Rev2 2821/2022 3.5.9

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 2821/2022
06.10.2022. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Vesne Subić, predsednika veća, Zorana Hadžića i Mirjane Andrijašević, članova veća, u parnici tužilja AA iz ... i BB iz ..., čiji je zajednički punomoćnik Jasna Mrkšić, advokat iz ..., protiv tužene Autonomne pokrajine Vojvodine – Uprava za zajedničke poslove pokrajinskih organa iz Novog Sada, koju zastupa Pravobranilaštvo Autonomne pokrajine Vojvodine, radi isplate, odlučujući o reviziji tužene izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 1238/22 od 23.03.2022. godine, u sednici veća održanoj dana 06.10.2022. godine, doneo je

P R E S U D U

PREINAČUJE SE presuda Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 1238/22 od 23.03.2022. godine, tako što se odbija, kao neosnovana, žalba tužilja i POTVRĐUJE presuda Osnovnog suda u Novom Sadu P1 2341/21 od 01.02.2022. godine, a zahtev tužilja za naknadu troškova drugostepenog postupka se ODBIJA, kao neosnovan.

OBAVEZUJE SE tužilja da tuženoj naknadi troškove revizijskog postupka u iznosu od 18.000,00 dinara u roku od 8 dana od dana prijema pismenog otpravka presude.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Novom Sadu P1 2341/21 od 01.02.2022. godine, stavom prvim i drugim izreke, odbijen je tužbeni zahtev tužilje AA da se obaveže tužena da joj, za period od 01.06.2018. godine do 31.03.2021. godine, isplati na ime troškova za ishranu u toku rada iznos od 107.972,48 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 08.06.2021. godine do isplate i obračunatu zakonsku zateznu kamatu od dospelosti svakog iznosa do dana veštačenja 07.06.2021. godine u iznosu od 16.274,83 dinara; na ime naknade troškova za regres za korišćenje godišnjeg odmora iznos od 108.043,58 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 08.06.2021. godine do isplate i obračunatu zakonsku zateznu kamatu od dospelosti svakog pojedinačnog iznosa do dana veštačenja 07.06.2021. godine u iznosu od 15.343,22 dinara, kao i za uplatu razlike doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje nadležnom Fondu PIO na dosuđene iznose troškova za ishranu i regres. Stavom trećim i četvrtim izreke, odbijen je tužbeni zahtev tužilje BB da se obaveže tužena da joj, za period od 01.06.2018. godine do 31.03.2021. godine, isplati na ime troškova za ishranu u toku rada iznos od 111.302,80 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 13.06.2021. godine do isplate i obračunatu zakonsku zateznu kamatu od dospelosti svakog iznosa do dana veštačenja 12.06.2021. godine u iznosu od 16.414,35 dinara; na ime naknade troškova za regres za korišćenje godišnjeg odmora iznos od 108.798,18 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 13.06.2021. godine do isplate i obračunatu zakonsku zateznu kamatu od dospelosti svakog pojedinačnog iznosa do dana veštačenja 12.06.2021. godine u iznosu od 15.716,06 dinara, kao i za uplatu razlike doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje nadležnom Fondu PIO na dosuđene iznose troškova za ishranu i regres. Stavom petim izreke, obavezane su tužilje da tuženoj naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 27.000,00 dinara.

Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 1238/22 od 23.03.2022. godine, preinačena je prvostepena presuda, tako što je usvojen tužbeni zahtev tužilje AA i obavezana tužena da joj, za period od 01.06.2018. godine do 31.03.2021. godine, isplati: na ime troškova za ishranu u toku rada iznos od 107.972,48 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 08.06.2021. godine do isplate i obračunatu zakonsku zateznu kamatu od dospelosti svakog iznosa do dana veštačenja 07.06.2021. godine u iznosu od 16.274,83 dinara; na ime naknade troškova za regres za korišćenje godišnjeg odmora iznos od 108.043,58 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 08.06.2021. godine do isplate i obračunatu zakonsku zateznu kamatu od dospelosti svakog pojedinačnog iznosa do dana veštačenja 07.06.2021. godine u iznosu od 15.343,22 dinara, kao i da joj na dosuđene iznose uplatu razlike doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje nadležnom Fondu PIO; tužbeni zahtev tužilje BB i obavezana tužena da joj, za period od 01.06.2018. godine do 31.03.2021. godine, isplati na ime troškova za ishranu u toku rada iznos od 111.302,80 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 13.06.2021. godine do isplate i obračunatu zakonsku zateznu kamatu od dospelosti svakog iznosa do dana veštačenja 12.06.2021. godine u iznosu od 16.414,35 dinara; na ime naknade troškova za regres za korišćenje godišnjeg odmora iznos od 108.798,18 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 13.06.2021. godine do isplate i obračunatu zakonsku zateznu kamatu od dospelosti svakog pojedinačnog iznosa do dana veštačenja 12.06.2021. godine u iznosu od 15.716,06 dinara, kao i da joj na dosuđene iznose uplati razliku doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje nadležnom Fondu PIO. Odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova postupka i obavezana tužena da tužiljama naknadi troškove postupka u iznosu od 104.000,00 dinara. Obavezana je tužena da tužiljama na ime troškova žalbenog postupka isplati iznos od 27.000,00 dinara.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tužena je blagovremeno izjavila reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Ispitujući pobijanu presudu na osnovu čl. 408. i 403. stav 2. tačka 2. ZPP (''Službeni glasnik RS'', br. 72/11... 18/20), Vrhovni kasacioni sud je našao da je revizija tužene osnovana.

Pobijana presuda je doneta bez bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilja AA je kod tužene zaposlena na radnom mestu ..., a tužilja BB na radnom mestu ..., obe sa koeficijentom za obračun plate od 7,45. U utuženom periodu od 01.06.2018. godine do 31.03.2021. godine, tužena je tužiljama obračunavala i isplaćivala zaradu tako što je osnovicu koju objavljuje Vlada Republike Srbije množila koeficijentom radnog mesta. Navedena metodologija obračuna plate se primenjuje na sve zaposlene u državnim organima i javnim službama od jula 2001. godine, od kada je u primeni Zakon o platama u državnim organima i javnim službama („Službeni glasnik RS“, br. 34/01... 123/21). Tako dobijeni iznos proizvoda koeficijenta i osnovice, tj. visina osnovne plate tužilja za svaki mesec spornog perioda bila je manja od iznosa minimalne zarade, usled čega je tužena svakog meseca vršila korekciju plate do iznosa minimalne zarade tako da je tužiljama u utuženom periodu isplaćivana plata u visini minimalne zarade. U obračunskim listama plata tužilja, naknada troškova za ishranu u toku rada i regresa za korišćenje godišnjeg odmora nije iskazana kao posebna stavka. Visina potraživanja tužilja određena je prema nalazu veštaka, koji je istu utvrdio u nedostatku parametara iz opštih akata analognom primenom različitih parametara, i to onih sadržanih u važećem Posebnom kolektivnom ugovoru koji se odnosi na javna preduzeća u komunalnoj delatnosti koja se finansiraju iz budžeta, na osnovu koga se isplaćuju navedene naknade zaposlenima koji zaradu takođe ostvaruju isplatom iz budžeta Republike Srbije, te po mišljenju sudskog veštaka ekonomsko-finansijske struke neisplaćena naknada za ishranu za tužilju AA, obračunata shodno važećem Posebnom kolektivnom ugovoru koji se odnosi na javna preduzeća u komunalnoj delatnosti koja se finansiraju iz budžeta, u spornom periodu od 01.06.2018. godine do 31.06.2021. godine ukupno iznosi 107.972,48 dinara, a zakonska zatezna kamata obračunata na taj iznos iznosi 16.274,83 dinara, dok neisplaćeni regres u istom periodu iznosi ukupno 108.043,58 dinara, a zakonska zatezna kamata obračunata na taj iznos iznosi 15.343,22 dinara, a za tužilju BB naknada za ishranu u spornom periodu od 01.06.2018. godine do 31.06.2021. godine ukupno iznosi 111.302,80 dinara, a zakonska zatezna kamata obračunata na taj iznos iznosi 16.414,35 dinara, dok neisplaćeni regres u istom periodu iznosi ukupno 108.798,18 dinara, a zakonska zatezna kamata obračunata na taj iznos iznosi 15.716,06 dinara.

Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je, imajući u vidu odredbe Zakona o radu, Zakona o platama službenika i nameštenika, Zakona o sistemu plata zaposlenih u javnom sektoru, Zakona o platama u državnim organima i javnim službama, Zakona o budžetskom sistemu, pokrajinske Uredbe o platama, naknadi troškova, otpremnini i drugim primanjima postavljenih i zaposlenih lica u organima APV, zauzeo stanovište da tužbeni zahtevi tužilja za isplatu naknada troškova za ishranu u toku rada i regresa za korišćenje godišnjeg odmora nisu osnovani, uz obrazloženje da je Zakon o platama u državnim organima i javnim službama sistemski zakon za zaposlene koji zaradu ostvaruju iz budžeta, kojim je regulisana naknade troškova tako što koeficijent sadrži i dodatak na ime naknade za ishranu u toku rada i regresa za korišćenje godišnjeg odmora (član 4. stav 2.), a što je propisano i članom 10. pokrajinske Uredbe o platama, naknadi troškova, otpremnini i drugim primanjima postavljenih i zaposlenih lica u organima APV. U situaciji kada su posebnim aktom regulisana prava, obaveze i odgovornosti zaposlenog, u konkretnom slučaju pravo na naknadu troškova za ishranu u toku rada i regresa za korišćenje godišnjeg odmora, nema mesta primeni odredbe člana 118. Zakona o radu jer su navedene naknade, shodno posebnom zakonu, inkonporirane u koeficijent.

Drugostepeni sud ne prihvata iznetu argumentaciju prvostepenog suda, nalazeći da je pogrešno primenjeno materijalno pravo. Obrazloženje drugostepenog suda je da sa isplatom minimalne zarade tužiljama nisu isplaćene naknade koje su predmet ovog spora jer minimalna zarada, po definiciji iz člana 111. Zakona o radu, iste ne sadrži. Po stanovištu drugostepenog suda, Zakon o platama u državnim organima i javnim službama (odredbe članova 1. – 4.) u pogledu minimalne zarade nema karakter posebnog zakona jer taj institut ne reguliše na drugačiji način. Zbog toga je, u nedostatku propisanih parametara za obračun troškova ishrane u toku rada i regresa za korišćenje godišnjeg odmora njihova visina utvrđena po analogiji – prema kriterijumima iz Kolektivnog ugovora za javna preduzeća u komunalnoj delatnosti Republike Srbije koja se finansiraju iz budžeta. Iz tih razloga je drugostepeni sud preinačio prvostepenu odluku i usvojio tužbeni zahtev.

Prema stanovištu Vrhovnog kasacionog suda, revizijom se osnovano ukazuje da je drugostepeni sud pogrešno primenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtev tužilja.

Zakon o platama u državnim organima i javnim službama („Službeni glasnik Republike Srbije“ broj 34/01 ... 86/19) propisuje način utvrđivanja plata, dodataka, naknada i ostalih primanja zaposlenih u državnim organima i javnim službama koje se finansiraju iz budžeta Republike Srbije, autonomne pokrajine i jedinica lokalne samouprave. Odredbom člana 3. stav 1. tog zakona propisano je da osnovica za obračun i isplatu plata utvrđuje Vlada, osim za predsednika Republike, narodne poslanike i imenovana, postavljena i zaposlena lica u službama predsednika Republike i Narodne Skupštine Republike Srbije. Prema odredbi člana 4. stav 1. navedenog zakona, koeficijent izražava složenost poslova, odgovornost, uslove rada i stručnu spremu, a po stavu 2. istog člana koeficijent sadrži i dodatak na ime naknade za ishranu u toku rada i regresa za korišćenje godišnjeg odmora. Koeficijent za obračun i isplatu plata zaposlenih u državnim organima i javnim službama utvrđeni su Uredbom o koeficijentima za obračun i isplatu plata zaposlenih u državnim organima i javnim službama koje je Vlada Republike Srbije donela na osnovu člana 8. Zakona o platama u državnim organima i javnim službama.

Odredbom člana 118. stav 1. tačke 5. i 6. Zakona o radu propisano je da zaposleni ima pravo na naknadu troškova u skladu sa opštim aktom i ugovorom o radu, pored ostalog i za ishranu u toku rada, ako poslodavac to pravo nije obezbedio na drugi način i za regres za korišćenje godišnjeg odmora. Odredbe tog zakona primenjuju se i na zaposlene u državnim organima, organima teritorijalne autonomije i lokalne samouprave i javnim službama, ako zakonom nije drugačije određeno (član 2. stav 2.).

U konkretnom slučaju, tužilje su zaposlene u organu Autonomne pokrajine Vojvodine, pa se na utvrđivanje i obračun njihovih plata kao i naknada i dodataka po osnovu rada primenjuju propisi kojima se uređuju plate, naknade i druga primanja zaposlenih u državnim organima. Supsidijarna primena Zakona o radu propisana je samo za slučaj kada posebnim zakonom položaj, prava i obaveze i odgovornosti zaposlenih u državnim organima nisu drugačije uređene. S obzirom da je odredbom člana 4. stav 2. Zakona o platama u državnim organima i javnim službama propisano da koeficijent za obračun plate sadrži i dodatak za ishranu u toku rada i regres za korišćenje godišnjeg odmora, ta odredba posebnog zakona isključuje primenu odredbe člana 118. stav 1. tačke 5. i 6. Zakona o radu. Pošto je naknada troškova za ishranu u toku rada i regresa za korišćenje godišnjeg odmora u utuženom periodu tužiljama isplaćivana kroz koeficijent za obračun njihovih plata, ne pripada im pravo na dodatnu isplatu naknade i troškova koje tužbom potražuju, bez obzira na činjenicu da joj je plata isplaćivana u visini minimalne zarade.

Iz navedenih razloga, primenom člana 416. stav 1. ZPP, odlučeno je kao u stavu prvom izreke.

Tužena je uspela u revizijskom postupku, te su tužilje obavezane da joj naknade troškove u iznosu od 18.000,00 dinara, za sastav revizije, prema Tarifi o nagradama i naknadama za rad advokata („Službeni glasnik RS“ broj 121/12...37/21), primenom člana 165. stav 2. ZPP.

Predsednik veća - sudija

Vesna Subić,s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić