Rev2 2449/2015 poništaj ugovora o radu

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 2449/2015
19.05.2016. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud u veću sastavljenom od sudija Snežane Andrejević, predsednika veća, Biserke Živanović i Spomenke Zarić, članova veća, u parnici tužilje A.S. iz B., čiji je punomoćnik G.R.Đ., advokat iz B., protiv tuženog Muzeja r. i m. B., radi poništaja rešenja, vraćanja na rad i isplate, odlučujući o reviziji tužilje izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž1. br. 1730/15 od 09.09.2015. godine, u sednici veća od 19.05.2016. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE kao neosnovana revizija tužilje izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž1. br. 1730/15 od 09.09.2015. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Boru P1 165/14 od 07.05.2015. godine, stavom prvim izreke usvojen je tužbeni zahtev tužilje, poništeno kao nezakonito rešenje tuženog br. 453 od 24.07.2014. godine i tuženi je obavezan da tužilju vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljala pre donošenja tog rešenja, ili na druge odgovarajuće poslove. Stavom drugim izreke tuženi je obavezan da tužilji naknadi štetu zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa za period od avgusta 2014. godine, zaključno sa februarom 2015. godine, u pojedinačnim mesečnim iznosima navedenim izrekom sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa do isplate, i da za tužilju na navedene iznose uplati doprinose obaveznog osiguranja. Stavom trećim izreke tuženi je obavezan da tužilji naknadi parnične troškove u iznosu od 92.538,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

Dopunskom presudom pod istim brojem od 22.06.2015. godine tuženi je obavezan da tužilji naknadi štetu zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa za maj i juli 2014. godine po 46.179,14 dinara sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i da joj uplati doprinose obaveznog osiguranja na navedene iznose.

Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž1. br. 1730/15 od 09.09.2015. godine, stavom prvim izreke potvrđena je prvostepena presuda u delu stava prvog izreke koji se odnosi na poništaj rešenja tuženog o prestanku radnog odnosa br. 453 od 24.07.2014. godine. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u delu stava prvog izreke koji se odnosi na vraćanje na rad, tako što je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužilje da se tuženi obaveže da je vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljala pre donošenja pobijanog rešenja ili druge odgovarajuće poslove. Stavom trećim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu drugom izreke, tako što je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužilje da se tuženi obaveže da joj naknadi štetu zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa u periodu od avgusta 2014. godine zaključno sa februarom 2015. godine u mesečnim iznosima navedenim izrekom sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i zahtev tužilje za uplatu doprinosa obaveznog osiguranja za isti period. Stavom četvrtim izreke preinačena je dopunska presuda tako što je odbijen kao neosnovan tubženi zahtev tužilje da se tuženi obaveže da joj isplati na ime naknade štete zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa iznose od po 46.179,14 dinara sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom za maj i juli 2014. godine, kao i da joj uplati doprinose obaveznog osiguranja za isti period. Stavom petim izreke preinačena je odluka o troškovima parničnog postupka iz stava trećeg izreke prvostepene presude, tako što je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Protiv drugostepene presude tužilja je blagovremeno preko punomoćnika izjavila reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.

Tuženi je podneo odgovor na reviziju.

Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu presudu na osnovu člana 408. Zakona o parničnom postupku – ZPP („Službeni glasnik RS“ br. 72/11, 55/14) i utvrdio da revizija tužilje nije osnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, a revizijom se određeno ne ukazuje na bitne povrede postupka.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilja je sa tuženim zaključila 11.09.2012. godine ugovor o radu na određeno vreme do 12.06.2013. godine, za obavljanje poslova kustosa umetničke zbirke. Dana 21.06.2013. godine zaključen je ugovor o obavljanju privremenih i povremenih poslova, radi vršenja selekcije i obrade muzejske građe za digitalizaciju tokom 2013. godine, najduže 120 radnih dana u kalendarskoj godini. Dana 28.06.2013. godine tužilja je sa tuženim zaključila ugovor o radu na neodređeno vreme sa punim radnim vremenom, na poslovima pedagoških aktivnosti i odnosa sa javnošću. Dana 11.10.2013. godine, tužilja je sa tuženim zaključila ugovor o radu na određeno vreme, od 15.10.2013. godine do 31.12.2013. godine, na radnom mestu rukovodioca izložbenih, pedagoških aktivnosti i odnosa sa javnošću. Tužilja je sa tuženim zaključila dana 06.01.2014. godine ugovor o radu na određeno vreme, za period od 06.01.2014. godine do 06.04.2014. godine, za radno mesto rukovodioca izložbenih, pedagoških aktivnosti i odnosa sa javnošću. Osporenim rešenjem tuženog br. 453 od 24.07.2014. godine raskinut je radni odnos sa tužiljom po osnovu ugovora na određeno vreme od 06.01.2014. godine. Tužilja je sa tuženim zaključila još dva ugovora o delu, dana 08.04.2014. godine i 04.06.2014. godine.

Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno je u pobijanoj drugostepenoj presudi primenjeno materijalno pravo kada je preinačena prvostepena presuda tako što je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužilje da se tuženi obaveže da je vrati na rad i naknadi štetu po osnovu nezakonitog prestanka radnog odnosa u periodu od maja 2014. godine zaključno sa februarom 2015. godine, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

Naime, tužilja je nakon zaključivanja ugovora o radu na neodređeno vreme sa tuženim zaključila novi ugovor o radu na određeno vreme dana 06.01.2014. godine, za period do 06.04.2014. godine, i protiv ovog rešenja nije tražila sudsku zaštitu, tako da se saglasila sa promenom njenog radnopravnog statusa, odnosno sa radom kod tuženog na određeno vreme. Iako je rešenje tuženog od 24.07.2014. godine, kojim joj je prestao radni odnos, pravnosnažno poništeno u ovoj parnici iz razloga što ne sadrži obrazloženje niti pouku o pravnom leku, tužilji ipak ne pripada pravo na vraćanje na rad kod tuženog, kao ni naknada štete, u smislu člana 191. stav 1. Zakona o radu, iz razloga što je ugovor o radu na određeno vreme od 06.01.2014. godine, koji je tužilji otkazan rešenjem o prestanku radnog odnosa, istekao dana 06.04.2014. godine, protekom roka za koji je bio zaključen, pa nakon toga tužilja nema pravo na vraćanje na rad kod tuženog i naknadu štete, a po isteku tog ugovora sa tuženim je zaključivala samo ugovore o delu. Stoga se revizijom neosnovano ističe pogrešna primena materijalnog prava i navodi da je tužilja po isteku ugovora o radu na određeno vreme zasnovala radni odnos kod tuženog na neodređeno vreme u smislu člana 37. stav 4. Zakona o radu, jer tužilja u ovoj parnici nije tražila utvrđenje postojanja radnog odnosa na neodređeno vreme.

Iz navedenih razloga, Vrhovni kasacioni sud je odlučio kao u izreci na osnovu člana 414. stav 1. ZPP.

Predsednik veća – sudija

Snežana Andrjević,s.r.