Rev2 2533/2021 3.5.9; zarada, minimalna zarada, minimalna cena rada, naknada zarade i druga primanja

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 2533/2021
20.10.2021. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branke Dražić, predsednika veća, Danijele Nikolić i Katarine Manojlović Andrić, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Milan Vidaković advokat iz ..., protiv tuženog JP „EPS“ Beograd - Ogranak RB „Kolubara“, Lazarevac, koga zastupa Aleksandar Budalić advokat iz ..., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 2305/21 od 18.06.2021. godine, u sednici veća održanoj dana 20.10.2021. godine, doneo je

P R E S U D U

PREINAČUJE SE presuda Apelacionog suda u Beogradu Gž1 2305/21 od 18.06.2021. godine tako što SE ODBIJA kao neosnovana žalba tuženog i POTVRĐUJE presuda Osnovnog suda u Lazarevcu P1 432/19 od 23.04.2021. godine, u stavu prvom izreke.

OBAVEZUJE SE tuženi da na ime troškova postupka po reviziji isplati tužiocu iznos od 89.707,00 dinara u roku od 15 dana od prijema prepisa presude.

ODBIJA SE zahtev tuženog za naknadu troškova postupka po reviziji.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Lazarevcu P1 432/19 od 23.04.2021. godine, stavom prvim izreke, usvojen je tužbeni zahtev i obavezan je tuženi da tužiocu, za period od oktobra 2016. godine zaključno sa majem 2020. godine, na ime manje isplaćene zarade po osnovu smenskog rada, isplati iznose navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom od dana dospelosti svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate i da na ove iznose u korist tužioca uplati nadležnom Republičkom fondu za PIO doprinose za obavezno penzijsko i invalidsko osiguranje. Stavom drugim izreke, usvojen je tužbeni zahtev i obavezan tuženi da tužiocu, za period od jula 2016. godine zaključno sa avgustom 2019. godine, na ime manje isplaćene zarade za vreme korišćenja godišnjeg odmora, isplati iznose navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom od dana dospelosti svakog pojedinačnog iznosa do isplate i da u korist tužioca na ove iznose uplati nadležnom Republičkom fondu za PIO doprinose za obavezno penzijsko i invalidsko osiguranje. Stavom trećim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 59.220,00 dinara.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1 2305/21 od 18.06.2021. godine, stavom prvim izreke, preinačena je presuda Osnovnog suda u Lazarevcu P1 432/19 od 23.04.2021. godine, u stavu prvom izreke, tako što je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da tužiocu, za period od oktobra 2016. godine zaključno sa majem 2020. godine, na ime manje isplaćene zarade po osnovu smenskog rada isplati iznose navedene u ovom stavu izreke sa zakonskom zateznom, kao i zahtev da u korist tužioca na ove iznose uplati nadležnom Republičkom fondu za PIO doprinose za obavezno penzijsko i invalidsko osiguranje. Stavom drugim izreke, ukinuta je presuda Osnovnog suda u Lazarevcu P1 432/19 od 23.04.2021. godine u stavu drugom i trećem izreke i u tom delu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tužilac je blagovremeno izjavio reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Tuženi je podneo odgovor na reviziju.

Odlučujući o izjavljenoj reviziji, na osnovu člana 403. stav 2. tačka 2. i člana 408. Zakona o parničnom postupku, Vrhovni kasacioni sud je našao da je revizija tužioca osnovana.

U sprovedenom postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je u radnom odnosu kod tuženog na neodređeno vreme. U spornom periodu od oktobra 2016. godine do maja 2020. godine tužilac je rad obavljao tako što je radio svaki drugi dan u vremenu od 07,00 do 19,00 časova, odnosno svaki drugi dan po 12 časova, a između toga je odmarao 36 sati. Organizacija rada kod tuženog je bila takva da je tužilac menjao drugog zaposlenog na istom radnom mestu svakog drugog dana. Tuženi je za tako obavljeni rad vršio obračun i isplatu zarade tužiocu u skladu sa članom 30. Posebnog kolektivnog ugovora, ali bez uvećanja od 8,9% po osnovu smenskog rada, u skladu sa članom 38. Posebnog kolektivnog ugovora. Po tom osnovu, tuženi duguje tužiocu iznos 227.074,11 dinara.

Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je usvojio tužbeni zahtev, ocenivši da je tužilac u navedenom vremenskom periodu radio u smenama i zato ima pravo na uvećanu zaradu u skladu sa članom 108. stav 4. Zakona o radu i članom 38. stav 1. tačka 4. Posebnog kolektivnog ugovora tuženog, u visini utvrđenoj veštačenjem.

Drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtev. Po nalaženju tog suda, način rada tužioca nema karakter smenskog rada, zbog čega on neosnovano potražuje od tuženog isplatu po tom osnovu.

Ovakvo pravno stanovište drugostepenog suda nije pravilno.

Definicija smenskog rada sadržana je u Direktivi Evropske Unije 2003/88/EC koja nije neposredni izvor prava ali doprinosi njegovom tumačenju. Po toj definiciji, smenski rad je takav način organizacije rada u kome radnici menjaju jedni druge na istom radnom mestu u skladu sa određenim obrascem, uključujući obrazac rotiranja koji može biti neprekidan ili sa prekidima (kontinuiran ili diskontinuiran).

Zaposleni na istim poslovima koje je radio i tužilac smenjivali su se prema unapred utvrđenom redosledu, 12 sati rada - 36 odmora - 12 sati rada, što znači da je u konkretnom slučaju obavljan smenski rad.

Tuženi nije sporio da je tužilac rad obavljao na izloženi način, niti je osporio visinu tužiočevog potraživanja utvrđenu veštačenjem, pa je zbog pogrešne primene materijalnog prava od strane drugostepenog suda pobijana presuda preinačena i na osnovu člana 416. stav 1. ZPP odlučeno kao u prvom stavu izreke.

Odluka sadržana u drugom stavu izreke doneta je primenom člana 165. stav 2. u vezi članova 153. stav 1. i 154. ZPP. Tužiocu su dosuđeni troškovi postupka po reviziji u ukupnom iznosu od 89.707,00 dinara, i to za: sastav revizije u iznosu od 18.000,00 dinara, sudsku taksu za reviziju u iznosu od 28.683,00 dinara i sudsku taksu za odluku po reviziji u iznosu od 43.024,00 dinara. Visina ovih troškova određena je primenom važeće Advokatske i Taksene tarife, prema vrednosti predmeta spora.

Odluka sadržana u drugom stavu izreke doneta je na osnovu člana 165. stav 1. u vezi člana 154. ZPP. Po oceni Vrhovnog kasacionog suda, troškovi tuženog za odgovor na reviziju nisu bili nužni, zbog čega je takav njegov zahtev odbijen.

Predsednik veća - sudija

Branka Dražić,s.r.

Za tačnost otpravka

upravitelj pisarnice

Marina Antonić