Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu u preinačujućem delu tuženi je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.

Ispitujući pravilnost pobijane presude u smislu člana 408. u vezi člana 403. stav 2. tačka 2. ZPP (''Službeni glasnik RS'' br. 72/11... 55/14), Vrhovni kasacioni sud je našao da je revizija neosnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju Vrhovni kasacioni sud pazi po službenoj dužnosti. Nije učinjena ni povreda iz člana 374. stav 1. ZPP pred drugostepenim sudom jer drugostepeni sud nije utvrdio drugačije činjenično stanje od onog koje je utvrđeno prvostepenom presudom.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac i tuženi su 10.05.2011. godine zaključili ugovor o radu kojim su ugovorili da tužilac zasniva radni odnos sa tuženim na neodređeno vreme počev od 10.05.2011. godine na radnom mestu vozača teretnog motornog vozila, da neto zarada zaposlenog iznosi 95,00 dinara po radnom času, da zaposleni ima pravo na uvećanu zaradu po osnovima iz Pravilnika o radu i da naknada troškova za vreme provedeno na službenom putu u inostranstvo iznosi najmanje u visini utvrđenoj posebnim propisima. Tužilac je bio zaposlen kod tuženog počev od 10.05.2011. do 20.01.2016. godine, a faktički rad je obavljao do 17.12.2015. godine. Prilikom isplata zarada tužiocu nije dostavljen obračunski list već je od VV obaveštenje o uplati zarade i njenoj visini dobijao putem SMS poruke a na ovaj način tužilac je pozivan i da vrati deo zarade koji je više uplaćen. Devizni deo zarade tužiocu je isplaćivan na devizni račun. Prilikom kretanja na put u inostranstvo tužilac je od tuženog dobijao 100 do 150 evra za troškove špedicije, veterine i slično, a dobijao je i karticu kojom je plaćao troškove goriva i putarine. Tuženi nije vodio evidenciju o prisutnosti na radu za tužioca. Ture koje je tužilac vozio kod tuženog trajale su u periodu od 15 do 20 dana, a nakon vraćanja sa puta iz inostranstva tužilac je vozio ture po Srbiji. Tužilac je radio i nedeljom, a u periodu dok je bio zaposlen kod tuženog koristio je godišnji odmor.

Pravilnikom o radu kod tuženog od 26.02.2006. godine, njegovim aneksom od 13.05.2014. godine, Pravilnikom o radu od 20.08.2014. godine i odlukom direktora tuženog o visini dnevnica za službeno putovanje u inostranstvo od 23.10.2014. godine i njenim izmenama od 22.04.2015. i 21.08.2015. godine utvrđeni su elementi za obračun i isplatu osnovne zarade uvećane zarade za dan praznika koji je neradan dan, za rad noću, prekovremeni rad, minuli rad, regres za godišnji odmor, visinu dnevnice za službeno putovanje u zemlji i inostranstvu. Uvidom u dostavljene preglede obračunate dnevnice za službena putovanja tužioca u periodu od 17.10.2014. do 17.11.2015. godine tuženi je dnevnice isplaćivao u skladu sa normativnim aktima kod tuženog odnosno odlukama direktora i to u periodu od 14.10.2013. do 01.11.2014. godine kada je Zakonom o radu bilo propisano da se naknada troškova za službeno putovanje u inostranstvo utvrđuje u skladu sa posebnim propisima u visini utvrđenoj Uredbom o naknadi troškova i otpremnina državnih službenika, a od 01.11.2014. do 01.05.2015. godine nakon izmena Zakona o radu, tako što je regulisano da se visina troškova za vreme provedeno na službenom putu u inostranstvu utvrđuje aktom poslodavca, tuženi je obračun vršio u skladu sa odlukom direktora i prema dostavljenom spisku zemalja za koje je utvrđena visina dnevnice. Od 01.05.2015. do 01.09.2015. godine u visini od 55 evra za jednu deviznu dnevnicu za svaku zemlju putovanja, a u periodu od 01.09.2015. do 17.11.2015. godine u visini jedne dnevnice utvrđene odlukom direktora.

Prema nalazu veštaka, tužiocu je u periodu od 14.10.2013. do 17.11.2015. godine manje isplaćena ugovorena osnovna neto zarada u iznosu od ukupno 4.067,17 dinara, zarada po osnovu minulog rada u iznosu od ukupno 2.547,06 dinara, uvećane zarade za rad na dan praznika koji je neradan dan u iznosu od ukupno 23.306,33 dinara, naknada za ishranu u toku rada u iznosu od ukupno 1.200,00 dinara i regres za korišćenje godišnjeg odmora u iznosu od 1.200,00 dinara u pojedinačnim mesečnim iznosima utvrđenim u prvostepenoj presudi. Obračun naknade troškova za službeno putovanje u inostranstvo veštak je uradio u tri varijante. U prvoj varijanti za period od 14.10.2013. do 29.07.2014. godine prema Pravilniku o radu kod tuženog i odlukama direktora za ceo utuženi period prema kojoj su tužiocu dnevnice u celosti isplaćene. U drugoj varijanti, prema Uredbi o naknadi troškova i otpremnina državnih službenika i nameštenika za period od 14.10.2013. do 29.07.2014. godine kada je izmenama Zakona o radu regulisano da se visina naknade troškova za službeno putovanje u inostranstvu utvrđuje prema opštim aktima poslodavca, odnosno tuženog, shodno kojoj su tužiocu u celosti obračunate isplaćene dnevnice. Prema trećoj varijanti, obračun je vršen prema Uredbi o naknadi troškova i otpremnina državnih službenika („Službeni glasnik RS“ broj 98/07) za period od 14.10.2013. do 14.10.2015. godine odnosno do izmene Uredbe. Po ovom obračunu razlika između obračunatih i isplaćenih troškova za službeno putovanje u inostranstvo iznosi 6.040,60 evra, a čiji su pojedinačni mesečni iznosi navedeni u prvostepenoj presudi.

Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prilikom odlučivanja o delu tužbenog zahteva u odnosu na isplatu naknade troškova za vreme provedeno na službenom putu u inostranstvu, pravilno je drugostepeni sud primenio materijalno pravo usvajajući tužbeni zahtev prema nalazu i mišljenju veštaka koji je urađen prema Uredbi o naknadi troškova i otpremnina državnih službenika i nameštenika.

Prema članu 14. tačka 3. ugovora o radu od 10.05.2011. godine zaključenom između parničnih stranaka, zaposleni ima pravo na naknadu troškova za vreme provedeno na službenom putu u inostranstvu u skladu sa posebnim propisom.

Poseban propis koji se u tom trenutku primenjivao jeste Uredba o naknadi troškova i otpremnina državnih službenika i nameštenika („Službeni glasnik RS“ broj 98/2017).

Imajući u vidu da je ugovorom između parničnih stranaka za isplatu inostranih dnevnica ugovorena primena posebnog propisa, da je po tom posebnom propisu - Uredbi o naknadi troškova i otpremnina državnih službenika i nameštenika izvršen obračun i utvrđena visina ove naknade, to je pravilno drugostepeni sud ove iznose dosudio tužiocu, zaključujući da je tuženi isplatom ove naknade po odluci direktora, tužiocu dao manje prava od prava ugovorenih zaključenim ugovorom o radu (povreda člana 8. Zakona o radu).

Suprotno revizijskim navodima, bez uticaja je kasnija izmena Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ br. 24/05... 75/14) koji je u primeni od 29.07.2014. godine, a kojim su brisane reči: „najmanje u visini utvrđenoj posebnim propisom“. Zbog izmena zakona, tuženi je sa tužiocem mogao zaključiti aneks ugovora o radu i odrediti da se visina ove naknade određuje u skladu sa opštim aktom poslodavca. Navedeni aneks tuženi nije dostavio u toku postupka, niti je na njega ukazivao, pa je bez uticaja na pravilnost odluke njegovo dostavljanje u revizijskom postupku (u postupku po reviziji, kao i u postupku po žalbi nije dozvoljeno dostavljati nove dokaze). S tim u vezi nisu osnovani revizijski navodi kojima se ukazuje da bi drugostepeni sud, da je otvorio raspravu, utvrdio da je došlo do izmene ugovora o radu u delu kojim se regulišu inostrane dnevnice jer tuženi ni u odgovoru na tužbu, ni u toku postupka ni u izjavljenoj žalbi nije dostavio aneks ugovora o radu na koji se poziva.

Na osnovu člana 414. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

Predsednik veća - sudija

Zvezdana Lutovac,s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić