Rev2 246/2022 3.19.1.25.1; revizija; 3.5.7; preobražaj radnog odnosa

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 246/2022
22.06.2022. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Katarine Manojlović Andrić, predsednika veća, Gordane Džakula i Branislava Bosiljkovića, članova veća, u parnici tužilje AA iz ..., čiji je punomoćnik Dragoslava Biserčić, advokat iz ..., protiv tuženog Doma zdravlja Brus, koga zastupa Opštinski javni pravobranilac u Brusu, radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu i utvrđenja, odlučujući o reviziji tužilje izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1 2216/21 od 04.11.2021. godine, u sednici veća održanoj 22.06.2022. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE kao neosnovana revizija tužilje izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1 2216/21 od 04.11.2021. godine.

ODBIJA SE zahtev tužilje za naknadu troškova revizijskog postupka.

ODBIJA SE zahtev tuženog za naknadu troškova revizijskog postupka.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Brusu P1 41/20 od 10.03.2021. godine, stavom prvim izreke, usvojen je tužbeni zahtev tužilje i poništeno kao nezakonito rešenje tuženog broj .. od 14.08.2020. godine o prestanku radnog odnosa tužilje na određeno vreme. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je tužilja u radnom odnosu na neodređeno vreme počev od 01.08.2017. godine kod tuženog, što je tuženi dužan da prizna. Stavom trećim izreke, obavezan je tuženi da tužilju vrati na rad i rasporedi na radno mesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi, sposobnostima i znanju u Domu zdravlja Brus, a stavom četvrtim izreke, naloženo je tuženom da tužilji plati na ime troškova parničnog postupka iznos od 52.500,00 dinara u roku od 15 dana od pravnosnažnosti presude.

Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1 2216/21 od 04.11.2021. godine, preinačena je prvostepena presuda tako da glasi: 1) odbija se kao neosnovan tužbeni zahtev tužilje AA iz ..., kojim je tražila da se poništi kao nezakonito rešenje tuženog Doma zdravlja Brus broj .. od 14.08.2020. godine o prestanku radnog odnosa tužilje na određeno vreme, kao i da se utvrdi da je tužilja u radnom odnosu kod tuženog na nedređeno vreme počev od 01.08.2017. godine i da se tuženi obaveže da tužilju vrati na rad i rasporedi je na radno mesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi, znanju i sposobnostima u Domu zdravlja Brus; 2) obavezana je tužilja da tuženom na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 36.000,00 dinara u roku od 15 dana od pravnosnažnosti presude pod pretnjom izvršenja.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tužilja je blagovremeno izjavila reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Tuženi je dostavio odgovor na reviziju. Tražio je troškove odgovora na reviziju.

Ispitujući pobijanu presudu na osnovu člana 408. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 72/11, 49/13-US, 74/13-US, 55/14, 87/18 i 18/20) – u daljem tekstu: ZPP, Vrhovni kasacioni sud je našao da revizija nije osnovana.

U postupku donošenja pobijane presude nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2) ZPP, na koju Vrhovni kasacioni sud pazi po službenoj dužnosti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilja je u periodu od 01.08.2017. pa do 14.08.2020. godine, bila radno angažovana kod tuženog po osnovu više zaključenih ugovora o radu na određeno vreme, po kojim ugovorima je sve vreme svog angažovanja kod tuženog obavljala poslove na radnom mestu ... . Tužilja između zaključenih ugovora o radu nije imala prekid u radu, a radni odnos joj je prestao dana 14.08.2020. godine donošenjem osporenog rešenja o prestanku radnog odnosa zbog isteka roka na koji je zasnovan.

Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je zaključio da su se stekli uslovi za primenu člana 37. Zakona o radu i da je tužilja kod tuženog stekla status zaposlenog na neodređeno vreme, što osporeno rešenje tuženog od 14.08.2020. godine čini nezakonitim, zbog čega je tužbeni zahtev tužilje usvojio i odlučio kao u stavovima prvom, drugom i trećem izreke presude.

Drugostepeni sud je odlučujući o žalbi tuženog došao do drugačijeg zaključka, pa je preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtev tužilje. Prema oceni drugostepenog suda, prvostepeni sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primenio materijalno pravo i to odredbe Zakona o budžetskom sistemu („Službeni glasnik RS“ br. 108/13... 72/19) zbog čega je prvostepena presuda morala biti preinačena.

Prema oceni Vrhovnog kasacionog suda, pravilno je drugostepeni sud primenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtev tužilje odbio i to sa razloga navedenih u obrazloženju pobijane presude.

Prema odredbama člana 37. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ br. 24/05, 61/05... 75/14), ugovor o radu može da se zaključi na određeno vreme, za zasnivanje radnog odnosa čije je trajanje unapred određeno objektivnim razlozima koji su opravdani rokom ili izvršenjem određenog posla ili nastupanjem određenog događaja, za vreme trajanja tih potreba (stav 1); poslodavac može zaključiti jedan ili više ugovora o radu iz stava 1. ovog člana na osnovu kojih se radni odnos sa istim zaposlenim zasniva za period koji sa prekidima ili bez prekida ne može biti duži od 24 meseca (stav 2); prekid kraći od 30 dana ne smatra se prekidom perioda iz stava 2. ovog člana (stav 3); ako je ugovor o radu na određeno vreme zaključen suprotno odredbama ovog zakona ili ako zaposleni ostane da radi kod poslodavca najmanje pet radnih dana po isteku vremena za koje je ugovor zaključen, smatra se da je radni odnos zasnovan na neodređeno vreme (stav 6).

Po nalaženju Vrhovnog kasacionog suda, pravilno je ocenio prvostepeni sud da se u konkretnom slučaju više zaključenih ugovora o radu na određeno vreme (sukcesivni ugovori) smatraju jednim ugovorom jer je tužilja kao zaposlena radila na istovrsnim poslovima – poslovima ..., te da je ukupno trajanje rada po ovim ugovorima bilo duže od 24 meseca, ali je drugostepeni sud osnovano našao da se u odnosu na tuženu javnu ustanovu primenjuju odredbe o zabrani zasnivanja radnog odnosa na neodređeno vreme propisane Zakonom o budžetskom sistemu, koje prvostepeni sud nije imao u vidu prilikom odlučivanja.

Zakonom o izmenama i dopunama Zakona o budžetskom sistemu („Službeni glasnik RS“, broj 95/18) je propisano u članu 27e stav 34. da korisnici javnih sredstava ne mogu zasnivati radni odnos sa novim licima radi popunjavanja slobodnih, odnosno upražnjenih radnih mesta do 31.12.2019. godine. Izuzetno od stava 34. ovog člana, radni odnos sa novim licima može se zasnovati uz saglasnost tela Vlade, na predlog nadležnog Ministarstva odnosno drugog nadležnog organa, uz prethodno pribavljeno mišljenje Ministarstva (stav 35.),. Ukupan broj zaposlenih na određeno vreme zbog povećanog obima posla, lica angažovanih po ugovoru o delu, ugovoru o privremenim i povremenim poslovima, preko omladinske i studentske zadruge i lica angažovanih po drugim osnovima, kod korisnika javnih sredstava, ne može biti veći od 10% ukupnog broja zaposlenih (stav 36.). Izuzetno od stava 36. ovog člana, broj zaposlenih na određeno vreme zbog povećanog obima posla, lica angažovanih po ugovoru o delu, ugovoru o privremenim i povremenim poslovima, preko omladinske i studentske zadruge i lica angažovanih po drugim osnovama, kod korisnika javnih sredstava, može biti veći od 10% ukupnog broja zaposlenih, uz saglasnost tela Vlade, na predlog nadležnog ministarstva, odnosno drugog nadležnog organa, uz prethodno pribavljeno mišljenje ministarstva (stav 37). Članom 105. istog zakona, propisano je da ako su odredbe drugih zakona, odnosno propisa, u suprotnosti sa ovim zakonom, primenjuju se odredbe ovog zakona.

Prema stavu Vrhovnog kasacionog suda, odredbe Zakona o budžetskom sistemu kojima se propisuje zabrana zasnivanja radnog odnosa sa novim licem radi popunjavanja slobodnih, odnosno upražnjenih radnih mesta kod korisnika javnih sredstava su lex specialis u odnosu na odredbu člana 37. stav 6. Zakona o radu, kojom je propisan preobražaj radnog odnosa na određeno vreme u radni odnos na neodređeno vreme.

Imajući u vidu izloženo, a kako je tuženi korisnik javnih sredstava, to se na njega, po pravilnoj oceni drugostepenog suda, odnosi zabrana novog zapošljavanja, odnosno zasnivanja radnog odnosa mimo prethodno pribavljene saglasnosti nadležnog organa.

S obzirom na izloženo, neosnovani su navodi revizije o pogrešnoj primeni materijalnog prava, pa je Vrhovni kasacioni sud primenom odredbe člana 414. stav 1. ZPP odlučio kao u stavu prvom izreke.

Kako je revizija tužilje odbijena kao neosnovana, u smislu člana 153. stav 1. ZPP, odbijen je i zahtev tužilje za naknadu troškova revizijskog postupka.

S obzirom na to da odgovor tuženog na reviziju tužilje nije obavezan, odbijen je i zahtev tuženog za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Predsednik veća – sudija

Katarina Manojlović Andrić, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić