10.04.2018. godine isplati iznose navedene u izreci sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svvakog iznosa do isplate. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi da isplati tužiocu na ime manje isplaćene naknade po osnovu noćnog rada za period od 01.05.2015. godine do 10.04.2018. godine, iznose navedene u izreci sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa do isplate. Stavom petim izreke obavezan je tuženi da isplati tužiocu na ime razlike od isplaćenih do pripadajućih putnih troškova za period od 01.05.2015. godine do 10.04.2018. godine, iznose utvrđene u izreci sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa do isplate, na način određen u izreci. Stavom šestim izreke obavezan je tuženi da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 87.103,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž1 338/2021 od 28.05.2021. godine, odbijena je žalba tuženog i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju P1 850/18 od 01.12.2020. godine u prvom, drugom, trećem i četvrtom stavu izreke, kao i odluka o troškovima postupka, sadržana u nižestepenim presudama.
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tuženi je blagovremeno izjavio reviziju pobijajući je u delu kojim je odlučeno o tužbenom zahtevu za isplatu uvećane zarade po osnovu minulog rada zbog pogrešne primene materijalnog prava i pozivajući se na član 404. ZPP.
Vrhovni kasacioni sud je našao da su ispunjeni uslovi iz člana 404. stav 1. ZPP („Službeni glasnik RS“ br. 72/11....18/20) za odlučivanje o reviziji kao posebnoj, radi ujednačavanja sudske prakse po pitanju prava zaposlenih kod tuženog na isplatu uvećane zarade na osnovu minulog rada, zbog čega je odlučeno kao u stavu prvom izreke.
Ispitujući pobijanu presudu u smislu člana 408. ZPP, Vrhovni kasacioni sud je našao da je revizija osnovana.
U sprovedenom postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP na koju Vrhovni kasacioni sud pazi po službenoj dužnosti.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je bio zaposlen u „Trace PZP Vranje“ DOO Vranje do 10.04.2018. godine kada mu je radni odnos prestao na lični zahtev. Rešenjem Privrednog suda u Leskovcu St. 25/2012 od 29.03.2012. godine, otvoren je stečajni postupak nad Preduzećem za puteve Vranje i u stečajnom postupku je to preduzeće je prodato „Trace PZP“ Niš AD, ugovorom o prodaji od 23.12.2014. godine. Tuženi je 05.01.2015. godine isplatio kupoprodajnu cenu i postao vlasnik nad osnivačkim kapitalom koji čini pokretna i nepokretna imovina sa 100% udela u ukupnom kapitalu društva. Odredbom člana 8. navedenog ugovora propisano je da kupac kupovinom osnivačkih prava ne postaje pravni sledbenik navedenog preduzeća. Dana 05.01.2015. godine obustavljen je stečajni postupak nad Preduzećem za puteve Vranje AD u stečaju zbog prodaje stečajnog dužnika, kao pravnog lica, a postupak je nastavljen prema stečajnoj masi radi namirenja stečajnih poverilaca. Dana 02.08.2018. godine izvršena je statusna promena pripajanja privrednog društva „Trace PZP Vranje“ DOO (tužiočevog poslodavca) i privrednog društa sticaoca „Trace“ PZP Niš AD i promenjeno ime u „Trace Srbija“ AD Niš.
Nižestepeni sudovi su usvojili tužbeni zahtev, nalazeći da tužilac ima pravo na uvećanu zaradu na osnovu minulog rada i da u konkretnom slučaju treba primeniti odredbu člana 37. stav 1. tačka 5. Posebnog kolektivnog ugovora za delatnost putne privrede („Službeni glasnik RS“ br. 3/15) jer ova odredba tužiocu daje veća prava i u saglasnosti je sa odredbom člana 108. Zakona o radu. Ovo iz razloga što je nakon prodaje stečajnog dužnika, došlo je do promene osnivača tog društva, jer je vlasnička i upravljačka prava stekao kupac odnosno tuženi, ali je stečajni dužnik zadržao svoj pravni subjektivitet i status pravnog lica, iz čega proizlazi da je ostvaren i kontinuitet u članstvu u udruženju „Putar“ između „Trace PZP Vranje“ DOO Vranje kod koga je tužilac bio zaposlen.
Vrhovni kasacioni sud nalazi da se osnovano revizijom tuženog ukazuje da su nižestepeni sudovi pogrešno primenili materijalno pravo.
Odredbom člana 1. Zakona o stečaju („Službeni glasnik RS“ br. 104/09 i 99/11) propisano je da se tim zakonom uređuju uslovi i način pokretanja i sprovođenja stečaja nad pravnim licima. Odredbom člana 132. stava 1. istog zakona propisano je da je po donošenju rešenja o bankrotstvu, stečajni upravnik započinje i sprovodi prodaju celokupne imovine ili dela imovine stečajnog dužnika. Odredbom člana 135. istog zakona propisano je da predmet prodaje može biti stečajni dužnik kao pravno lice, uz saglasnost odbora poverilaca i uz prethodno obaveštenje razlučnih i založnih poverilaca u skladu sa članom 133. stavom 2. tog zakona, dok je odredbom člana 136. stava 1. istog zakona propisano da posle prodaje stečajnog dužnika kao pravnog lica, stečajni postupak se u odnosu na stečajnog dužika obustavlja, a stavom 3. istog člana propisano je da novac dobijen prodajom stečajnog dužnika, kao i imovina stečajnog dužnika iz stava 2. ovog člana, ulazi u stečajnu masu u odnosu na koju se stačajni postupak nastavlja.
Suprotno zaključku nižestepenih sudova, u ovom slučaju se ne primenjuje član 37. Posebnog kolektivnog ugovora za delatnost putne privrede, kao ni član 108. stav 1. tačka 4. Zakona o radu, već treba primeniti odredbe Zakon o stečaju s obzirom na to da je posledica prodaje stečajnog dužnika, kao pravnog lica, ta da pravno lice koje je kupac nije pravni sledbenik stečajnog dužnika, što je utvrđeno i ugovorom o prodaji od 23.12.2014. godine (član 8.). Stoga i po oceni revizijskog suda tužilac ne može da zasniva svoj tužbeni zahtev na odredbama Zakona o radu i Posebnog kolektivnog ugovora jer je stečajni dužnik kod koga je tužilac bio u radnom odnosu prodat kao pravno lice u stečaju. Iz ovih razloga tuženi svoj pravni subjektivitet ne izvodi iz pravnog subjektiviteta stečajnog dužnika (tužiočevog poslodavca), nije svoj status stekao iz pravnog statusa ranijeg stečajnog dužnika, niti je nastao bilo kakvom statusnom promenom, tako da između subjekta u stečaju i subjekta koji je nastao kupovinom ne postoji kontinuitet u pogledu obaveze ispalate uvećane zarade po osnovu minulog rada.
Iz navedenih razloga, na osnovu člana 416. stav 1. ZPP, odlučeno je kao u drugom stavu izreke.
Polazeći od uspeha u postupku po reviziji i zahteva tuženog, tužilac je obavezan da tuženom naknadi troškove revizijskog postupka u ukupnom iznosu od 38.500,00 dinara, i to za sastav revizije od strane advokata iznos od 18.000,00 dinara, kao i na ime sudske takse na reviziju iznos od 8.200,00 dinara i revizijsku odluku iznos od 12.300, 00 dinara, saglasno odredbama člana 153., 154. i 163. ZPP, Tarife o nagradama i naknadama za rad advokata („Službeni glasnik RS“, broj 121/12...99/20) i Taksene tarife iz Zakona o sudskim taksama („Službeni glasnik RS“, broj 28/94...95/18).
Predsednik veća - sudija
Slađana Nakić Momirović,s.r.
Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić